Terminološki haos – politički islam i islamizam

Autor: Abdurrahman Rashdan

Preveo: Nermin Spahić

Većini čitalaca može zvučati previše filozofski i teoretički, ali način na koji su stvari u društvu definirane direktno utiče na djela počinjena u pogledu istih. Čitaoci novina, naprimjer, možda neće svjesno uvidjeti razliku između „zvjerstva“, „nasilja“, „zločina“ i „masakra“ kada čitaju o Siriji, ali ipak njihova reakcija će biti određena općom impresijom koju izvlače iz onoga što čitaju. Ako je u pitanju građanski rat, zašto onda Sirijci to ne bi sami riješili, reći će neki čitalac, no ako se isti sukob definira kao masakr protiv civila, taj isti čitalac će razmišljati da nekako pomogne.

Na isti, ali kompleksniji način treba se odnositi i prema islamskim pokretima da bi se razumjele njihove ideje i djelovanje, posebno u arapskom svijetu. Zašto su tako uporni u miješanju vjere i politike? Zar nisu ništa naučili iz bolnog europskog iskustva? Jesu li toliko zaslijepljeni željom za vlašću i moći? Veoma logično i legitimno pitanje, ali da bi se na njega mogao dati odgovor, potrebno je vratiti se jedan korak unazad.

Kriza identiteta

Civilizacije koje su dominirale u svakoj historijskoj epohi su one koje su postavljale intelektualni kurs za ostatak svijeta. Taj kurs se uvijek uzimao zdravo za gotovo, a trenutno njime upravlja zapadna civilizacija. Svjesno ili nesvjesno, veliki broj Arapa i muslimana, posebno intelektualaca, napaja se zapadnim obrazovanjem i kulturom. Neki filtriraju ono što prime, ali većina ne. Ibn Haldun ovo objašnjava u svom djelu Muqaddima:“ Pobjeđeni uvijek želi imitirati pobjednika u njegovim prepoznatljivim obilježjima…on pogrešno pretpostavlja da njegova vlastita podređenost nije rezultat samog poraza već savršenosti pobjednika“.

Većina univerziteta u Egiptu, naprimjer, proizvodi političke naučnike koji su teorije Lockea, Rousseaua i sličnih žvakali toliko dugo da teško mogu imati intelektualne hrabrosti i da pomisle da je Ibn Haldun ravnopravan sa spomenutima, a kamoli napredniji i vrijedniji od njih. To je ta kriza identiteta koja tjera arapske i muslimanske učenjake da gledaju na sebe kroz oči drugih. Njihov intelekt je zauzdan civilizacijskom servilnošću i deformisanim identitetima, što je u konačnici kreiralo ogroman jaz između njih i realnosti u kojoj muslimanski svijet danas živi.

Kritički nastrojen muslimanski naučnik čvrstog identiteta koji klija iz njegovog civilizacijskog i vjerskog naslijeđa iskusit će velike poteškoće u ignorisanju terminološkog i intelektualnog haosa koji je prisutan u većini literature koja pokušava objasniti ponašanje islamskih pokreta danas. Termini poput „politički islam“ i „islamizam“ trebali bi čitaoca nakratko zaustaviti i natjerati da razmisli o njihovoj ispravnosti. Postoji li politička verzija islama koja se razlikuje od samog islama? Da li ovi „islamisti“ rade nešto što zahtjeva poseban termin koji bi ih razlikovao od ostalih muslimana?

Da li je islam religija?

Zapadnjački naučnik, zatvoren i organičen na svoj vlastiti identitet i civilizaciju, odgovorit će pozitivno. Zapravo, većina zapadnih pisaca i naučnika smatra da muslimani koji spajaju politiku i religiju trebaju imati poseban naziv poput „islamisti“, a da njihova praksa treba biti označena kao politički islam.

S druge strane, historija islama je svjedočila mnogim usponima i padovima u smislu političkog angažmana i aktivizma, ali termin „islamijjun“ (arapska riječ za islamiste) nikada nije korišten u literaturi, već je ta praksa počela odnedavno. Kur’an koristi termine „muslimun“ (muslimani) i „mu’minun“ (vjernici), ali nikad „islamijjun“ (islamisti). Ovog principa su se muslimanski autori držali i u modernim vremenima tokom osamnaestog, devetnaestog i dvadesetog stoljeća.

Glavni problem kojeg se većina zapadnjačkih naučnika ne može riješiti jeste njihovo razumjevanje riječi „religija“ i pogrešna pretpostavka da je njena definicija transkulturalna. „Ne može postojati univerzalna definicija religije, ne samo iz razloga što su njeni konstitutivni elementi i relacije historijski specifične, već što je ta definicija sama po sebi historijski produkt diskurzivnih procesa“ smatra Telal Esed.

Razumjevanje religije takvih zapadnjačkih naučnika je zasnovano na njihovom iskustvu sa kršćanstvom kao strogo duhovnom religijom. Muslimani islam nazivaju „din“, što na arapskom jeziku ima značenje načina života. Ova činjenica o islamu se može pronaći na mnogim mjestima u Kur’anu:

Reci: “Klanjanje  moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svijetova, koji nema saučesnika; (6:162)

to mi je naređeno i ja sam prvi musliman.” (6:163)

Drugi ajeti one koji ne žive po onome što je Allah dž.š. objavio poslaniku Muhammedu alejhi selam karakterišu kao nevjernike i prestupnike. Poslanikov sunnet i djela četvorice pravovjernih halifa su dodatni dokaz da bavljenje politikom u skladu sa Kur’anom i sunnetom prema šerijatskim stručnjacima nije stvar izbora. Zapravo, ko god je u mogućnosti da se bavi politikom i općim dobrom u skladu sa islamskim zakonom, a to poriče Kur’an ga označava kao nevjernika i grješnika.

Razumjevanje arapskog svijeta

Iako praktični muslimani mogu imati različite stavove u pogledu „ispravnog“ islamskog načina bavljenja politikom, svi se slažu da je islam sveobuhvatan način življenja koji uveliko prevazilazi privatnu sferu i zadire u politiku, ekonomiju, kulturu i sve druge forme javnog života. Stoga su „politički islam“ i „islamizam“ termini koji upućuju na nepoznavanje prirode islama i načina na koji ga vjernici razumjevaju.

Velika većina ovih termina i kategorija, kako arapskih, tako i stranih boluje od jedne fundamentalne slabosti koja ograničava njihovu sposobnost da decidno objasne islamski fenomen sa svim njegovim različitostima i sadržajnim komponentama. Ova slabost se ogleda u tome da većina njih potiče iz strane epistemološke osnove“ napominje Diaa Rashwan, direktorica Al Ahram Centra za političke studije u svojoj knjizi „Vodič kroz islamske pokrete u svijetu“.

Zapadnjački naučnici moraju napustiti svoju udobnu kulturološku fotelju i objektivno sagledati korijen ideje koju posmatraju da bi bili u stanju shvatiti djela grupa povezanih s tom istom idejom, a ne tendenciozno i površno koristiti paušalne analize i terminologiju. Samo tako će svijet shvatiti suštinsku prirodu ovih pokreta i islamske percepcije politke, a zatim i djelovati u skladu s tim.

(onislam.net)

Print Friendly  Terminološki haos – politički islam i islamizam pf button both



X