Traganje za identitetom

Piše: Abdulvaris Ribo

Traganje za identitetom 1Dolazak Austro-Ugarske u Bosnu i Hercegovinu 1878.godine, za Bošnjake-muslimane predstavljao je jedan veliki zaokret i jednu veliku promjenu u njihovom životu i historiji. Doskora su živjeli u državno-pravnom sistemu Osmanske imperije, gdje su bili i osjećali se kao domaćini, kako u geografskom, tako i u kulturno-civilizacisjkom smislu, a sada dolazi jedan potpuno različit civilizacijski okvir, koji donosi savim različitu kulturu i način života.

Ova nagla promjena u životima ljudi izazvala je dramatične i sudbonosne posljedice. Jedna od tih posljedica, svakako, je i masovno iseljavanje Bošnjaka-muslimana u Tursku i ostale zemlje koje su još uvijek bile pod osmanskom vlašću.

Broj iseljenih Bošnjaka u toku četrdeset godina austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini, po zvaničnim  podacima austrougarskih vlasti, iznosio je 61,114 iseljenika, a po podacima koji se spominju u raznoj publicistici, taj broj je 300,000.[1]

Bosanski muslimani su se našli u jednom teškom i opsadnom stanju. Postavljalo se pitanje; „Šta činiti i kuda dalje?“ Jedno vrijeme nastao je muk među muslimanima i njihovom inteligencijom, i tek nakon četiri godine na scenu stupa intelektualna elita, kako vjerska tako i svjetovna, i traže efikasno rješenje za novonastalo stanje u kojem se našao njihov narod.

Među bošnjačkim intelektualcima i misliocima bilo je nemalo onih koji su zagovarali iseljenje u Tursku ili tzv. „hidžret“. Od najpoznatijih i najistaknitijih zagovornika ove ideje bio je Hilmi ibn Husejn Taslidžali, poznatiji kao Bosnali Hilmi Baba. On je napisao i svoju poznatu raspravu o hidžri i muhadžirima (Risala fi-l-hidžra ve-l-muhadžirin) u kojoj otvoreno zagovara da je muslimanima obaveza iseliti se u „zemlju gdje vlada Šerijat“. Sam Bosnali Hilmi Baba je preporučivao da se Bošnjaci iseljavaju u Šam (Sirija).[2]

Velika većina bošnjačke inteligencije jedino rješenje za opstanak muslimana vidi u „prilagođavanju“ Evropi i njenim kulturnim i civilizacijskim obrascima. Ovo je postalo središnje pitanje islamskog mišljenja u Bosni i Hercegovini u XIX i XX stoljeću. Među najistaknutije i najpoznatije vjerske reformatore i prosvjetitelje modernističke orjentacije ubraja se Mehmed Džemaludin Čaušević, poznati islamski učenjak i reformator, i po mnogima najznačajnija figura u islamskom mišljenju XIX i XX vijeka u Bosni i Hercegovini. Vjerski modernisti su bili okupljeni oko lista „Behar“.[3]

Nasuprot vjerskih modernista djelovali su tradicionalisti, koji su nastupali sa idejama očuvanja i odbrane postojećeg islamskog mišljenja i prakse. Najpoznatiji predstavnici ovako shvaćenog tradicionalizma bili su; Sejfullah Proho, Ali Riza Karabeg, Ali Riza Prohić, te krugovi uleme okupljeni oko listova „Hikjmet“ u Tuzli i „El-Hidaje“ u Sarajevu. Glavna ličnost „El-Hidajinog“ kruga bio je Mehmed Handžić.[4]

Između vjerskih modernista i tradicionalista uslijedile su mnoge rasprave oko pitanja muslimanskog društveno-pravnog i kulturnog života. I jedni i drugi su napisali mnoge radove i brošure u kojima su argumentirano branili svoje stavove. Tako su u muslimanskoj javnosti s početka XX stoljeća formulirana dva različita stajališta o razumijevanju i društvenoj funkciji islamskog učenja i propisa-modernistički i tradicionalistički.[5]

Svjetovni modernisti i reforma

U periodu između dva svjetska rata na scenu i u prvi plan muslimanskog javnog života dolaze svjetovni modernisti ili „inteligencija“ koji su osnaženi uspjehom svjetovne modernističke orjentacije u Turskoj. Islam je svojim klasičnim tekstovima i svjetovnim modernistima poslužio kao argumenatcija za njihove stavove, pa su i oni sa svoje strane počeli tumačiti islam i islamsku tradiciju, čime su bacili rukavicu ulemanskom tumačenju islama. Zbog činjenice da su svjetovni modernisti vrlo često nestručno i površno tumačili islamske propise, tradicionalisti su stupili u odbranu postojećih islamskih ustanova, propisa i običaja. Tako su u prvoj polovini XX stoljeća u Bosni i Hercegovini nastale mnoge bosanske muslimanske rasprave o pitanjima reforme islamskih običaja, tradicije i ustanova.[6]

