Historija islama

Tunis – svijetli biser islamske povijesti

13pregledi

Priredio: Hasan Stranjac

Tunis je jedna od država arapskog Magriba. O tome kako je islam dospio u ovu zemlju, kakvo je sadašnje stanje muslimana, kakvo je stanje nakon pada režima Ben Alija, saznat ćemo u narednim redovima.

Opći podaci

Tunis zauzima 163.610 km², što ga čini najmanjom državom u Magribu. Reljef Tunisa poprilično je drugačiji od reljefa regije. Država ima morsku obalu dugačku 1.298 kilometara.

Iako se većina Tunižana (98%) izjašnjava kao Arapi, ipak je većina berberskog porijekla: manje od 20% njihove genetske strukture izvorno je s Bliskog istoka. (Cassandra Franklin-Barbajosa, “In the Wake of the Phoenicians. DNA study reveals a Phoenician-Maltese link”, National Geographic, listopad 2004.) Većina Tunižana (98% stanovništva) su muslimani sunniti (malikije).

Ovdje se naselilo i puno Maura i Židova koji su pobjegli iz Španije krajem 15. stoljeća. Vrlo jaka židovska populacija, koja ovdje postoji već dvije hiljade godina, na jugu Djerbe, danas se svela na vrlo malobrojnu skupinu koja većinom živi u području grada Tunisa. Također postoji i malobrojna zajednica kršćana.

Mnoge druge civilizacije također su ostavile svoj trag nad Tunižanima, od kojih su: Feničani, Rimljani, Vandali iz Njemačke, Arapi, Turci te na kraju Francuzi.

Tunis je jedno vrijeme bio kolonija Francuske. Godine 1954., dolaskom Pierrea Mendèsa Francea na čelo francuske vlade, dolazi do velikih promjena te je Francuska odlučila pregovarati s nacionalistima. U govoru u Kartagi 31. jula Mendès France pristaje na sporazum o autonomiji koji je potpisan 3. juna 1955. s Taharom Benom Ammarom. Marta 1956. godine protokolom je ukinut Sporazum u Bardu te je priznata neovisnost Tunisa. (Tekst deklaracije neovisnosti)

Ovaj period kolonijalizacije imao je veliki utjecaj na kulturu Tunižana i njihovo vjersko stanje. Veliki broj Tunižana otišao je da živi u Francusku. Jasno je da ovaj utjecaj zapadne kulture nije lahko iskorijeniti.

Dolazak islama na ovo područje

Islam je na prostore sjeverozapadne Afrike došao za vrijeme vladavine Osmana, Allah bio zadovoljan njime. Komandant osvajačke vojske u tom području bio je Abdullah b. Sa‘d. O ofanzivi Abdullaha b. Sa‘da na Afriku, dr. Salih Mustafa kaže: “Godine 26. h. (646. gr.) Amr b. El-Âs smijenjen je sa pozicije namjesnika Egipta i na tu poziciju postavljen je Abdullah b. Sa‘d. Ovaj namjesnik Egipta slao je odrede konjanika koji su napadali rubove Afrike i uzimali plijen.” (Salih Mustafa Miftah el-Mezini, Libja minel-fethil-‘arebijji hatta-ntikalil-hilafetif-fatimijjeti ila Misr, str. 49)

Odredi konjanika upućivani su u Afriku s ciljem priprema za njeno osvajanje i upoznavanje sa njenim stanjem. Stanje ovih odreda ličilo je na izviđačke odrede koji se smatraju prethodnicom vojske. Kad je Abdullah b. Sa‘d sakupio dovoljno informacija o Africi: o ulazima i izlazima, njenoj snazi i broju vojnika, njenom geografskom i strateškom položaju, pravednom halifi Osmanu b. Affanu napisao je pismo u kojem ga obavještava o ovim važnim informacijama. Na osnovu tih podataka tražio je dozvolu za početak osvajanja ovog područja, što mu i dozvoljeno. Dr. Salih Mustafa kaže: “Kad je Abdullah b. Sa‘d od halife Osmana b. Affana zatražio dozvolu da napadne Afriku, Osman je okupio ashabe i tražio od njih savjet. Svi su se usaglasili da treba početi osvajanje izuzev Ebu E’vera Seida b. Zejda koji je podržavao mišljenje Omera b. Hattaba, radijallahu anhu, da niko od muslimana ne treba napadati Afriku. Kad su se ashabi oko toga složili, Osman je pozvao u džihad. I Medina – prijestolnica islamskog hilafeta –spremala se za sve dobrovoljce i njihovo opremanje i ispraćaj u Egipat radi pohoda na Afriku pod vođstvom Abdullaha b. Sa‘da. Briga o tom pohodu bila je vidljiva, što se vidi na onima koji su krenuli u tu bitku: prvaci ashabi, najbolji mladići iz Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, porodice, sinovi prvih muhadžira i ensarija, u tu bitku su krenuli i Hasan i Husejn, Ibn Abbas i Ibn Džafer i drugi.”

