Strpi se majko, ti si na istini!

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Strpi se majko, ti si na istini! 2083646022 1d5c4f2383Na svom noćnom putovanju u nebeske sfere (mi’radž) Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, upitao je svog saputnika, meleka Džibrila: ‘’Džibrile, kakav je ovo divni miris kojeg osjećam u ovom trenutku?’’ Džibril mu je odgovorio: ‘’To je miris koji dopire iz mezara frizerke i njenih kćeri.’’ Naime, kada se u Egiptu povećao broj sljedbenika Musaa a.s. i kada su vjernici postali stalna opasnost za faraona i njegov dvor, faraon je, uznemiren i uplašen, razmišljao o slučaju Musaa a.s. i o tome kako zaustaviti njegov poziv i zabraniti ljudima da prilaze u njegove redove. S tim ciljem on je pozvao svog glavnog ministra, Hamana, da zajedno osmisle plan i donesu odluku o njegovom sprovođenju. Tako su odlučili da kazne smrću svakog čovjeka koji povjeruje u Musaovo a.s. poslanstvo, ili da ga prisile da napusti vjeru u koju ih je pozivao Musa a.s. Njegova vojska i policija su dobili zadatak da hapse i u faraonov dvorac sprovode sve vjernike. Ubrzo je faraonov dvorac postao grobnica mnogim muslimanima koji su povjerovali u Allaha dž.š., a njihovi bolni krici i jauci, zbog mučenja kojem su bili izloženi, dopirali su daleko izvan zidina dvorca. Na faraonovom dvoru bila je i jedna žena koja je radila kao frizerka kod faraonove kćerke, a koja je također bila sljedbenik Musaa a.s. Jedanput joj je, dok je češljala kosu faraonove kćerke, ispao češalj iz ruke i kad je htjela da ga uzme, rekla je: ‘’Bismillah! (U ime Allaha!). Kad je to čula, faraonova kćerka ju je upitala: ‘’Jesi li time aludirala na moga oca?’’ Frizerka je odgovorila: ‘’Ne! Mislila sam na Allaha, moga Gospodara i Gospodara tvoga oca.’’ Faraonovu kćerku je naljutio takav odgovor i zaprijetila je da će to što je čula prenijeti svome ocu. I održala je svoje obećanje, odmah je otišla i obavijestila oca da na njegovom dvoru živi žena koja vjeruje u Allaha i koja slijedi Allahovog poslanika, Musaa a.s. Faraon nije mogao povjerovati u to da neko može raditi na njegovom dvoru, a ne priznavati njega za božanstvo. Naredio je da je odmah dovedu. Kada su je doveli pred faraona, on ju je upitao: ‘’Imaš li ti nekog drugog Boga, osim mene?’’ Frizerka je dostojanstveno odgovorila: ‘’Da, moj i tvoj Bog je Allah.’’ Njen odgovor je izbezumio faraona. Naredio je da donesu veliki bakreni lonac i da u njemu nalože vatru i da nakon toga frizerku i njenu djecu bace u vatru. Prije nego su bačeni u vatru, frizerka se obratila faraonu, riječima: ‘’Ja imam jednu molbu i voljela bih da mi je ispuniš?’’ ‘’Kakvu molbu’’, prosiktao je faraon? Frizerka je odgovorila: ‘’Željela bih da moje i kosti moje djece stavite u iste ćefine i zakopate na isto mjesto.’’ Faraon je prihvatio njenu molbu, a zatim je naredio da se u vatru prvo bace, jedno po jedno, njena djeca. Čestita i brižna majka je gledala kako joj djecu bacaju u vatru, a ona im nije mogla ništa pomoći. I kad je tuga i žalost za djecom prijetila da je u potpunosti slomi i savlada, stigla je podrška od Allah dž.š. i to na jeziku njenog najmlađeg djeteta koje je još uvijek dojilo i koje inače još nije moglo govoriti. Međutim, Allah je dao da baš u tom odsutnom trenutku progovori najmlađi plod njenog srca i da joj da podršku, riječima: ‘’Strpi se majko, ti si na istini!’’ Na kraju je i ona bačena u vatru sa svojom djecom, a prije toga je skrušeno molila Allaha da primi njeno vjerovanje.

