227

Još jedna priča o Titaniku

Piše: Amir Durmić

Jedan od događaja koji je obilježio početak prošlog stoljeća, a oko kojeg je spontano, a donekle i planirano, nastao svojevrsni mit i legenda, jeste potonuće tada najluksuznijeg i najmodernijeg broda, dobro poznatog Titanika. Njegova priča je poznata gotovo svim stanovnicima planete Zemlje u starosnoj dobi od sedam pa nadalje godina, i uistinu je vrlo mali broj onih koji nisu čuli ništa o ovom brodu i tragediji koja ga je zadesila. Na stotine priča o njemu je ispričano, knjige koje govore o njemu još su uvijek aktuelne i vrlo dobro se prodaju, a filmska industrija će vjerovatno još dugo zarađivati milione dolara ekranizirajući još uvijek nedovoljno ispričanu priču o ovom brodu, bilo da se radi o igranim ili dokumentarnim filmovima.

Iako nas ovaj događaj zanima sa jednog sasvim drugog gledišta, informacije radi, spomenut ćemo neke osnovne podatke vezane za ovaj brod.

Titanik je u svoje vrijeme predstavljao posljednju riječ tehnologije. Ništa što je do tada napravljeno od prekookeanskih brodova nije se moglo usporediti s njim, ni po kvaliteti, ni po luksuzu, niti po sigurnosti, što je posebno naglašavano. Golemi brod dužine 269 i visine 31,7 metara, sa 11 paluba, snage 46 hiljada KS i tada velike brzine od 23 čvora, imao je devet komora za vodu koje su ga trebale učiniti nepotopivim.

Brod je 10. aprila 1912. isplovio iz Sauthemptona, i krenuo ka New Yorku, na svoje prvo i zadnje putovanje. Dvadeset minuta prije ponoći, 14. aprila, sudario se sa ledenim brijegom na oko 640 kilometara od Newfaundlanda (Njufaundlenda). Iako su sa drugih brodova tokom te večeri nekoliko puta stizala upozorenja na ledenu santu, Titanik je nastavio da plovi maksimalnom brzinom. Nepuna tri sata kasnije, grandiozni brod već je bio na dnu mora, usmrtivši sa sobom više od 1.500 ljudi. Zahvaljujući dolasku broda Karpatija, broj žrtava ledene vode nije bio veći.

Zašto je Titanik toliko poznat

Svijet je bio zapanjen ovakvim krajem broda kojim su putovali neki od najbogatijih i najmoćnijih ljudi tog vremena. Njihova imovina ukupno se procjenjivala na 600 miliona dolara.

Potonuće Titanika sigurno je najpoznatija, ali ne i najveća pomorska katastrofa. Primjerice radi, na njemačkoj krstarici “Vilhelm Gustlof” 30. 1. 1945. poginulo je 9.343 ljudi, i to većinom civila koji su bježali ispred sovjetskih snaga bojeći se odmazde. Potopila su ga torpeda ruske podmornice u Baltičkom moru. Na ovom brodu poginulo je skoro šest puta više ljudi nego na Titaniku![1]

Hronološki nam je još bliža 1987. godina kada je na Filipinima u sudaru feribota “Dona Paz” i tankera “Viktor” poginulo 4.375 putnika, a za ove nesreće većina ljudi nikad nije ni čula.

Zbog čega je onda potonuće Titanika toliko poznata katastrofa oko koje se i do dana današnjeg polemizira i koja se stalno nameće kao aktuelna tema?

