Poezija

Suze za djetetom

16pregledi

Piše: Irfan Kasumović

Plač kao da me liječi ali nije od koristi,
suze tecite jer opraštate se od očiju radosti.

Dijete moje kojem poklonih sve što sam imao.
O slavo kome si poklonjena i nesrećo onoga koji je poklanjao!

Gorka je časa smrti i njen utjecaj na ljude veliki,
i vidljiva je srž istrgnuta iz srca njihovih ucvjeljenih.

Allahova odredba usmrti moje srednje dijete,
Tako ti Allaha, o smrti, kako si odabrala srednje zrno iz ogrlice?!

U vrijeme kada pomirisah obris njegove dobrote,
i uočih u njegovim djelima znakove razboritosti.

Smrt ga sakri od mene i pokaza na njegov kabur.
Tako je blizu a tako daleko. Smrt je bolna i zahtijeva veliki sabur.

Smrt nad njim obistini svoju prijetnju,
i nestala je nada i bolni plač prekrio je šutnju.

Od kolijevke do kabura tako je vrijeme brzo proletjelo.
Kao da je juče u kolijevci bio, a već ga danas hladni kabur prigrlio.

Krvotok je u njemu stao, disanja nema, tijelo nepomično,
žutilo kruto zamjenilo je nekadašnje rumenilo živahno.

Prekriše me ruke od tuge saviše se,
i kao osušene grane drveća iskriviše se.

Ljudi od bola popadaše zbog jedne male duše,
kao kada se razniže ogrlica zbog jednog malog bisera.

Čudim se svom srcu kako se ne raspukne,
i najtvrđi  kamen puk’o bi od muke.

Poželjeh da sam umro još prije,
ali smrt svoj redosljed ima i njoj do želja nije.

Gospodar je htio ono što ja nisam,
Allahova naredba je izvršna, a moje želje su nada pusta.

Naša djeca su poput krila,
pa zar bi ptica bez krila letjela?

Njega ne može niko zamijeniti,
niti išta kao njegove malene okice mene usrećiti.

Zar vid može sluh zamijeniti,
ili da li sluh vid može nadomjestiti?

Izgubih radost i osmijeh nakon gubitka djeteta,
i postadoh u nasladama dunjalučkim asketa.

Napojiću te suzama iz očiju, ali suze nisu ljekovite,
lijek za smrt ne postoji i život samo Gospodar može dati.

Suze tecite i nemojte škrtariti i obrazi neka se ne suše,
jer  nikada ne škrtarih onima koji pomoć tražiše.

Radosti mojih očiju, da mogu biti otkupnina tvoja,
otkupio bih te i bio bih prva duša koja je otkupljena.

Nisam se zasitio zagrljaja tvojih,
niti se nagledah osmijeha tvojih.

Bol koja se vidi iz tuge moje,
djelić je od one stvarne koju krijem u sebi.

Kada se osamim nedostaješ mi, nedostaje mi sreća,
svako mjesto na tebe me podsjeća.

I dok ljudi jedni drugima daruju poklone,
tvoj nasmijani lik u mojim snovima je najljepši poklon.

Neka je na tebe Allahov mir i spokoj,
i neka te Allah uvede u džennet Svoj.

X