Frizerka faraonove kćerke je svojim primjerom pokazala svim ženama vjernicama do Sudnjega dana, šta znači iskrena vjera, istinsko pouzdanje samo u Allaha dž.š., te strpljivost i žrtva na putu Istine. Ona je bila obična žena, ali je njena duša bila ispunjena neobično velikom nadom i čežnjom za Allahovim zadovoljstvom i džennetskim perivojima. Upravo joj je čvrsta vjera i nada u Allahovu nagradu dala snagu i odagnala očaj u najtežem trenutku u njenom životu, kada su joj zulumčari, na njene oči, bacali djecu u vatru. Ali, iman koji je poput krvi kolao njenim venama i koji je prožimao cijelo njeno biće, učinio je da joj Božanska podrška dođe onda kada je najpotrebnija i to putem kerameta (čuda) koje je Allah podario njenom novorođenčetu koje je iznenada progovorilo i svojim riječima: ‘’Strpi se majko, ti si na Istini!’’, učvrstilo njeno vjerovanje i učinilo je postojanom u posljednjim trenucima dunjalučkog života.

Slijepi pronalazač

Louis Braille je još jedna od povijesnih ličnosti koja je svojim djelovanjem promijenila gledanje na svijet i svega onoga što se u njemu događa. Naime, Louis Braille poznati je francuski izumitelj pisma za slijepe. Rodio se 4. Januara, 1809. godine u mjestu Coupvray u Francuskoj, gradiću smještenom jugoistočno od Pariza. Bio je dječak sa prelijepim očima na kojima su mu zavidili svi koji su ga vidjeli.  Osim toga, Braille je već od djetinjstva bio poprilično radoznalo dijete koje je puno vremena volilo provoditi u očevoj radionici s njegovim alatom, a otac mu je izrađivao remenove, kolane, sedla i uzde za konje. Međutim, kako je još bio mali i nije mogao shvatiti opasnost alata koji su tamo bili, jedanput je uzeo veliku iglu, komad kože i čekić, želeći da iglu zakuca i provuče kroz komad kože. Nažalost, to mu nije pošlo za rukom. Koža je bila isuviše jaka i tvrda da bi je dječak od dvije i pol godine mogao probiti iglom. Kada je udario čekićem u iglu, ona je ispala iz njegove ruke i udarila ga u oko. Dječak je pao na zemlju plačući i vrišteći od bola. Udar igle je prouzrokovao upalu lijevog oka i gubljenje vida na to oko. Kada je navršio tri godine, izgubio je i desno oko i ostao potpuno slijep.

Mali Breille je se često puta pitao: zašto se sve ovo baš meni dogodilo? Osjećao je veliku tugu i usamljenost. No, i pored gubitka vida, njegov otac nije pao u očaj i nije dozvolio da mu dijete odrasta bez naobrazbe, pa mu je uplatio časove klavira.  Dječak je zavolio sviranje na klaviru i bio je vrlo vješt u tome. Tako je sa napunjenih osam godina već postao poznat u Državnom zavodu za slijepe u Parizu. Posjedovao je izuzetan talenat za muziku, matematiku i geografiju. Metod koji su koristili za čitanje u Zavodu bio je dodirivanje velikih metalnih slova koja su lijepili na papir. Louis Breille je bio uvjeren da je ta metoda nepraktična zbog dužine slova (3 cm), ali i njihove težine. To ga je natjeralo da provede mnogo vremena razmišljajući o unapređenju metoda u podučavanju slijepe djece čitanju i pisanju. Bio je ubjeđen da mora postojati bolji metod od onog koji se koristi u Zavodu za slijepe. Nakon završenog školovanja imenovan je za učetelja u Zavodu.  A 1829. godine on je uspio načiniti pismo za slijepe koje se bazira na grupama od 6 tačaka – po tri u dva okomita reda. Na jačem papiru neke se tačke u grupi ispupče pa je tako za svako slovo stvoren poseban znak odnosno raspored istaknutih tačaka koje slijepi čitaju pipajući kažiprstom desne ruke s lijeva na desno. Braille je također izumio brojeve i matematičke znakove za slijepe, a kao istaknuti reproduktivni muzičar, izradio je sistem muzičkih znakova. Godine 1839., on je objavio svoje otkriće, ali je naišao na veliki otpor i odbijanje od svih, pa čak i od ljudi koji su radili s njim u Državnom zavodu za slijepe. Nedugo zatim, Breille je preveo zbirku pjesama poznatog engleskog pjesnika Johna Miltona, koji je i sam bio slijep. Zanimljivo je to da je prilikom pisanja te knjige koristio iglu sličnu onoj koja je prouzrokovala njegovo slijepilo. Iako njegov patent nije bio prihvaćen, Breille se nije predao,  već je nastavio podučavati svoje učenike metodom koju je sam izumio. Svoj patent je mnogo puta pokušao predstaviti Francuskoj akademiji, ali je redovno nailazio na odbijanje.

