AKTUELNO1

Teror i nasilje u ime vjere islama

Piše: Abdulvaris Ribo
Svako ko dovoljno poznaje suštinu islamskog učenja, zapitat će se: Kako se religija, koja je milost čovječanstvu i koja vodi toliku brigu o njegovoj sreći i sigurnosti na oba svijeta, može uopće dovesti u vezu sa nasiljem i terorom.? Međutim, svi smo svjedoci da se u posljednjih nekoliko decenija, a naročito, posljednjih godina čini nasilje i teror u ime islama. Nema dana a da u sredstvima informiranja ne čujemo za novi bombaški, samoubilački napad u kojem je poginulo i ranjeno na desetine ljudi, od kojih su većina civili. To su slike i prizori od kojih se musliman grozi i koje ga čine očajnim i beznadežnim.
I ovo što se desilo prije nekoliko dana u Bugojnu, klasični je čin terorizma, u kojem je izgubljen jedan nevini život i nanesena velika materijalna šteta.
 
Ako se vratimo u historiju naći ćemo da je fenomen nasilja i terora u ime vjere star koliko i religija. Međutim, samoubilački napadi i nasilje nisu bili poznati u prvim stoljećima islama. U historiji su poznati Zeloti, jevrejska grupa koja se borila protiv rimske uprave u Palestini i koji su koristili atentat kao način borbe, a mete su im bili rimski službenici i jevreji koji su sa njima surađivali. (Vidi; Dr. Fikret Karčić, Terorizam:značenje, historija i veza sa religijom, str. 30.31.)
 
Prvi koji su među muslimanima počeli koristiti nasilje i terorističke metode u borbi su Assassini (Ar. Hašašin, oni koji koriste hašiš) Oni su šiitska grupa Ismailija, ogranka Nizarija koji su bili aktivni u Iranu i Siriji između 1094. i 1256. godine. Jedan od osnovnih koncepata nizarijskog učenja je fida’, odnosno žrtvovanje vlastitog života za nekoga drugog. (Prethodni izvor, str. 33.)
Ovu političko vjersku organizaciju osnovao je Hasan ibn Sabbah, rođen 1034. godine u gradu Reju. (Muhamed Jusić, Islamistički pokreti, str. 111.)
 
U 13. vijeku Mongoli su uništili grupu Nizarija i sve do 70-ih godina prošlog vijeka nije bilo ni jedne grupe koja je provodila teror u ime islama. To znači da samo islamsko učenje ne postavlja svojim sljedbenicima religijski imperativ za vršenje nasilja, već da drugi, nedoktrinarni faktori, podstiču pojedince i grupe da u ime vjere pribjegavaju nasilju. (Dr. Fikret Karčić, Terorizam:značenje, historija i veza sa religijom, str. 34.)
 
Što se tiče muslimana, broj grupa, pojedinaca i organizacija koje u ime islama sprovode djela nasilja i terora, u posljednjih nekoliko godina se povećao, a naročito nakon 11. septembra 2001. godine i svima poznatih događaja u Americi.

Islamski učenjaci i institucije o džihadu, terorizmu i nasilju

Suočeni sa pojavom nasilja i terora koji se sprovodi u ime islama i muslimana, vodeće muslimanske ustanove i učenjaci morali su da daju objašnjenje šta je to sa islamskog stanovišta džihad, a šta terorizam. Sve ove institucije i relevantni islamski učenjaci dali su identične definicije za terorizam i džihad i između ova dva pojma napravili značajne razlike.
Prema definiciji terorizma, koju je dala jedna od vodećih muslimanskih ustanova u svijetu,-Akademija za fikh Svjetske islamske lige,- terorizam je: Nepravedni akt izvršen od strane pojedinaca, grupa ili država protiv ljudskog bića, bilo da se radi o njegovoj vjeri, životu, razumu, imovini ili časti. To uključuje sve akte zastrašivanja, nanošenje štete, prijetnje, nezakonitog ubistva, sve akte koji uključuju oružano razbojništvo, napad na putnike, te izvršenje bilo kog nasilnog djela ili prijetnju da će se izvršiti pojedinačni ili kolektivni zločinački plan s ciljem zastrašivanja i prinude stanovništva ili ugrožavanja ljudskih života, slobode i sigurnosti. Terorizam također uključuje nanošenja štete okolici, privatnim i javnim objektima ili ugrožavanje prirodnih i nacionalnih resursa. Sva ova djela spadaju u kategoriju nereda na zemlji, koji je Allah zabranio muslimanima da čine. Kur’na kaže: „I ne čini nered na zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine.” (Dio završne izjave sa zasjedanja Akademije za fikh pri Svjetskoj islamskoj ligi, održane: od 5.-9. januara 2002. godine. Vidi: Dr. Fikret Karčić, Terorizam:značenje, historija i veza sa religijom, str. 74.-75.)