Mit o nepotopivosti

Pored luksuza, glamura i korištenja do tada najmodernije tehnologije, ono što je ovaj brod učinilo posebnim jeste ubjeđenje konstruktora, putnika i većine onih koji su čuli za njega, da je on nepotopiv i praktički neuništiv. Svi tada poznati printani mediji pravili su ekskluzivne članke o nepotopivosti Titanika, koje su mu trebale obezbijediti mnogobrojne komore za vodu, koje bi prilikom oštećenja broda primile nadolazeću vodu i osigurale mu bezbjedan dolazak do najbližeg kopna. Raširena je priča da je u nekim tadašnjim novinama izašao članak pod naslovom ”Ni Bog ga ne može potopiti”. Da ova informacija i nije tačna, dovoljno je ljudske oholosti i gluposti biti ubijeđen u nepotopivost nečega što je kreirano ljudskom rukom, jer, kako smo rekli, vladalo je čvrsto ubjeđenje o Titanikovoj neuništivosti. Ovakav stav o nepotopivosti, koji je prerastao u dogmu u koju nije smjelo biti sumnje, neviđeni je oblik oholosti i bogohulništva, koji nadilazi sve primjere ljudske drskosti u novijoj historiji čovječanstva. Ako je faraon, koji je sebe smatrao božanstvom, primjer oholosti utjelovljen u jednu osobu, onda je Titanik isti takav primjer utjelovljen u jednu rukotvorinu slabašnih ljudskih bića. Smatrati hrpu gvožđa i drveta nepotopivom, i to od strane Gospodara svjetova, je hereza po konsenzusu svih objavljenih religija.

Samo je Allah najveći!

Kaže Uzvišeni Allah:

”U stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana zaista su znamenja za razumom obdarene.”[2]

Ako svojim ograničenim umom, na osnovu naučnih i šerijatskih tekstova, razmišljamo o Allahovoj veličini, doći ćemo do zaključka da je svaki pokušaj bilo kakve predstave Njegove veličine i moći nemoguć. Naprimjer, naučnici kažu da je zapremina Sunca 1,3 miliona puta veća od zapremine Zemlje, i da je njegova masa 333.000 puta veća od mase Zemlje, što je 750 puta više od mase svih planeta Sunčevog sistema zajedno! Pored toga u svemiru postoje zvijezde koje su stotine i hiljade puta veće od Sunca, koje je tek jedno u nizu od otprilike dvije milijarde zvijezda! Također, govoriti o udaljenosti pojedinih nebeskih tijela koja se mjeri u desetinama hiljada svjetlosnih godina (svjetlost u jednoj sekundi putuje gotovo 300.000 kilometara!) jeste računica pred kojom otkazuje svaki i najgenijalniji um ili najsavršeniji računar. Sve je to opet, Allah najbolje zna, samo djelić prvog, dunjalučkog neba, koje su naučnici po vlastitom priznanju istražili više nego skromno i površno. Pored svoje ogromne veličine, kosmos i ono što je u njemu, bez po muke će biti uništeni voljom Uzvišenog Allaha, kada On to odluči:

”Onoga Dana kada smotamo nebesa kao što se mota list papira za pisanje. Onako kako smo prvi put iz ničega stvorili, tako ćemo ponovo iz ništa stvoriti – to je obećanje Naše, Mi smo doista kadri to učiniti.”[3]

U komentaru ovog ajeta Ibn Ebi Hatim, rahimehullah, prenosi predaju od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je rekao: ”Allah će smotati sedmera nebesa i ono što je na njima od stvorenja, i sedam zemalja i ono što je na njima od stvorenja, i sve će to u Njegovoj ruci biti poput zrna gorušice.”[4]

Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Allah će na Sudnjem danu Zemlju uhvatiti, a nebesa će desnicom smotati, pa će onda reći: ‘Ja sam El-Melik (Istinski i Apsolutni vladar), gdje su vladari Zemlje?” [5]

Nakon samo djelića predaja i naučnih činjenica koje govore o veličini kosmosa, koji je opet prema Allahovoj veličini više nego mizeran, zamislimo samo koliki je onda ”velik” bio Titanik, čije ime na grčkom jeziku znači gorostas, za koga su se ljudi drznuli reći da je nepotopiv? Zato u njegovom potonuću vidimo jasan primjer direktne Allahove kazne i opomene koja bi budućim pokoljenjima trebala ugasiti svaku i najmanju ambiciju da svojim izjavama, poput onih vezanih za ovaj brod, izazivaju Allahov gnjev i srdžbu.

