100

Treba li nam se desiti „Sudan“, pa da shvatimo ozbiljnost šijskih prozelitističkih namjera u BiH?

Piše: mr. Semir Imamović

Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, u posljednjih nekoliko godina, uložila je poseban napor na institucionalnom i vjerskom ujedinjenju Bošnjaka, potpuno svjesna da bi svaki, i najmanji raskol i podjela unutar bošnjačkog vjerničkog korpusa, mogla imati nesagledive posljedice, kako po Bošnjake, tako po njihovu državu Bosnu i Hercegovinu. Ako je suditi po aktuelnoj, poprilično stabilnoj situaciji u većini naših džemata, iz kojih nam sve rijeđe dolaze vijesti o međuvjerničkim nesuglasicama i svađama, Islamska zajednica je uspjela u ovoj svojoj misiji. Posebno je važno što u tom procesu, iako se to možda, u njegovim pojedinim etapama, tako činilo, IZ i njeni organi, ničim nisu povrijedili pravo pojedinca na slobodu mišljenja i uvjerenja, unutar priznatih islamskih, pravnih i teoloških, učenja. Ohrabruje i to što je IZ pravovremeno i adekvatno reagovala na sve pokušaje vještačkog izazivanja sukoba u bošnjačkim džematima u zemlji i dijaspori, i uspješno odbila mnogobrojne, združene, medijsko-političko-obavještajne, nasrtaje na njen autoritet i ugled, koji su imali za cilj destabilizaciju njenih unutrašnjih prilika i instaliranje nereda i haosa. Aktuelni rejsul-ulema mr. Husejn ef. Kavazović, u jednom od svojih saopćenja, naglasio je da IZ neće tolerisati aktivnosti stranih organizacija koje „podstiču sumnju u islamsku tradiciju Bošnjaka i institucije Islamske zajednice“ i da će ukoliko se nastavi ignorisanje njenih uputa u tom pravcu, IZ biti primorana „da  preispita nastavak i oblike saradnje sa svima koji ignoriraju bošnjačku islamsku tradiciju i jedinstvo muslimana.“  Kavazović se u svom saopćenju dotakao i pozicije i uloge IZ u očuvanju ehlisunnetske tradicije islama, istakavši „da Islamska zajednica razumije negodovanje mnogih muslimana i svojih članova zbog pojave ovakvih djelatnosti, ali i dobro razumije svoju obavezu da čuva od rastakanja ehlisunnetsku tradicija islama i hanefijski mezheb, koji su i važećim Ustavom IZ zaštićeni.“ Iz svega navednog jasno je da unutar Islamske zajednice postoji čvrsto opredjeljenje i spremnost da se u objektima i prostorima koji se nalaze pod njenom kontrolom i upravom, izbjegnu svi oblici međumuslimanskog konfrontiranja, kako na individualnom tako na kolektivnom planu, a sve u cilju jačanja muslimanske zajednice i njenog promovisanja kao faktora stabilnosti, prosperiteta i napretka, a ne faktora destrukcije i haosa.

Sasvim je drugo pitanje da li i koliko je IZ uspjela implementirati ovaj koncept na terenu, odnosno da li sve organizacije i udruženja koja rade na promociji Islama, podjednako, prihvataju autoritet IZ i njeno ekskluzivno pravo na upravljanje vjerskim poslovima u Bosni i Hercegovini i institucionalno tumačenje vjerskih propisa, ili ipak ima onih koji to sve drugačije razumijevaju i koji se u svom „islamskom“ djelovanju i aktivizmu rukovode nekim drugim principima i idealima? Svakako je tu neizostavno pitanje djelovanja i rada stranih organizacija, a posebno onih sa šijskim predzankom, kao što su Fondacija Mulla Sadra i Iranski kulturni centar. Prateći rad spomenutih organizacija, u posljednjih nekoliko godina, primjećujemo da su ove organizacije, u relativno kratkom periodu, uspjele razviti široku domaću prozelitističku mrežu, koja ima svoje pristalice i simpatizere u svim slojevima bosansko-hercegovačkog društva, od intelektualaca i profesora do običnih ljudi i džematlija. Šijski džemat u Lješevu kod Ilijaša, ženska edukaciona organizacija Kewser, naučno istraživački institut „Ibn Sina“, fondacija/izdavačka kuća „Život“ (Ilijaš), samo su neki od ogranaka te mreže.