Razlika između terorizma i džihada

Terorizam nije džihad, niti je džihad terorizam. Džihad u islamu je sredstvo za otklanjanje nepravde, osiguravanje pravde, mira i sigurnosti…To je misija s kojom je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslan čovječanstvu, da ga izvede iz ponora mraka u eru svjetla. Džihad je prije svega propisan u slučaju odbrane vjere i domovine. On je također propisan protiv kolonizacije, koja izbacuje ljude iz njihovih domova, protiv onih koji podržavaju ovaj vid kolonizacije, protiv onih koji ne izvršavaju svoje obaveze i protiv onih koji navode muslimane da napuste svoju religiju, ili ih lišavaju mogućnosti da mirno vrše misionarske aktivnosti. (Prethodni izvor: str. 78.)
Međutim, na jedno veoma važno i ključno pitanje nije dat opširan i detaljan odgovor: Ko ima pravo da proglasi džihad, kako bi se mogao razlikovati legitimni džihad (borba) od nasilja koje se poziva na vjeru. Prema tome, današnja islamska ulema treba dati odgovor na pitanje ko je zakonski autoritet za proglašenje džihada, da li je to neka vjerska institucija ili pojedinac, kako se ne bi desilo da pojedinci ili grupe proglašavaju džihad u ime više od milijarde muslimana i svojim proglašavanjem negativno utječu na sudbinu cjelokupnog Ummeta.

Uzroci i faktori religijskog terorizma i nasilja

 
Brojni su faktori koji su direktno ili indirektno utjecali na pojavu fenomena nasilja koji se poziva na vjeru islam. S obzirom da je tema sama po sebi opširna, ovdje ću navesti same faktore i uzroke, bez da dublje ulazim u njihovu analizu:
1.Neuspjeh vladajućih elita u islamskom svijetu da izgrade liberalno društvo koje karakteriše vladavina prava i blagostanje.
2.Jačanje dogmatske i redukcionističke tendencije u islamskoj misli koja sve bogatstvo ove tradicije svodi na političko-pravni aspekt, odbija unutrašnji dinamizam islamske misli i potrebu i mogućnost njenog kreativnog susreta sa modernošću, te zagovara netrpeljivost prema neistomišljenicima.
3.Okupacija Iraka, Afganistana i drugih muslimanskih zemalja od strane agresora.
4.Očaj i beznađe u koje su zapali islamski aktivisti, koji rješenje za nagomilane probleme u islamskom svijetu vide samo u džihadu i po kojima su napadi na ekonomske, vojne i civilne ciljeve jedan od njegovih oblika.
5.Pojava tekfira (osuda za nevjerstvo) u muslimanskim društvima.

Ovo su glavni uzroci i faktori pojave fenomena nasilja među muslimanskim pojedincima i grupama, a o drugima manje bitnim uzrocima ove prilike neću govoriti.

