Aktuelno

Suludost nadmetanja s vjerom

41pregledi

Piše: Mr. Emir Demir

Islamska misija, a u općenitom smislu i sam islam, imaju konstatne i varijabilne vrijednosti. Sve vrijednosti, koje su zacrtane kao nepromjenjive, važeće su do onoga trenutka kada prestanu zakoni i zakonitosti ovog svijeta, te nastupi drugi svijet koji će neminovno doći. Jedna od konstantnih vrijednosti je npr. značenje hadisa u kojem Najbolji čovjek, sallallahu alejhi ve se sellem, kaže: „Ostavljam vam dvije stvari, ukoliko ih se budete prdržavali nećete zalutati: Kur’an i moj Sunnet“. Ovaj hadis nam precizira unverzalne – konstantne vrijednosti kojih se kao muslimani moramo pridržavati. Međutim, primjena načela i principa koji se crpe iz ova dva izvora islama je varijabilna i shodna promjenama vremena i prostora, zastupljenosti ili nezastupljenosti islama, vladavine islamskih principa, čovjekove imanske i naučne snage i potencijala na individualnom ili društvenom nivou… „Kada ne bi ste griješili, Allah bi vas uklonio i doveo druge ljude koji bi griješili i od Njega oprosta tražili.“

Konstantna univerzalna vrijednost je npr. još u riječima Uzvišenog: „O vjernici, u islam u potpunosti uđite…“, tj. ispunjavajte sve obaveze i dobrovoljna djela, a izbjegavajte sve stroge zabrane i pokuđena djela. Naša primjena islama nikada nije ekvivalentna njegovim univerzalnim vrijednostima, a posebno kada se govori o njegovoj primjeni u kontinuitetu, jer slabost čovjeka iziskuje da griješi, zaboravlja, nepravdu čini, a griješenje označava da se nešto od zabranjenog učini ili naređenog izostavi. Puka čovjekova želja da potpuno savršeno izvrši obaveze, ne gledajući na lične okolnosti, svoje okruženje i raspoložive potencijale, dovodi ga u stanje kataklizme. Ljudi koji misle da do perfekcije mogu dovesti svoju vlastitu primjenu propisa u čistoj su zabludi. Neminovno je da savršentvo primjene islama biva okrnjeno fizičkim nedostacima u samim djelima ili onim manjkavostima vezanim za same motive djelovanja, ali „Nastojate postupati onako kako je najbolje, a ako ne možete bar približno najboljem.“

Ali, Allahova milost je velika! Prije svega, višestruko nas nagrađuje za svako učinjeno djelo, a kako rekosmo – svako od tih učinjenih djela zbog naših ljudskih slabosti ima nedostataka, koji se, onda, anuliraju spomenutim uvišestručavanjem. Potom, nagrađuje nas prema našim iskrenim namjerama, makar naša djela ne bila učinjena. „Moja milost je sve obuhvatila“

Čudim se onim ljudima koji ne shvataju ova značenja. Čudim se onima koji stalno teže ka perfekcionizmu, cjepidlačenju u vjeri i hrvanju s onime što ne mogu nikada nathrvati: „Niko se neće hrvati s vjerom, a da ga ona neće nathrvati“ – riječi su Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem Takvi i sami na kraju propadnu. Ali, kako su nathrvani, šta im se desilo? Oni su spoznali univerzalna značenja koja, također, na univezalan način žele sprovesti u praksu, zaboravljajući i ignoririrajući vlastite sposobnosti i spremnost, a zatim realnost u kojoj žive i obitavaju. Ovakva hiperpresija uzrokovana kolizijom upornog nastojanja izjednačenja konstantnih i varijabilnih vrijednosti je neizdrživa za prirodu u kojoj je čovjek stvoren, pa tada čovjek neminovno zapada u potpuni kolaps, razočarenje u samu vjeru, a na kraju i njeno napuštanje. „Obavežite činjenjem djela koja možete podnijeti, jer Allahu neće dosaditi dok vama ne dosadi.“

Nemojmo biti u zabludi i smatrati da ustrajno pretjerivanje, koje vidimo kod određenih ljudi, neće nikada biti privedeno kraju. Zapravo, što je pretjerivanje duže, daleko je veća vjerovatnoća potpunog kraha. Koliko je namaza zbog neshvatanja ovog principa ostavljeno, koliko je znanja zaboravljeno, koliko je djece odgojno zapušteno, koliko je mahrama i nikaba skinuto, koliko je sunnet-brada obrijano, koliko… koliko…?

Još se više čudim onima koji su sebe lično i svoju primjenu islama stavili na stepen nepomjenjivih vrijednosti, smatrajući sebe i svoje postupke mjerilima ispravnosti islama kod ostalih.

To su danas one „kadije“ koje iza svakog čoška vire hvatajući tuđe pogreške.

To su one siledžije čije se sjeme nije zatrlo još od Zul-Huvejsirovog napada na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem

To su oni što se saburu od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem , nisu naučili, „trčeći pred rudu“ i zatvarajući svima nama već otvorena vrata.

To su oni što su svakome „istinu“ spremni reći, samo je još sebi nikada nisu saopćili.

To su oni što svugdje nos smiju zabosti, ali ne samo u svojoj vlastitoj kući, jer će tamo „krvava“ nosa ostati.

To su oni što su pred braćom muslimanima grlati, a pred ostalima skrušeno pognuti.

Kao da im je prikazana pozicija u Džennetu, pa iz Dženneta ljudima sude za njihove postupke?

Kao da primjena islama garantira čovjeku ulazak u Džennet?!

Kao da su oni danas sigurniji od Ebu Bekra i Omera da ući u Džennet?

Kao da o njihovoj primjeni islama ovisi opstanak samog islama!

Kao da su potpuno sigurni da im Allah sutra neće utrnuti svjetlo imana i ljubav koju trenutno nose prema ovoj vjeri, a onda ih usaditi u srca drugih ljudi?

Kao da onaj, koga svojim očima i srcem danas zbog njegovih grijeha s podozrenjem gledaju, sutra ne može od njih bolji biti?

Kao da Allah njihova „savršena“ djela ne može u prah pretvoriti, a prihvatiti jedno dobro djelo najvećeg grješnika i tim povodom ga u Džennet uvesti?

Abdullah b. Mubarek je rekao: „Nećeš izliječiti svoju oholost, dok ne budeš svakog čovjeka koga vidiš boljim od sebe smatrao.“


X