Na fotografiji koju prilažemo uz ovaj tekst mogu se vidjeti bošnjački mladići i djevojke kako izvode performans na temu „Kerbela“ u skladu sa šijskim učenjem, što je samo jedan od mnogobrojnih dokaza duboke infiltriranosti šijskog elementa u vjerski život Bošnjaka. Na oficijelnoj stranici fondacije Mulla Sadra mogu se naći mnogobrojni tekstovi koji daju šijski pogled na različita akaidska i šerijatskopravna pitanja, koji jasno proturiječi hanefijskom mezhebu i islamskoj tradciji Bošnjaka, kao što su pitanja imameta, krivotvorenosti Kur’ana, (ne)pravednosti ashaba,  mut‘a braka i sl. Fondacija „Život“ iz Ilijaša, prije tri godine, izdala je na bosankom jeziku knjigu „Životopisi imama ehli-bejta“, iranskog autora Mehdija Pišvaja, koja obiluje lažima, falsificiranjem islamske povijesti i vrijeđanje poslanikovih pravovjernih halifa. Tako se na na 44. Strani ove knjige, u poglavlju “Prvi Imam – Ali ibn ebi Talib”, navodi da je „treći halifa Osman, zbog novčanih pronevjera, nedopuštenog i nezakonitog raspolaganja državnom blagajnom, povjeravanja odgovornih pozicija emevijskim služebnicima, koji ih nisu bili dostojni, te naposlijetku, zbog udaljavanja iz svoje blizine muhadžira i ensarija i prepuštanja sudbine islamskog ummeta u ruke emevija, navukao na sebe silnu srdžbu naroda. Budući da nije odgovorio na opravdana i zakonita protivljenja muslimana, došlo je do ustanka protiv vlasti koji je za posljedicu imao njegovo pogubljenje.” Na policama Čaršijske džamiji u Tuzli, uz ehlisunetsku literaturu, mogu se naći i besplatna izdanja šijske Fondacija Mulla Sadra. A o kavim se izdanjima radi, najbolje nam govori sljedeći citat: „Jedan od propisa aktuelnih u islamu jeste privremeni brak, koji ima svoju posebnu suštinu i narav. On ne smije biti korišten zarad raspojasanosti i nelogičnih zadovoljenja strasti ili biti učinjen sredstvom kojim se razara porodično gnijezdo. Na taj bi način ovo vrijedno i konstruktivno pravilo bilo pretvoreno u štetno i nemoralno. Ukoliko se pak ispoštuju dobrobiti i ukoliko se ispostave nužnosti toga u mjeri potrebe i čuvanja svetosti vjerozakonika, može se imati više od jedne ili dvije privremene žene. Trajanje ovog braka može biti od jednog sata pa do nekoliko godina. Svakako, žena nakon isteka dogovorenog roka, ukoliko želi stupiti u brak s nekim drugim, mora obavezno čekati iddet, koji je u ovom slučaju kraći nego idet prilikom razvoda trajnog braka” („Odgovori na pitanja – izbor sa web stranice”, Akbar Eydi). Fondacija Mulla Sadra već nekoliko godina, u saradnji sa Medžlisom IZ Tuzla, organizuje edukacijsko putovanje u Iran za tuzlanske imame. Kakvu to edukaciju bosanski imami mogu imati u „srcu šiizma“, nije teško odgonetnuti.