Tekfir – osuđivanje (muslimana) za nevjerstvo

 
Mnogi će se složiti da je fenomen zvani tekfir pojava koja je glavni uzrok nasilja i terora koji se čine u ime vjere i koja je muslimanima nanijela dosta jada, boli i čemera. Tekfir je ostavio duboke tragove na mnoge muslimanske generacije, kako u spoznajnom, tako i u praktičnom smislu, jer muslimani su prije svih njime ciljani. Tekfir je jedan od najtežih i najopasnijih oblika pretjerivanja u vjeri.
Pretjerivanje u vjeri je problem koji je star koliko je stara i religija na Zemlji. Iako su njegovi uzroci i motivi različiti, mnoge njegove forme su zajedničke za sva vremena i sve prilike. Kao što je vjerski ekstremizam bio prisutan među sljedbenicima svih religija, tako se pojavio i među sljedbenicima islama od njegovih prvih stoljeća. U početku svoga nastanka pretjerivanje u vjeri ili vjerski ekstremizam bio je ograničen na određene forme, od kojih je najpoznatiji tekfir, odnosno osuđivanje muslimana za nevjerstvo zbog počinjenog velikog grijeha. Ovo je poznato akaidsko (dogmatsko) zastranjivanje koje su uvele haridžije, jedna od prvih sekti koje su nastale u islamu. Haridžije su bile poznate po svojoj vanjskoj pobožnosti, ali uzrok njihovog zastranjivanja i pretjerivanja u vjeri bilo je pogrešno i doslovno razumijevanje Kur’anskih i hadiskih tekstova. Vidjet ćemo kasnije da je ovo bio jedan od osnovnih uzroka nastanka i novih formi pretjerivanja i vjerskog ekstremizma i u novijem dobu.
 
Kako je ljudski život postajao dinamičniji, a društva kompleksnija, broj oblika pretjerivanja u vjeri se sve više povećavao, tako da danas, u odnosu na period njegova nastanka, imamo mnogo više oblika pretjerivanja među muslimanima nego u tome periodu.
 
Ovaj fenomen (tekfir) je u posljednje vrijeme aktueliziran, kako u svijetu, tako i u našem širem okruženju. Naime, ideologiju tekfira su njeni obnovitelji, pripadnici pokreta At-Takfir, uspjeli nametnuti mnogim pripadnicima različitih islamističkih pokreta diljem islamskog svijeta.
Nema sumnje da je glavni uzrok nastanaka i širenja tekfira nerazumijevanje suštine vjere, površno shvatanje tekstova Kur’ana i sunneta, pretjerivanje u zabranama, brkanje u shvaćanju i razumijevanju ehli-sunnetskog učenja. Ovome se, svakako, može pridodati i zaokupljenost manje jasnim ajetima i propisima vjere, a zapostavljanje onih koji su jasni i nedvosmisleni, te nepoznavanje historije, stvarnosti i zakona kosmosa i života po kojima se sve odvija.

Osnove ideologije tekfira

 
Ideologija tekfira je po svojim osnovama ista u svim dijelovima islamskoga svijeta i među svim njenim sljedbenicima, bez obzira radilo se o pokretima ili pojedincima koji zastupaju tu ideju.
Ideja tekfira je, ustvari, oživljavanje haridžijske ideje o smatranju nevjernikom svakoga onoga ko počini veliki grijeh, ustraje na njemu i za njega se ne pokaje.
Pripadnici ideje tekfira nevjernicima smatraju bez izuzetka sve muslimanske vladare, jer ne sude po Allahovom zakonu. Također, nevjernicima smatraju sve podanike koji odobravaju vlast ovakvih vladara, kao i islamske učenjake koji takve vladare ne smatraju nevjernicima. (Islamska enciklopedija, Aktivna islamska omladina, Sarajevo, 2006. god.)
Po njihovom učenju nevjernici su i svi oni muslimani koji odobravaju demokratske izbore vlasti i u njima učestvuju.
 
Izolacija iz društva i izbjegavanje neistomišljenika je jedan od osnovnih elemenata ovoga učenja, pod čim se podrazumijeva prostorno i duhovno  izbjegavanje neznabožačkog društva, uključujući tu i hramove neznaboštva – džamije. Također je poznato da pristalice tekfira pozivaju da se ne klanjaju džume i ostali namazi u zvaničnim džamijama, jer su, po njihovom uvjerenju, takve džamije hramovi širka i njihovi imami su nevjernici ili veliki novotari. (Isto, str. 257.)
A Allah najbolje zna.
Print Friendly  Teror i nasilje u ime vjere islama pf button both



X