Sumnje i nedoumice zbunjenog kršćanina.

Preveo: Damir Muratović

Pitanje: Pročitao sam u novinama da 15% Kur’ana govori o Isau, a.s. Također, u prijevodu značenja Kur’ana na engleski jezik, čitao sam da je Muhammed vjerovao u Isaa, Ibrahima i ostale poslanike i vjerovjesnike, kao i u knjige njima objavljene koje su prethodile Kur’anu. Ako je to tako, zašto onda Kur’an priznaje neke od temeljnih postulata vjere spomenutih u Svetim knjigama poput Isaovih mudžiza…

(natprirodnih mogućnosti i djela), njegove nepogrješivosti i upadanja u grijehe i poslanstva itd., negirajući istovremeno mnoge druge kao što su božanstvenost Isaa, a.s. ( “إيسا” 9:6 و”جان” 1:1, و3:16), njegovo bolno mučenje i smrt koji su iskup od grijeha za čovječanstvo, što je spomenuto i u Novom i u Starom zavjetu? Ako je Kur’an čist od grešaka, otkud onda da se unutar islama stalno pojavljuju sve ove sekte poput ševhija i šiija? Zašto Kur’an dozvoljava višeženstvo ako je to zabranjeno u Svetim knjigama ( “جن.” 2:24 و”مات.” 19:5 )? Moja duša traga za istinom.

Odgovor:

Prvo:

Uzvišeni Allah, na dosta mjesta u Svojoj Knjizi, spominje Isaa, sina Merjeminog, iz više razloga. Neki od njih su:

1. On je jedan od Njegovih poslanika, čak štaviše, jedan je od ”ulul-azm” (posebno odlikovanih poslanika) koje je Uzvišeni Allah slao Svojim stvorenjima i robovima. Vjerovanje u njega, kao i u ostale poslanike, je obavezno, shodno riječima Uzvišenog: ”Recite: ‘Mi vjerujemo u Allaha i u ono što se objavljuje nama, i u ono što je objavljeno Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu, i unucima, i u ono što je dato Musau i Isau, i u ono što je dato vjerovjesnicima od Gospodara njihova; mi ne pravimo nikakve razlike među njima, i mi se samo Njemu pokoravamo.”  (El-Bekare, 136)

 2.  Prioritet u da’vi (pozivanju u vjeru) imaju ehlul-kitabije, tj. jevreji i kršćani, jer su oni, od svih naroda kojima je poslat zadnji poslanik, najbliži muslimanima, budući da, i jevreji i kršćani, znaju za poslanstvo Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koji je opisan u njihovim knjigama Tevratu i Indžilu, a njima je obaveza da u to vjeruju i da ne poriču, i oni, za razliku od mnogobožaca, vjeruju u prethodno poslate poslanike. Međutim, pošto nisu povjerovali u posljednjeg Allahovog Poslanika, s.a.v.s., bilo je potrebno da im se na to odgovori i da se objelodani njihovo naopako shvatanje tevhida (vjerovanja u Allahovu jednoću i obavezu robovanja samo Njemu) i iskrivljavanje Allahovih propisa, pa su tako i spomenuti u mnogim ajetima.