Abdullah b. Sa‘d nastavio je put u Afriku i slao je izviđače i špijune na sve strane, sve dok njegova vojska nije sigurno stigla u grad Subejtala. Tu su se dvije vojske sastale; vojska muslimana pod vođstvom Abdullaha b. Sa‘da i vojska Džurdžejera, vladara Afrike. Njegova je vojska brojala oko stotinu dvadeset hiljada vojnika. (Dr. Es-Sallabi, Zun-Nurajn Osman b. Affan)

Abdullah b. Zubejr bio je veliki junak i pokazao je iznimnu hrabrost. Hafiz Ibn Kesir spomenuo ga je rekavši: “Kad su se muslimani – kojih je bilo dvadeset hiljada – uputili u Afriku, vođa im je bio Abdullah b. Sa‘d b. Ebu Serh, a u njegovoj vojsci bili su Abdullah b. Amr i Abdullah b. Zubejr. Kralj Berbera Džurdžejer suprotstavio im se sa stotinu dvadeset hiljada vojnika, a neki kažu da ih je bilo dvije stotine hiljada. Kad su se dvije vojske srele, naredio je svojoj vojsci da opkole muslimane koji su tada našli u dotad neviđeno groznoj i zastrašujućoj situaciji.”

Abdullah b. Zubejr kazuje: “Gledao sam u kralja Džurdžejera iza redova koji je jahao na konju dok su mu dvije sluškinje pravile hlad paunovim perjem. Tada sam otišao do Abdullaha b. Sa‘da b. Ebu Serha i pitao sam ga da pošalje sa mnom nekoga ko će mi čuvati leđa, a ja ću se uputiti kralju. On je to dozvolio i sa mnom spremio jednu grupu junaka, naredivši im da mi čuvaju leđa. Krenuo sam i probio sam se kroz redove do njega. Oni su mislili da sam ja poslat sa porukom za kralja. Kada sam mu se približio, osjetio je da ću mu nauditi pa je pobjegao na svom konju, ali stigao sam ga i udario sam ga kopljem i dotukao ga svojom sabljom. Uzeo sam mu glavu i nabio je na vrh koplja i rekao sam: “Allahu ekber!” Kad su to Berberi vidjeli, raštrkali su se i razbježali kao ptice. Muslimani su ih tjerali ubijajući ih i zarobljavajući. Zaplijenili su veliki plijen i ogroman imetak i mnoge su zarobili. To se odigralo u mjestu zvanom Subejtala na razdaljini od dva dana hoda od El-Kajravana.” (Dr. Ali es-Sallabi, Siretu Osman b. Affan)

Tunis između slobode i islamista

U časopisu El-Bejan objavljen je tekst Zijada Atijje koji opisuje stanje u Tunisu. U nastavku prenosimo obrađen prijevod tog teksta.

Bivši predsjednik Tunisa Zejnul-Abidin Ben Ali smatra se jednim od najgorih tunižanskih vladara koji su činili nered. Period od njegovog preuzimanja vlasti vojnim udarom protiv Habiba Burakibe 7. novembra 1987. pa sve do 14. januara 2011. kad je svrgnut, smatra se crnim periodom povijesti Tunisa u kojem je on tunižanskom narodu oteo dah slobode. U tom periodu Ben Ali vladao je kao tiranin i stvorio je čudnu atmosferu koja je bila strana ovom narodu i njegovoj prošlosti povezanoj sa islamom.

U Tunisu je došlo do velikog islamskog buđenja koje se manifestiralo na više načina. To islamsko buđenje privuklo je pažnju nakon bjekstva Ben Alija i pada vladajuće stranke Et-Tedžemmu’. To se pokazalo kroz povećanje broja mesdžida i škola Kur’ana i onih koji traže znanje. U svim općinama otvoreni su objekti za klanjanje i podučavanje vjerskih propisa. Otvoreno je novih 300 mesdžida među kojima su oni mesdžidi čija je gradnja bila zaustavljena u vrijeme prošlog režima koji je pokušao da zaustavi projekte povezane sa islamom. Jedan od tih objekata jeste i džamija “Evladu dilaleh” u općini Sejjidi Buzejd koja je danas u funkciji. Otvorene su mnoge škole Kur’ana od kojih je većina privatna, a jedna od tih škola je i škola “Imam Malik” koja se smatra najizrazitijom školom Kur’ana u Tunisu zbog broja studenata.

Nakon bjekstva Ben Alija, u Tunisu se jedan broj učenjaka i hatiba vratio na minbere, jer neki od njih su bili u egzilu ili su imali zabranu vjerskog djelovanja. Najistaknutiji od tih učenjaka jeste šejh Hatib el-Idrisi. U periodu nakon Ben Alija došlo je do velikih reformi u Ministarstvu za vjerska pitanja, ponovo je razmatrano stanje mesdžida, mujezina, imama, hatiba, održavanja i čišćenja, i način kako poboljšati to stanje za koje se u najmanju ruku moglo reći da je veoma slabo i teško. Kada je u pitanju postavljanje na funkcije, stavljeno je na znanje da će se u izboru odgovornih ljudi davati prednost shodno sposobnosti, a ne, kao što je to bilo prije, shodno porijeklu i srodstvu.

