debljina

Trideset produhovljenih prejedanja masnim pitama

Piše: Nermin Spahić

Polahko, ali sigurno njegovo veličanstvo iftar u bošnjačkoj svijesti postaje centralni ramazanski događaj i prijeti da s pozicije neprikosnovenih vrhunaca godišnje duhovnosti skine čak Ajvatovicu i famoznu dvadeset sedmu noć. Iftar se pretvara u esenciju ramazana, njegovu svrhu ispiritusmovens. U kućnoj atmosferi on ima dimenziju praznika iz hollywoodskih filmova i hedonističkog iživljavanja u kuhinji, dok u javnom prostoru služi za realizaciju raznih društvenih stremljenja i interesa. Iftar može biti politički ili ekonomski marketing, predizborni skup, poslovni sastanak, način zahvale ili skretanja pozornosti, medijski event, turistička atrakcija ili nešto deseto. Mogućnosti su široke i mnogobrojne jer u gladi su velike oči. Zbog toga su kolektivni iftari postali tako brojni, da im ramazan već postaje pretijesan i ne bi čudilo da se zbog toga uskoro počne i sa praksom kolektivnih sehura.Možemo komotno reći da već imamo i posebnu kategorizaciju iftara na privatne, familijarne, kolektivne, javne, poslovne, predizborne, sirotinjske, snobovske i tako dalje.

Sve ovo u osnovi i ne mora biti nešto loše i negativno, ali način na koji mi to doživljavamo i praktikujemo uveliko zabrinjava. Kao što je slučaj sa svim drugim stvarima vezanim za vjeru, mi smo i od iftara uspjeli napraviti neukusnu ceremoniju i dernek ispod ohabanih, ukrivo postavljenih transparenata, a suštinu i duhovnost izgurati negdje u zapećak da se nađu pri ruci za brisanje usta nakon blasfemičnog obroka od čorbe, nekoliko vrsta pita, plate mesa, kuhane bamije i pogolemog deserta popraćenog lubenicom kapitalkom.

Iftar kod nas poprima neslućene socijalne, političke i medijske dimenzije. Čitavi ramazanski dani se ustvari pretvaraju u iščekivanje iftara, njegovo planiranje i organizaciju, pozive ili odazive drugima i tako sve do bajrama i iživljavanja nad baklavom i drugim kolačima. Vremena za duhovnost i porodicu ima sve manje i te vrijednosti gube primat pred navalom fotoaparata, uglednih zvanica, rasplesanih pihtija i hladne koka-kole. Na iftare se troše ogromna sredstva, kupuju enormne količine hrane, prave emisije, putuje u druge gradove, zakupljuju ugostiteljski objekti, planiraju posebni meniji i tako dalje.

Naravno, kao i u svim drugim sličnim prilikama, uslijed manjka validnih argumenata, izgovor nam je okupljanje i druženje. Našem narodu je to ultimativna isprika za svaki kvaziduhovni teferič. Koliko se okupljamo i družimo po raznim manifestacijama, priredbama i sijelima, do sada bi trebali biti jači od Pentagona. No znamo da to nije tako. Da bi druženje bilo produktivno i da bi jačalo međuljudske veze moralo bi biti zasnovano na zdravim temeljima i ispravnim namjerama, a ne na hedonizmu,snobizmu i ubiranju političkih poena.

Domaćice se za ramazan pripremaju kao za olimpijske igre. Osmišljanje i pripremanje iftara je postalo disciplina za sebe. Cjelodnevno stanje pripravnosti, brižljivo planiranje i kombinacija jela, utrkivanje u raskoši i šarolikosti, te besmisleni pokušaji sticanja društvenog prestiža kroz sve ovo ukazuju da se debelo promašila poenta ovog odabranog mjeseca. Nakon iscrpljujućeg tridesetodnevnog prvenstvenog nastupa, mnoge od hanuma komotno mogu u bolnicu na postramazansko ležanje na intenzivnoj uz par flašica infuzije za povratak u normalu.

Trebali bi zbog toga znati da svrha posta nije odgađanje jela da bi se onda namirilo sve propušteno. Umjesto da smanjuje, ramazan nam povećava pohlepu za hranom i pretvara trideset odabranih noći u trideset prejedanja i kalorijskih invazija na organizam.

Iftar nije ništa drugo do dnevni obrok i kao takvog ga treba i posmatrati jer jedino tako možemo valjano ispuniti svrhu ramazana i posta. Iftar nije fardkifaje, nije medijski event poput „Prvog glasa sevdaha“, niti ima nekakav poseban duhovni status osim onog u kontekstu samog posta. Vjerovali ili ne, iftariti se može i sam.Težište ramazana i njegovih aktivnosti nije uopće na iftaru, nego na duhovnom servisu i preispitivanju vlastitog odnosa prema vjeri.

Pozvati na iftar nekoga koga će to obradovati je svakako pohvalno, ali pretvarati ramazan u salijetanje komšiluka, trgova i šireg zavičaja je bespotrebno pretjerivanje i trošenje goriva. Zato je bolje pozvati i ugostiti one prijatelje i rodbinu koji su slabijeg imovinskog stanja i socijalnog statusa, a ne funkcionere ili tajkune kojima se želimo ulizati. Odazovite se ponekad i na zajednički iftar u džamiji ili negdje drugo, ali ne dozvolite sebi luksuz da vam se ramazan svede na licemjerno obilaženje kolektivnih iftara, akšamluke uz limunadu i svakodnevne posjete supermarketima. Na kraju ćete shvatiti da dok ste rekli „sogan-dolma“ dođe bajram, a vi osim glamuroznih iftara od ramazana imate još jedino nekoliko mučnih, beskonačnih teravija.Teravija prepunog stomaka kojem je stajanje u namazu najveće životno iskušenje, ne računajući tepsiju slaganog bureka.

Print Friendly  Trideset produhovljenih prejedanja masnim pitama pf button both



X