ZENA

Supruga koja se pokorava svome mužu…

Preveo: Jasir F. Dizdarević
Svaki supružnik želi iz dubine svoje duše da sreća leprša iznad njegove kuće, a radost da stanuje među članovima njegove porodice. Ali od stvari koje raspršuju sreću, odnoseći je u napuštenost zaborava i odgone radost, zamjenjujući je tugom, je odnos žene spram supruga kao da je njegov suparnik; ne vidi osim svoje mišljenje; niti se odaziva osim onome što se podudara sa njenim prohtjevima; od muža traži da udovoljava njenim zahtjevima i da joj ispunjava želje, u protivnom se ražalosti; uz to želi da on ne zaboravlja kako je ona naviknuta na neke stvari, pa ne bi smio da to ignoriše i zanemari.
 
Žena sa ovakvim razmišljanjem razara svoju kuću, pretvarajući je iz naseljene građevine, pune života i napretka u pustu ruševinu; naklonost i ljubav u preziranje i neprijateljstvo; a harmoniju i simpatije u galamu i mržnju. Ovo uglavnom dovodi do rasipanja i rasturanja njene djece, ako ih je imala. Čestita supruga je ta koja zapazi “rupu”, kroz koju ulazi svađa i razdor u njenu kuću, pa je začepi; i koja oštroumno pronikne u postupak koji ljuti njenog muža, pa taj gest preduhitri i odstrani; a od postupaka koji najčešće prevrnu brak iz blagostanja u mržnju i nesreću jeste osjećaj žene i njeno ponašanje kao da je ravnopravan suparnik svome mužu.
 
Sestro muslimanko… U braku su ogromne mudrosti i plemeniti ciljevi i on je ibadet (robovanje Allahu), posredstvom kojeg se svaki musliman i muslimanka približavaju svome Gospodaru. Brak je blagodat od Uzvišenog Allaha za muškarca, a, takođe, i za ženu. Osnova braka u islamu je pojava i utjelovljenje ljubavi, intimnosti, tjelesne i duhovne bliskosti, te nesebičnosti između supružnika. Poslušaj, sestro muslimanko, riječi našeg Uzvišenog Gospodara: “…i jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju.” {Er-Rum, 21}
 
Da bi ta ljubav bila ustrajna, a bračna zajednica očuvana i postojana, naš Gospodar je dao da i čovjek i žena posjeduju prava naspram drugog, pa kaže Uzvišeni: “One imaju isto toliko prava koliko i dužnosti, prema zakonu, – samo, muževi imaju prednost nad njima za jedan stepen.” {El-Bekara, 228}
 
Ti, sestro, imaš mnogo prava koje je tvoj muž obavezan ispoštovati spram tebe, čak će biti nepokoran i griješan kod Allaha Uzvišenog, ako ne bude ispunjavao te obaveze. Ali sada govorimo njegovom pravu, koji je obaveza i dužnost na tebe. Od dokaza veličine ovog prava i njegove važnosti je da žena neće ući u Džennet svoga Gospodara, ako ga ne bude ispunila, niti će imati sreću dunjaluka i ahireta, ako ga ne ispoštuje.
 
To pravo je njena pokornost i poslušnost mužu, koji joj čini dobročinstvo sa ispunjavanjem svojih obaveza spram nje. Takođe, da od nje ne sluša ružne riječi i da ne vidi osim pristanak na svoje želje i potrebe. Od Enesa, radijellahu anhu, se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nije dozvoljeno insanu da učini sedždu drugom insanu, a da je to dozvoljeno naredio bi ženi da učini sedždu svome mužu, zbog veličine njegovog prava nad njom.” {Hadis je sahih. Bilježe ga Ahmed (3/158), En-Nesai (265) u djelu “Išretun-nisa”, i Bezzar u djelu “Medžmeuz-zavaid” (4/9).}
Pa koji dokaz vam treba, nakon ovoga, za visinu čovjekovog mjesta kod njegove supruge i veličinu njegovog prava nad njom?!
 
Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “…naredio bih ženi da učini sedždu svome mužu…” izrečene su zbog mnogih prava koje suprug posjeduje nad svojom ženom, te zbog njene nemogućnosti da mu uzvrati sa zahvalnošću. U ovome nalazimo izraz krajnje obaveznosti ženinog pokoravanja mužu, jer sedždu nije dozvoljeno učiniti nikome osim Allahu. {Mubarekfuri, “Tuhfetu El-Ahvezi” (323)}
 
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je učinio da pokornost mužu bude od razloga od kojih će ovisiti ženin ulazak u Džennet. Od Ebu-Hurejre, Allah bio zadovoljan s’ njim, se prenosi da je rekao: “Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ako žena bude klanjala pet propisanih namaza, postila mjesec (ramazan), čuvala svoj polni organ i pokoravala se svome mužu ući će u Džennet na koja god vrata bude željela.” {Hadis je sahih. Bilježi ga Ahmed (1/191) od Ibn-Aufa; i Ibn-Hibban (4151) od Ebu-Hurejre, a on ima i druge puteve. Pogledaj: El-Mudžem’i (4/306).}
 
Pokoravanje mužu je sastavni dio lijepog morala i to je bit i smisao života čestite supruge, te stožer i osnova njene sreće na ovom i budućem svijetu. Kada se žena muslimanka pokorava svome mužu, izbjegavajući njegovo uznemiravanje i čineći sve da on bude zadovoljan, tada je i Allah Uzvišeni zadovoljan sa njom i na dunjaluku i na ahiretu.
 
Sestro muslimanko… Količina tvoje pokornosti mužu je pokazatelj tvog uspjeha u bračnom životu, jer onoliko koliko tvoj muž bude osjećao da mu se pokoravaš za toliko će se uzdignuti i povećati i tvoj ugled kod njega, kao i njegova ljubav prema tebi. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je podučio žene vjernice da put do Dženneta počinje sa pokornošću mužu, nakon pokornosti Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.
Dođi da razmotrimo ovaj Vjerovjesnikov hadis: Od El-Husajna ibn Muhsina se prenosi da je njegova tetka došla kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, radi neke svoje potrebe. Kada je završila Vjerovjesnik je zapita:
– Imaš li muža?
– Da – odgovori ona.
– Kakva si prema njemu?
– Ne napuštam ga dok se ne umorim od njega – reče žena.
– Gledaj gdje si kod njega, jer je on tvoj Džennet, a i tvoja vatra!
{Hadis je hasen. Bilježe ga Ahmed (4/341 i 6/419), Ibn Ebi-Šejbe (4/304), En-Nesai (76, 77, 78) u djelu “Išretun-nisa'” i El-Hakim (2/189), a rekli su da je sahih: Ez-Zehebi, Et-Taberi (25/183) u djelu “El-Kebir” i El-Bejhaki  (7/291) u svom “Sunenu”.}
 
Promisli dobro o Vjerovjesnikovim riječima: “On je tvoj Džennet, a i tvoja vatra.” Sa tvojim pokoravanjem njemu on je tvoj Džennet, to jest razlog tvoga ulaska u Džennet, kao i drugi razlozi koje ljudi poduzimaju kako bi došli do Allahovog zadovoljstva i Njegovog Dženneta. Razmisli, takođe, i o njenim riječima: “Ne napuštam ga…” to jest: ne odustajem i ne smanjujem svoju pokornost i služenje njemu. Ovako se ponaša čestita žena koja želi Allaha, Njegova Vjerovjesnika i vječnu kuću.
Sestro muslimanko… Imaj na umu da su tvoji napori u pridobivanju muževljevog zadovoljstva i ispunjavanju njegovog srca srećom osobine koje svaki muškarac želi da ima kod svoje životne saputnice.
 