Jedno od najvećih ograničenja u vrijeme diktatorskog režima Ben Alija jeste potpuno vladanje i blokada džamija i veliki utjecaj koji je vlada nametnula putem određenih ograničenja i određivanja imama shodno prohtjevima stranke. Predavanja i hutbe morale su prije održavanja proći kroz cenzuru Ministarstva za vjerska pitanja. Oni koji su se pridržavali vjere bili su izloženi velikim pritiscima. U današnjem vremenu došlo je do velike promjene koja se manifestira oslobođenjem u vjerskim objektima, slobodom održavanja hutbi i dersova u džamijama i mesdžidima i odsustvom nadzora i prislušivanja, što ukazuje na postojanje mogućnosti slobode izražavanja i nismo mogli primijetiti bilo koji znak kontrolisanja.

Sekularisti i borba protiv islama

Sekularističke struje za vrijeme vladavine Ben Alija karakterizirala je šutnja i pokornost i nismo mogli vidjeti da te struje imaju neki utjecaj ili prisustvo u sjeni bivšeg režima koji se borio protiv islamske vjere. Te struje djelovale su na strani režima zbog borbe protiv islamista općenito i zbog zatvaranja istih, a sada, nakon promjene situacije i s nastavljanjem islamskog buđenja, bore se za vlast s ciljem obračunavanja sa onima koji zagovaraju povratak islama. Svi ti pokreti koriste sva sredstva i mobiliziraju medije s ciljem kontroliranja javnog mnijenja i zbunjivanja naroda. Šire lažne i falsifikovane vijesti koje pozivaju na sukob sa selefijskim pokretom na razne načine i optužuju ga za terorizam, a islamiste općenito optužuju da stoje iza onoga što se dešava u zemlji s ciljem povratka i oživljenja bivšeg režima.

Suzbijanje alkohola i razvrata

Alkohol, razvrat, droga i drugi poroci predstavljaju negativne pojave u islamskom ummetu koje su uvezene iz zapadne kulture. Tunis je jedna od arapskih zemalja koje nisu čiste od ovih pojava. U ovih bekoliko godina, suprotno stanju u proteklim decenijama, u Tunisu se pokreću velike akcije kako bi se obračunalo sa ovim pojavama koje su oprečne islamu. Svaki dan se hapse dileri droge i prodavači alkohola u sklopu politike koja za cilj ima smanjivanje ove pojave, dok se u konačnici ne iskorijeni, čak i ako bi to koštalo mnogo truda. Mnogi imami u zemlji drže predavanja s ciljem ubjeđivanja ljudi da se udalje i ostave pokvarenog ponašanja koje se proširilo. Primjetne su velike sigurnosne akcije, stalno nam stižu vijesti o hapšenju mladića koji ne znaju za neki drugi put osim puta širenja nereda unatoč tome što je taj put pun opasnosti i ružnog ponašanja. Iako se koriste sredstva suzbijanja, primjetno je da bezbjednosne snage u Tunisu ometaju ovaj proces, tako da te negativne pojave ostaju relativno prisutne, jer nekad primjećujemo prodavače alkohola, čak i na ulicama i javnim trgovima.

“Čišćenje” medija

Televizijski program emitiran u povodu nove hidžretske godine dokaz je da se nastavlja trend niskog morala i zastrašujuće razuzdanosti koji su prisutni u tunižanskom novinarstvu, koje nije prikazalo ništa što bi dovelo do napretka muslimanskog društva. Tunižanski mediji prikazuju programe niskog morala i programe koji su oprečni sunnetu i onome što islamski ummet smatra dobrim. Uoči hidžretske nove godine prikazan je nemoralan program koji je u javnosti izazvao oštre reakcije. Medijski programi ispunjeni su nemoralnim scenama i napravljeni su po zapadnom modelu. Prvi i drugi tunižanski kanali El-Vatanijje, kanali Hanbe’al i Nesme samo su neki od kanala za koje je tunižanski narod tražio da se očiste od pokvarenih ruku koje su bile upletene u medije u vrijeme bivšeg režima. Ti mediji su krali imetak naroda, uništavali temelje vjere emitirajući samo jednom sedmično nesadržajne vjerske programe. To važi za novine Es-Sarih, Eš-Šuruk, Mozaik, Šems FM koje su se fokusirale samo na napad na islam i širenje laži o selefijskoj struji i svakome ko ima veze sa islamom izbliza ili izdaleka. Čišćenje ovakvih medija jedan je od najvažnijih koraka na putu ukidanja slijeđenja Zapada i prevazilaženja nereda, razuzdanosti, nemorala i drugih problema s kojim se suočava tunižansko muslimansko društvo.

Na kraju, molimo Allaha Uzvišenog da popravi stanje naše braće u Tunisu i da tu zemlju ponovo učini svijetlim mjestom ovog ummeta gdje će Allahova riječ biti gornja, i da ih zaštiti od spletki neprijatelja!

 

El-Asr

 

 

X