3. Priznavanje i ispovijedanje Allahove jednoće (tevhid) je temelj svemu: na njemu opstoji i vjera i dunjaluk, tevhid je spas od Vatre i ulaznica za Džennet. Jevreji i kršćani su se razišli u pogledu Isaa, a.s. Jevreji su za njega rekli da je prevarant, lažljivac, onaj koji o Allahu iznosi neistine i da ga treba ubiti. S druge strane, kršćani su se u pogledu Isaa, a.s., podijelili na više skupina: jedni su rekli da je Bog, drugi da je Božiji sin, sjedinjen sa Bogom u trojstvu (Otac, Sin, Sveti duh), tj. Božiji sin u vanjskom izgledu, a u suštini sam Bog, dok su neki opet vjerovali da je jedan od trojice, što je osnova njihove vjere i suština trojstva. Drugi su pak rekli da je on jedan od Božijih poslanika, čovjek poput ostalih ljudi, kojeg je Bog učinio posebnim dajući mu određene mudžize (nadnaravne mogućnosti) kako bi uspostavio dokaz protiv Božijih robova, i ovi zadnji su u pravu. Stoga je bilo potrebno sve potanko izložiti, objasniti samu suštinu stvari i predstaviti Isaa, a.s., onako kako mu dolikuje i priliči, bez ikakvog pretjerivanja i oduzimanja, kao što su opisani i spomenuti ostali poslanici i vjerovjesnici, tj. da je on čovjek, stvoren od zemlje kojeg je Allah odabrao nad ostalim ljudima i učinio da bude rođen bez oca, pokazujući tako Svoju moć stvaranja bez vidnog uzroka (bez oca). Primjer stvaranja Isaa, a.s., je kao primjer Adema, a.s., kao što kaže Uzvišeni: ”Isaov slučaj je u Allaha isti kao i slučaj Ademov: od zemlje ga je stvorio, a zatim rekao: ‘Budi!’ – i on bi.“ (Ali Imran, 64) Ovo je konačan sud i govor o stvaranju Isaa, a.s., natprirodnim putem, naočigled ljudi, a stvaranje Adema, a.s., je još veličanstveniji i veći pokazatelj Allahove moći.

Isa, a.s., rođen je bez oca, a Adema, a.s., je Uzvišeni Allah stvorio i bez oca i bez majke, što je još veći pokazatelj Allahove moći savršenog  stvaranja i veličanstveniji primjer od Isaovog, a.s. Zbog svega toga, potrebno je potanko objasniti sve što je vezano za Isaa, a.s., vratiti stvari svom osnovu i objelodaniti njihovu suštinu.

Prvo: Mudžize koje je Uzvišeni Allah podario Isau, a.s., su, kao i mudžize date prijašnjim poslanicima i vjerovjesnicima, dokaz njegove iskrenosti i istinitosti njegovog poslanstva. Oni koji su iskrivili vjeru, iskoristili su ove mudžize da bi običnom narodu plasirali priču o tome da je on Božiji sin ili čak sam Bog, što je, nesumnjivo, potpuno iskrivljavanje vjerovanja u Isaa, a.s., i njegovo poslanstvo.

Da su sljedbenici bilo kojeg poslanika ili vjerovjesnika, zbog mudžiza koje im je dao Uzvišeni Allah, od njih napravili bogove, onda bi za svakog poslanika i vjerovjesnika kazali da je Bog. Svaki poslanik razlikovao se od drugog po svojim mudžizama. Planine i brda su, zajedno sa Davudom a.s., slavile i veličale Uzvišenog Allaha, ali ne i sa Isaom, a.s.; more se rascijepilo Musau, a.s., razgovarao je sa svojim Gospodarom i On je razgovarao sa njim, pa se za njega kaže da je Allahov sagovornik, međutim, sve ovo nije bilo dato Isau, a.s.; Allah je zbog Nuhove, a.s., dove potopio cijelu Zemlju, ali Isa, a.s., nije bio počašćen time; Uzvišeni Allah je Muhammeda, s.a.v.s., učinio posebnim objavivši mu Svoj govor – plemeniti Kur’an koji je pečat svim prijašnjim objavama i mudžiza koju je sačuvao od prolaznosti i iskrivljavanja, poslat je svim ljudima i date su mu mudžize koje nisu date Isau, a.s., pa može li se zbog svega toga reći da su oni bogovi?

Drugo: ”Ako Kur’an nije iskrivljen, otkud onda ove mnogobrojne sekte poput  šiija (šiita) i njima sličnih?“ Odgovor na ovakvo pitanje glasi: Ispravni postupci ili pak greške koje ljudi učine su njihova djela, a Kur’an je uputa svim ljudima. Uzvišeni Allah upozorio je na sektaštvo i zabranio da oponašamo narode koji su se u vjeri razišli, rekavši:

”I ne budite  od onih koji su vjeru svoju razbili i u stranke se podijelili; svaka stranka zadovoljna onim što ispovijeda.” (Ar-Rum, 31-32)

I ne budite kao oni koji su se razjedinili i u mišljenju podvojili kada su im već jasni dokazi došli – njih čeka patnja velika.“ (Ali Imran, 105)

Uzvišeni Allah naređuje ljudima da se čvrsto drže Njegove Knjige i da slijede sunnet Njegovog Poslanika, s.a.v.s., pa kaže:

”Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte! I sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša i vi ste postali, milošću Njegovom, prijatelji; i bili ste na ivici vatrene jame, pa vas je On nje spasio. Tako vam Allah objašnjava Svoje dokaze, da biste na pravom putu istrajali.“ (Ali Imran, 103)

O vjernici, ne odlučujte se ni za što dok za to ne upitate Allaha i Poslanika Njegova, i bojte se Allaha! Allah, zaista, sve čuje i sve zna.” (El-Hudžurat, 1)

Dakle, (u kontekstu ovog ajeta): ne govorite i ne radite ništa što je u suprotnosti sa Allahovom Knjigom i sunnetom Njegovog Poslanika, s.a.v.s.

Ovim se želi kazati da je Uzvišeni Allah ljudima zabranio da se razjedinjuju (u vjeri) i naredio im zajednicu. Međutim, oni su se odali svojim strastima, prohtjevima i sumnjama i bacilli  Allahovu Knjigu za leđa, pa iako znaju napamet neke ajete iz Allahove Knjige, ne shvataju ih i ne tumače u skladu sa sunnetom – praksom  Allahovog Poslanika, s.a.v.s.; za njih je njihov razum i vlastito mišljenje propis koji slijede i uvažavaju,  a njihovi pokvareni umovi su mjerodavan izvor na koji se obraćaju; ništa od toga nema veze sa Allahovom Knjigom i sunnetom Njegovog Poslanika, s.a.v.s.

 Treće: Kada je u pitanju dozvoljenost višeženstva u islamu i zabrana istog u Novom zavjetu, treba znati  da je Uzvišeni Allah svakom poslanikom dao zakon i uputu. Nema niti jednog poslanika ili vjerovjesnika a da mu Uzvišeni Allah nije naredio da ispoljava tevhid – čisto vjerovanje u Allaha Jedinog, međutim, vjerozakoni – šerijati, bili su im različiti, jedni su derogirali (zamijenili, dokinuli u pravnom smislu) druge, tako da su npr. neki od zakona i propisa koji su važili u vrijeme Adema, a.s., bili derogirani – dokinuti u vrijeme Nuha, a.s.

 Neki propisi koji su bili važeći u vrijeme Musaa, a.s., derogirani su za vrijeme Isaa, a.s., kao što kaže Uzvišeni: “…svima vama smo zakon i pravac propisali”. (Al-Maide, 48)  Ako si ovo shvatio, onda znaj da višeženstvo nije specifično za šerijat i zakon koji je objavljen Muhammedu, s.a.v.s., nego  je postojalo i u šerijatima prijašnjih poslanika i vjerovjesnika; primjer tome je Jakub, a.s., koji je bio oženjen dvjema ženama – sestrama, kako se to spominje u Starom zavjetu, u knjizi Stvaranje (Geneza), 29. poglavlje (15-35).

I otac svih vjerovjesnika, Ibrahim, a.s., bio je oženjen dvjema ženama, Sarom i Hadžerom; Stari zavjet spominje da je Davud, a.s., bio oženjen sa sedamdeset ili devedeset i devet žena, kako je navedeno u njemu, a Sulejman, a.s., sa stotinu itd., što jasno govori da je svaki vjerovjesnik sprovodio u praksu zakone i propise koje mu je naredio Uzvišeni Allah, kao i to da višeženstvo nije specifično samo za šerijat Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s. A što se tiče zabrane višeženstva kod kršćana, za to postoje dva moguća razloga:

prvi: da je osnova toj zabrani u samom Allahovom zakonu, što je bilo obavezno  primijeniti u praksu prije poslanstva Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s.;

drugi: da su to oni, sami od sebe, izmislili kao što su izmislili i monaštvo koje im nije bilo propisano, želeći time da zadovolje Uzvišenog Allaha.

Molim Uzvišenog Allaha da ti podari uputu i olakša put ka jedinoj istinitoj vjeri – islamu, i sunnetu Poslanika milosti, s.a.v.s., na način kako su je shvatili i razumjeli njegovi plemeniti i blagoslovljeni ashabi, blistave zvijezde ovoga ummeta.

Print Friendly  Sumnje i nedoumice zbunjenog kršćanina. pf button both



X