Najpoznatiji svjetovni modernisti  su Dževa-beg Sulejmanpašić, Edhem Bulbulović, Abdurezak Hifzi Bjelavac i Mehmed Begović.[7]

Stavovi i mišljenja svjetovnih modernista

Svjetovni modernisti su radikalno napredna struja muslimanskih mislilaca koji su se krajem 19. i početkom 20. vijeka aktivno uključili u rasprave o društvenoj, obrazovnoj i kulturnoj reformi bosanasko-hercegovačkih muslimana. Širenje ideja svjetovnog modernizma počelo je s početka XX stoljeća, kada se povečao broj svjetovno obrazovane inteligencije. U januaru 1928. godine osnovali su „Reformu“-organizaciju naprednih muslimana i list „Behar“ oko kojeg su bili okupljeni i u njemu objavljivali svoje radove i stajališta.

Svjetovni modernisti su pokušavali da za platformu svojih reformi uzmu islam i njegove izvore. Tako su vrlo često površno i nestručno tumačili islamske propise, na čemu su im tradicionalisti i vjerski modernisti uveliko zamjerili.

U svome reformatorskom djelovanju svjetovna inteligencija je suviše slobodno razmatrala uzroke muslimanskog nazatka. Izlazak iz opće krize i nazatka vidjeli su u napuštanju sopstvene „zastarjele tradicije“ i bezuvjetnom i nekritičkom prihvatanju moderne zapadne kulture i civilizacije. Tražili su odbacivanje svih simbola tradicionalnog muslimanskog načina života. U tome su posebno radikalni bili Dževad beg Sulejmanpašić i Edhem Bulbulović.

Osnovno pitanje kojim su se bavili svjetovni modernisti, a na prvom redu Dževad-beg Sulejmanpašić, bilo je pitaje žene i njenog društvenog i kulturnog položaja. Dževad beg Sulejmanpašić, kao i  drugi intelektualci, zalagali su se za prosvijećivanje žene muslimanke, za koju su smatrali da je ona, neprosvijećena i zaostala, najveći razlog nazatka muslimana.

„Inteligencija“ se nerijetko upuštala u tumačenje islamskih normi i propisa, pozivajući se pri tome vrlo često na orijentalističke izvore. To su činili jer su smatrali da ulema nije u stanju ponuditi moderno tumačenje islama, te da se nisu smjeli uhvatiti u koštac sa nadolazećom modernom kulturom i civilizacijom. Posmatrali su islam kao religiju u modernom smislu riječi, naglašavajući njegove moralne vrijednosti. Jedni su bili za potpuno povlačenje šerijata iz pravne sfere, a drugi iz oblasti javnog prava.

Proces „prilagođavanja“ zapadno-evropskoj kulturi, kojem su pozivali svjetovni modernisti, praktično je počeo dolaskom Austro-Ugarske, a nastavio se i kasnije. Pred bosansko-hercegovačkim muslimanima i njihovom inteligencijom našla su se tri izbora; asimilacija, izolacija i integracija. Asimilacija je podrazumijevala neselektivno i nekritičko prihvatanje nove kulture i običaja i prilagođavanje duhu vremena, a što je istovremeno značilo i odbacivanje i zaboravljanje sopstvene tradicije. Izolacija je podrazumijevala očuvanje vjere, kulture i tradicije putem organiziranja religijskih i kulturnih zajednica u okviru društva, dok je integracija podrazumijevala očuvanje i zaštitu muslimanskog identiteta i ostvarivanje statusa ravnopravnih građana. O tih vremena pa do dan-danas muslimani tragaju za svojim identitetom i još nisu našli pravi odgovor u kojoj mjeri je nužno ostati vjeran vlastitoj tradiciji, prihvaćajući savremena civilizacijska dostignuća. I danas su aktuelni tekstovi i knjige na temu: Kako biti musliman u Evropi ili kako biti evropski musliman“.

Prigovori i zamjerke svjetovnim modernistima

Na račun muslimanskih svjetovnih modernista, koji su živili i djelovali u XX stoljeću upućene su mnoge zamjerke i prigovori, a odnose se na njihovo razumijevanje bošnjačke tradicije i reformu kojoj su pozivali. Ovi prigovori nisu dolazili samo od strane tradicionalne uleme, nego i od vjerskih modernista, koji su smatrali da je „inteligencija“ bespotrebno izazvala reakcije naroda zahtjevima za šešir protiv fesa. Svjetovni modernisti, kao radikalno napredna struja, izvršili su jedan nasrtaj na bošnjačku muslimanaku tradiciju i tako izazvali burne reakcije i neodobravanje.