Između supružnika se često dešavaju razmirice i konflikti, a na tebi je da ih ublažiš i pronađeš najkraći put za njihovo rješenje. Možda si ti i u pravu vezano za stav koji zastupaš, a koji se sukobio sa mišljenjem tvoga muža, ali u tom slučaju je na tebi i ni na kome drugome, da ne žuriš sa donošenjem određenog suda, imajući na umu da tvoj suprug zbog nekog razloga nije shvatio onako kako si ti shvatila. Ovdje dolaziš ti do izražaja. U ovakvim konfliktnim i sličnim situacijama trebaš da smiriš svoga supruga, pa tek nakon izvjesnog vremena, kada se razvedri i raspoloži, da mu objasniš svoj stav uz izražavanje želje za svakim dobrom i njemu i sebi, jer je on tvoj životni saputnik i on ti je najpreči.
Poslušaj neobičnu priču koja se prenosi kao primjer uspostavljanja sreće, mira i blagostanja nakon što se srca učvrste i stabilizuju, duše uspokoje i smire, a život dođe u stanje zadovoljstva i radosti.
 
Prenosi se da je jedan od arapskih plemića po nadimku Ebu-Hamza bio oženjen sa ženom od koje je želio da dobije dječaka, ali desilo se upravo suprotno. Rodila je djevojčicu.
Kao što je poznato, predislamski Arapi su voljeli mušku djecu, a žensku su prezirali do te mjere da bi se neki od njih gordo hvalisali kako će svoju žensku čeljad živu zakopati. Ljudi bi onome ko bi dobio kćer govorili: “Bog vas spasio njene sramote, a tazbina neka joj bude grobna raka.”
 
Nakon što je obavješten da mu je žena rodila žensko dijete, Ebu-Hamza, u velikoj srdžbi zbog toga, napusti njenu kuću. Prođe od toga dana čitava godina i on jedanput slučajno naiđe pored njenog doma. Do njega je dopirala pjesma kojom mu je supruga zabavljala dijete:

»Šta se Ebu-Hamzi desilo?
Doći mu k’ nama nije milo.

Već kraj naše kuće prolazi,
Al’ nama više ne dolazi.

I to što mu se sin ne rodi
Njega baš u srce pogodi.

Žensko mi bi u trbuhu mom,
Al’ ja ne odlučivah o tom.

Mi uzimamo što nam se da,
Baš kao bašča od vrtlara.

Ono što u zemlju posije
To mu iz njive i prispije.«

Nakon ovih stihova njega preplavi osjećaj očinske ljubavi i prisjetivši se uspomena na porodično gnijezdo uđe u kuću. Iz dubokog poštovanja i kajanja poljubio je svoju suprugu u glavu, a zatim i njihovu kćerku. I tako je sa tim jednostavnim riječima vraćena harmonija i radost u kuću ovog bračnog para.

 
Ti, sestro, svaki puta kada se zapali buktinja razdora, možeš da izađeš iz te situacije kao pobjednik i učiniš da te muž nakon toga još više zavoli, ali samo ako uspiješ da mu vratiš osmjeh na lice i smiraj u srce. Ovo je istina. Ti si u stanju da usmjeriš svoga supruga ka ispunjenju tvojih vlastitih želja, ako mu dadneš ono što mu treba, a to je: da ga slušaš i pokoravaš se njegovim naredbama.
Tvoja želja je da te muž učini sretnom i veselom, a život da ti ispuni radošću i vedrinom. Ali kako da se nadaš tom cilju ako ne možeš osvojiti njegovo srce i zadobiti njegovu naklonost i dopadanje?
 
Čestita supruga čini sve da njen muž osjeti kako je značajan kod nje i da joj je prijeko potreban kao što joj je potrebna voda i hrana. Ona poznaje svoje obaveze spram muža i nije joj potrebno napominjanje i pojašnjavanje prava koja on posjeduje kod nje.
 
Čestita supruga ima u vidu da njen muž može i da pogriješi, jer nije bezgriješno biće, ali će ona širinom svoga uma i svojom mudrošću znati kako da ga sačuva, rješavajući problem koji se spustio na njenu kuću. Ona bira odgovarajući momenat i prikladan način za ispravljanje greške koju je načinio njen bračni drug. Ona je širokogrudna i nije zlopamtilo. Ne memoriše negativnosti koje se dogode i izmaknu njenom suprugu sve dok to ne prelazi u brigu i nemir.
Čestita supruga zna da je njen muž nju oženio iz ljubavi, te zato, i pored razilaženja u mišljenju koje se zna desiti, ona to ne smeće sa uma, kao ni činjenicu da ju je muž izabrao za brak iz dubokih osjećaja i neizmjerne želje za njom. Ona teži ka zadovoljstvu svoga muža i marljivo se zalaže za postizanje istog, trudeći se i radeći sve ono što on voli, pa makar ona i prezirala neke od tih stvari, a sve radi želje da mu iskaže svoju ljubav i naklonost.
 