Da su konstruktori i posada vjerovali u njegovu nepotopivost, govori i činjenica da tako savremeno opremljen brod nije imao dovoljan broj čamaca za spašavanje (jer šta će čamci kada brod svakako ne može potonuti?!), što je uzrokovalo utapanje većeg broja ljudi nego što se moglo očekivati. Putnici i posada se nikada u životu nisu osjećali sigurnijim, a ustvari su bili vrlo blizu svoje propasti. To nas donekle podsjeća na riječi Uzvišenog Allaha:

”A zar su sigurni oni koji ružne podmuklosti snuju – da ih Allah neće u zemlju utjerati ili da im neće, odakle ne mogu ni pomisliti, kazna doći. Ili da ih neće na putovanjima njihovim kazniti – oni neće umaći.”[6]

Još jedna vrlo interesantna stvar jeste i činjenica da je ovaj slavni brod potonuo na dubinu od skoro četiri kilometra, pa je ostao neotkriven više od sedam decenija, sve dok ga 1984. godine nije pronašao poznati svjetski okeanograf Robert Ballard. Kada su se prve podmornice spustile do ”palače imućnih i moćnih”, kako su zvali Titanik, i napravile serije snimaka njegovih ostataka, svijet je po prvi put nakon nesreće vidio u kako je jadnom i bespomoćnom stanju ova olupina. Mikrobiolozi koji proučavaju ostatke ovog broda izračunali su da naslage bakterija i gljivica svaki dan usišu 45 ili više kilograma željeza sa olupine, tako da će jednoga dana u potpunosti nestati. [7] Više je nego ironično da ono što su ljudi iz svoje drskosti i zadivljenosti sami sobom smatrali neuništivim, sada, ”natašte”, rastaču jedna od najsitnijih Allahovih stvorenja koja čak nisu vidljiva ni golim okom. Rekao je Uzvišeni Allah:

”A vojske tvoga Gospodara ne zna niko osim Njega…”[8]

 

Savremeni ”titanici”

Ledeni brijeg u koji je, po zvaničnoj verziji, udario brod, je priča za sebe u kojoj možemo vidjeti veliku istinu kao i pouku koja bi muslimanima uveliko mogla pomoći da shvate vrijednost jedinstva i zajedničkog djelovanja. Da je neko prije nesreće pored Titanika postavio ledenu santu, vidio bi koliko je njena veličina zanemarljiva u poređenju sa ovim gorostasnim brodom, tako da niko ne bi ni pomislio da će ona po njega biti kobna. Šta je ustvari santa leda osim određene količine vode u čvrstom, a ne tekućem stanju? Ovo može poslužiti kao primjer i nada svim potlačenim narodima svijeta, među koje danas svakako spadaju i muslimani, da pojedinci, bez obzira koliko bili slabi kao jedinke, ukoliko se zajednički udruže i povežu, te islamskim odgojem temeljno promijene svoje ”agregatno stanje”, postaju poput čvrstog bedema pred kojim će se slomiti sve sile i nepravde svijeta. Pred ovakvim bedemom, popustit će sve ”nepropusne komore” koje se ogledaju u vojsci, ekonomiji ili politici ”savremenih titanika”, poput Amerike, Rusije ili Izraela naprimjer, koji su ubijeđeni u svoju nepotopivost, a od konačnog kraha ih dijeli samo jedna obična ”santa leda”, na koju će se, zbog nepravde i zločina koje čine prema drugima, neminovno nasukati.