Istina, IZ je u više navrata, što u direktnim razgovorima, što putem saopćenja, pozvala Fondaciju Mulla Sadra da trenutno obustavi sve aktivnosti na širenju šiizma među Bošnjacima (http://www.rijaset.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=18715:saopcenje-kabineta-reisu-l-uleme&catid=203&Itemid=457), ali ta upozorenja, koliko god ih u IZ smatrali ozbiljnim i dovoljnim, nisu urodila konkretnim rezultatima na terenu. Šijske aktivnosti ne samo da nisu obustavljenje, nego su se inetnzivirale. Vjerovatno su šijski misionari u verbalnim upozorenjima, koja nisu bila popraćena konkretnim mjerama, vidjeli povoljnu priliku za dodatno jačanje svojih misionarskih pozicija.

Situcija sa šijskim misionarstvom u Bosni i Hercegovini uveliko podsjeća na Sudan, u kojem su šije, blagonklon stav sudanskih vlasti prema „bratskim“ iranskim organizacijama, iskoristile za masovno širenje šiizma među Sudancima. Kada su sudanske sunijske vlasti, nakon skoro jedne decenije, konačno postale svjesne ove „šijske prevare“, desetine hiljada Sudanaca već je bilo uhvaćeno u mrežu šiizma. Detaljnom istragom aktivnosti iranskih misionara, utvrđeno je da su šije, u periodu od samo nekoliko godina, stvorile svoju pravu malu „imperiju“ u Sudanu, koja je imala svoje obrazovne ustanove, institute, izdavačke kuće, kulturne institucije, obdaništa, bolnice. Ono što je sudanskim vlastima u tom trenutku jedino preostalo, kako bi zaustavili dalje širenje ove pošasti, a što su i učinili, jeste da se zabrani rad svim iranskim organizacijama i da se iranski misionari trajno protjeraju iz Sudana. Šteta je već bila učinjena, i ona se nije mogla popraviti jednom odlukom!

Treba li nam se desiti „Sudan“, pa da shvatimo ozbiljnost šijskih prozelitističkih namjera u BiH? 99

 

Trebamo li i mi čekati da nam se desi „Sudan“, pa da onda tek nešto konkretno uradimo? Šta još trebaju šijski misionari uraditi u Bosni da shvatimo ozbiljnost njihovih prozelitističkih namjera? Početi javno proglašavati ehlisunnestke autoritete nevjernicima? Izvoditi javno svoje rituale „samokažnjavanja“? Registrovat se na sudu kao posebna „vjerska zajednica“ i nakon toga tražiti svoja zakonska prava, džamije i obrazovne institucije? Zapamtimo da naša dobronamjernost, iskrenost, susretljivost kod šijskih misionara, koji između ostalog naučavaju da je pretvaranje (tukja) pred sunijama čin bogobojaznosti, samo jača želju da ustraju u svojim prljavim namjerama.

Poštovani rejsul-ulema, poštovani direktore uprave za vjerska pitanja, poštovana bošnjačka ulemo krajnje je vrijeme da se problemu šiizma pristupi studiozno, ozbiljno i odgovorno. Za početak,  potrebno je oformiti posebnu komisiju od eksperata iz oblasti islamskog akaida i prava, čiji bi prevashodni zadatak bio da detaljno ispita djelovanje šijskog faktora među Bošnjacima, a zatim prema Rijasetu IZ uputi konkretne prijedloge za rješavanje ovog problema, slično kako je to urađeno sa stranim organizacijama ehlisunetske orjentacije. Na kraju, svjesni ste da najveća odgovornost za pravovremeno i istinito informisanje džematlija o ovim pitanjima i njihovo pravilno edukovanje, u skladu sa principima ehlisunneta, pa i za širenje sektaških učenja među Bošnjacima, pada na vaša pleća, a ja molim Uzvišenog Allaha, da vas pomogne u svakom hairli koraku kojeg napravite na tom putu. Amin!

Saff.ba

 

Print Friendly  Treba li nam se desiti „Sudan“, pa da shvatimo ozbiljnost šijskih prozelitističkih namjera u BiH? pf button both



X