Čestita supruga nakon svakog spora i prepirke koja se desi između nje i njenog muža priupita samu sebe: “Šta ga je od mojih postupaka navelo da kaže to što je rekao ili da uradi to što je uradio?” Ona pretražuje svoje nedostatke i otkriva svoje greške prije nego li joj neko drugi ukaže na njih. Treba da zapita samu sebe: “Da li je bolje da prećutim i odložim raspravu? Da li je preče da ga ne isprovociram sada? Da li je pristojnije da sa njim vodim dijalog tako i tako?” To je čestita supruga koja se ophodi sa svojim mužem kao da nikako ne može bez njega.
 
Predajem ti na čitanje sljedeće redove i ostavljam te da razmisliš o njima. Kada je Esma’ ibn Haridžeh udavao svoju kćerku ušao je kod nje na dan svadbe i rekao joj: “Kćerkice moja, možda su žene preče da ti daju savjet, a mora ti se dati. Budi svome mužu robinja, biće ti rob. Ne pretjeruj u približavanju njemu, pa da mu dosadiš ili da on tebi dosadi, niti se udaljavaj od njega da mu postane teško i budi mu kao što rekoh tvojoj majci:

»Prihvati mi ispriku med’nu.
Moju ljubav vječnom učini.
Ne izusti ni riječ jednu
kada sam u srdžbe žestini.

Nemoj me kao def lupkati.
Težak mi je prepirke danak.
I nemoj mi strune trgati,
jer ne znaš ti šta je rastanak.

I zanos i uvredu poznam.
Al’ u srcu jedno ostaje.
Nepravda gasi ljubavni plam’
i on u pepelu nestaje.«”

{Behdžetu-l-medžalisi (3/56), Muhadaratu-l-udeba’i (2/33)}

Čovjeku se može desiti da odstupi od pravičnosti i pogriješi spram svoje supruge do te mjere da izgovori riječi razvoda, ali ako se ona strpi i ne pokaže prezir, ni mržnju, niti neprijateljstvo prema njemu, on će se u kratkom vremenu pokajati i osjetiti svu tegobu nesreće u koju je sam upao.

 
Obrati pažnju na sljedeći događaj: Abdullah ibn El-Adžlan je pustio svoju ženu u trenutku kada mu je šejtan zaposjeo srce, a srdžba okupirala razum. Njegova supruga je šutke otišla, u miru i tišini, bez upuštanja u raspravu i svađu sa njim. On je odmah uvidio grešku koju je počinio i pokajao se za taj posupak. Duboko se ražalostio, jer ju je silno volio. Svoju tugu i bol je opjevao poezijom od koje ću spomenuti samo par stihova:

»Kad’ sam se sa Hind razišao
sebi oprosta nisam dao.

Bez poroka je ona bila
i šuteći me napustila.

Pokajah se iz same duše;
iz oka se suze prosuše.

Saznah šta je tuga tada,
dok niz lice biserje pada.«

Koliko muževa je nepromišljeno izgovorilo riječi razvoda u buktinji lakomislenosti ili u nerazumnoj i hirovitoj potrazi za novom strasti, pa su opozvali tu svoju odluku i vjerolomno prekršili ugovoreno, a islam je čist od svega toga. To čak nema veze ni sa čovječnošću, niti častoljubljem.

 
Ženi pripada obaveza da se sa svakim problemom koji se pojavi u njenoj kući ophodi mudro i razumno kako bi njen dom uvijek bivao ugodnim i pitomim mjestom i kako se ne bi pretvorio u opustošenu razvalinu.
 
Iz knjige: “Čestita supruga” (drugi dio), Napisao: Medždi F. Es-Sejjid,
Sa arapskog preveo i stihove prepjevao: Jasir F. Dizdarević.
Print Friendly  Supruga koja se pokorava svome mužu... pf button both



X