Svjetovnim modernistima je najviše zamjereno što su zahtijevali odbacivanje svih simbola tradicionalnog muslimanskog načina života i pozivali bezuvjetnom „prilagođavanju“, odnosno asimilaciji Bošnjaka novoj kulturi i običajima u „duhu vremena“.[8] Tražili su odbacivanje tradicionalne nošnje (vala, feredža i zar), otkrivanje lica i glave, preuzimanje evropskog načina oblačenja i uključivanje u društvo bez ograničenja.[9]

S obzirom da su smatrali da ulema nije u stanju da ponudi modernu interpretaciju Kur’ana i Šerijata, svjetovna inteligencija se upustila u tumačenje islama i njegovih propisa i to je bio ujedno i pokušaj da za platformu svoje reforme uzmu islam i njegove izvore. Tako su vrlo često nestručno i pogrešno tumačili neke islamske propise.[10]

Vrlo radikalne stavove po pitanju šerijatskog prava iznio je Edhem Bulbulović koji smatra da korijeni i porijeklo šerijatskog prava leže u običajima i tradiciji stare Arabije. Tako veli: „Da bi se islam sačuvao kao vjera potrebno je izvršiti opštu derogaciju šerijata, jer njegovi propisi u današnjem stacioniranom stanju nemaju aktuelnu vrijednost.“[11]

Vjerski intelektualci su optužili inteligenciju da su suviše slobodno razmatrali uzroke muslimanskog nazatka. Svjetovni modernisti su smatrali da su muslimanska tradicija i običaji glavni razlog dekadence muslimanskog društva.[12]

Ulema je, također, optuživala svjetovnu inteligenciju da su oni sredstvo zajvere kršćanskog svijeta protiv islama, kao i da su prosrpski i prohrvatski orijentirani. Tako A. Lutfi Čokić u svome tekstu „Prikazi i ocjena rada g. dr. Mehameda Begovića“, navodi i istiće propagandno djelovanje katoličke (rimske) crkve protiv islama i muslimana, kao i njenih privatnih i javnih pomagaća.

„Na osnovu ovog utvrđeno je jednoglasno na tim sastancima da prijeti najveća opasnost islamu i njegovu jedinstvu od strane učeće islamske mladeži na tim univerzama, koja iza svršenih nauka dobronamjerno i nesvjesno rade u duhu stećenog znanja i nauke, a koja nije imala ranije spreme da to prozre i uoči.“[13]

Neki muslimanski autori su smatrali da je izlaz iz nezavidnog stanja u kojem su se nalazili bosansko-hercegovački muslimani da se nacionalno opredijele kao Srbi ili Hrvati.                        Jedan od takvih autora bio je i Hasan Rebac koji je napisao svoju knjižicu „Početak emancipovanja Srpkinje muslimanske vere“, a u kojoj iznosi svoja gledanja o emancipovanju muslimanki u BiH i nacionalnom opredjeljenju muslimana.[14]

Neki su svjetovnim modernistima prigovarali da su moralno iskvareni, da ne zalaze u narod i da su svoj rad sveli samo na svoje urede i akšamlučenje. U svojoj knjižici „Pitanje muslimanskog napretka u Bosni i Hercegovini“, Ajni Bušatlić veli: „Najvećim su dijelom alkoholičari i slabi uzori za svoj narod (…), mnogi tapkaju kao i hodže na jednom te istom mjestu. Slabo zalaze u narod, da mu pomaže da se diže iz letargije. Što je vrlo upadljivo, oni vjerske obrede posve zanemaruju i ne daju dovoljno o sebi vanjske garancije da su privrženici svoje vjere.“[15]

Bilješke



[1] Fahrudin Novalić, Historija Bošnjaka, (www.como.ch) 30.01.2009.

[2] Enes Karić, Prilozi povijesti islamskog mišljenja u Bosni i Hercegovini XX stoljeća I, str. 46

[3] Dr Fikret Karčić, Društveno-pravni aspekt islamskog reformizma, str.220

[4] Isto, str.222

[5] Isto, str.202.

[6] Takve rasprave je u VII hrestomatija sakupio Prof. dr. Enes Karić pod nazivom „Bosanske muslimanske rasprave“

[7] Doc.dr. Zuhdija Hasanović,Pristupi sunnetu, (hrestomatija), str. 344

[8] Fikret Karčić, „Društveno pravni aspekt islamskog reformizma“, str. 225

[9] Isto, str. 226

[10]Vidi: Enes Karić, „Prilozi povijesti islamskog mišljenja u BiH, str.312

[11] Fikret Karčić, „Društevno-pravni aspekt islamskog reformizma“, str. 213.

[12] Isto, str. 200

[13] Enes Karić, „Bosanske muslimanske rasprave“, Prikazi i ocjena rada dr. Mehmeda Begovića, 109.

[14] Enes Karić, Prilozi povijesti islamskog mišljenja u BiH XX stoljeća I, str.53

[15] Enes Karić, Prilozi povijesti islamskog mišljenja u Bosni i Hercegovini XX stoljeća I, str. 303

 

Saff br. 314.

Print Friendly  Traganje za identitetom pf button both



X