Na kraju krajeva, ovakvih primjera sigurno ne manjka u historiji čovječanstva. Kaže Uzvišeni Allah:

”Koliko su puta malobrojne čete, Allahovom voljom, nadjačale mnogobrojne čete! A Allah je na strani izdržljivih.”[9] Kada se ovome pridoda i činjenica da su svjetske globalne sile ”pune rupa” i da se ”utapaju” u vlastitim problemima u kojima prednjače nemoral, kriminal i korupcija, rasna diskriminacija i zanemarivanje osnovnih ljudskih prava, čak i vlastitih građana, onda je sasvim jasno da je ”potonuće” ovakvih ”gorostasa” i više nego blizu.

Ako su mora i okeani najveći muzej historije ljudskog roda, onda je Titanik sigurno njegov najpoznatiji eksponat. U njegovoj beskrajnoj priči svako će pokušavati da nađe nešto za sebe. Sujevjerni će u njemu prepoznati zlu kob koju je sa sobom donijela egipatska mumija koja je navodno na njemu trebala biti prevezena u Ameriku, zagovornici zavjere će i dalje tvrditi da je iz nekih njima znanih razloga potopljen namjerno, svjetski filmaši će stalno smišljati kako da nanovo zarade na njegovoj tragediji, a mi ćemo u njegovom potonuću vidjeti koliko je nemoćno i krhko sve što je napravljeno ljudskom rukom, i koliko je oholo i opasno za nešto poput broda reći, ili još gore biti ubijeđen, da je nepotopivo. Dok mi o Titaniku razmišljamo na ovaj ili onaj način, njegova olupina strpljivo čeka dan:

”Kada Sunce sjaj izgubi, i kada zvijezde popadaju, i kada se planine pokrenu, i kada steone kamile bez pastira ostanu, i kada se divlje životinje saberu, i kada se mora vatrom napune, i kada se duše sa tijelima spare…”[10] – da zajedno sa nebesima i Zemljom bude u prah pretvorena, ukoliko i prije toga u potpunosti ne nestane u mulju i mračnim dubinama Atlantskog okeana. [11]

 

Iz knjige: Biseri sunneta u mozaiku vremena, autor Amir Durmić.

___________________________________

 

[1] Veladžić, Hamza, Pomorske katastrofe, str. 161. – 197.

[2] Prijevod značenja Ali Imran, 190.

[3] Prijevod značenja El-Enbija, 104.

[4] Ibn Kesir, Tefsirul-Kur’anil-‘Azim, 3/194.

[5] Buhari, Sahih, br. 4712 i 7412, od Ebu Hurejre, radijallahu anhu.

[6] Prijevod značenja En-Nahl, 45. – 46.

[7] Časopis Nacionalna geografija na hrvatskom jeziku iz decembra 2004., br. 12, str. 86. – 96.

[8] Prijevod značenja El-Muddessir, 31.

[9] Prijevod značenja El-Bekare, 249.

[10] Prijevod značenja Et-Tekvir, 1. – 7.

[11] Na Titaniku su stradala i četiri Bošnjaka. Svi su bili iz sela Badić kod Bosanske Krupe: Husein Sivić, star 40 godina, Ćerim Balkić, star 26 godina, Redžo Delalić, star 25 godina, Ejdo Rekić, star 38 godina. Svi su bili oženjeni. Ejdo Rekić je već bio u Americi 1906. godine, u gradu Milwaukee, država Wisconsin, a potom i u državi Pennsylvania. Spomenuta četiri Bošnjaka su se početkom 1912. uputila put Švicarske, gdje su u gradiću Buchsu, kanton St. Galen, kupili karte za putovanje u Ameriku kod agencije Viktor-Klaud-Wildi. Kupljene karte treće klase nosile su brojeve 349248, 349249, 349250 i 349251, dok je cijena po karti iznosila 285 švicarskih franaka. Radi usporedbe, cijena putovanja u prvoj klasi iznosila je približno 4.350 dolara, što je otprilike 50.000 dolara u vrijednosti današnjeg novca. Četvorica Bošnjaka su se ukrcala na Titanik u srijedu 10. aprila 1912. godine. Izvor: www.bosnahistorija.com.

Print Friendly  Još jedna priča o Titaniku pf button both



X