To je trajalo sve do onoga dana kada je jedna od njegovih učenica iz Zavoda svirala klavir u jednom od najvećih kazališta u Parizu. Naime, ona je toliko oduševila publiku u kazalištu da su svi, nakon što je završila, ustali i nekoliko minuta aplaudirali izražavajući joj zahvalnost i divljenje. A onda je i ona ustala, primakla se publici i rekla im: ‘’Znajte da nisam ja ta osoba koja zaslužuje ovakvo vaše priznanje, već čovjek koji me podučio ovome svojim veličanstvenim otkrićem, a koji sada leži na samrtničkoj postelji, usamljen i odbačen od svih.’’

Nakon njene izjave novine i časopisi u Frnacuskoj započeli su nacionalnu kampanju u znak podrške Louisu Breillu i njegovom otkriću. Rezultat te intenzivne kampanje i propagande bio je taj da je francuska vlada priznala Breillov izum. Poslije vladinog zvaničnog priznanja, neki njegovi prijatelji otišli su da mu saopće tu radosnu vijest, na što im je on plačući, odgovorio: ‘’Ja sam u životu tri puta plakao: prvi put kad sam oslijepio, drugi put kad sam oktrio i izumio pismo za slijepe, i evo sada kada je moj izum konačno priznat. To znači da mi život nije uzalud prošao.’’

Louis Breille umro je u aprilu, 1852. godine, od posljedica karcinoma, u 43. godini života. Mnogi su se borili protiv njegovog otkrića i odbijali su da ga priznaju i prihvate, ali je on ipak upotpunio ono što je započeo, jer je pred sobom imao jasan cilj od kojeg ni jednog trenutka nije odustajao. Ovaj izumitelj, iako ga više nema, još uvijek pomaže ljudima širom svijeta. Unatoč tome što više nije tu, njegovo nasljeđe ostaje i pruža nadu mnogima.

Jastreb koji je postao kokoš

Pripovjeda se da je nekad davno na jednom brdu obraslom šumom živio jastreb. Napravio je gnijezdo u krošnji jednog stabla, u koje je kasnije njegova ženka snijela četvero jaja. Međutim, nedugo zatim desio se jak potres, pa su jaja ispala iz gnijezda. Spominje se da je jedno jaje  završilo na farmi kokoša koja se nalazila ispod brda. Kokoše su znale da se moraju pobrinuti za jaje, pa su brigu o njemu prepustili jednoj staroj kokoški. Nakon izvjesnog vremena, jaje je raspuklo i iz njega je izašao mali prekrasni jastreb. Međutim, taj mali jastreb je odgajan u takvom ambijentu da je on bio ubjeđen da je kokoš. Jednog dana, dok se igrao sa svojim vršnjacima na farmi, mali jastreb je ugledao jato jastrebova koji su letjeli visoko u zraku i kružili iznad farme. U tom trenutku mali jastreb je poželio da leti kao jastrebovi, pa je bio izložen podsmjehu od strane kokoša koje su mu govorile: ‘’Ti nisi ništa drugo nego kokoš i ti ne možeš letjeti poput jastrebova. Shvati to jedanput!’’ Nakon izvjesnog vremena jastreb je odustao od svojih snova i želja i umro je s ubjeđenjem da je kokoš. Ovaj jastreb je, samo zato što je odrastao među kokoškama, vjerovao da je i on od njihove vrste, a poznato je da kokoše ne mogu da lete, pa on tome nije ni pridavao veliku pažnju, osim što je eto u jednom trenutku poželio da može letjeti. Glavna pouka ove priče jeste da, ako se predaš i poklekneš pred negativnom i pesimističnom stvarnošću, postat ćeš zarobljenik onoga u šta slijepo vjeruješ iako to nije istina.  Zato ako si jastreb, trudi se da tako i živiš i da visoko letiš. Ne odustaj od svojih snova i ne slušaj šta ti govore kokoše.

I znaj da su tvoje mišljenje o samom sebi i tvoje težnje, granica koja uspjeh odvaja od neuspjeha. Zbog toga moraš povećati stepen samopoštovanja i moraš se družiti sa ljudima koji će stalno jačati tvoju odlučnost i samopouzdanje.

I još nešto, slobodno sanjari i radi, a zatim visoko leti nebom uspjeha. Ne budi kao jastreb kojeg su ubjedili da je kokoš. Allah dž.š. ti je dao mnoge blagodati i odlikovao te neizmjernim mogućnostima i ogromnom snagom, očekujući da ti to sam otkriješ i da kapitaliziraš darovane blagodati pokoravajući se Allahu i ostvarujući tako dunjalučku i ahiretsku sreću.

Sretan i pored mnoštva nedostataka

Spominje se da je jedan pobožnjak iz prvih muslimanskih genereacija bio gubav, slijep, ćelav i oduzetih nogu i ruku, ali je stalno govorio: ‘’Hvala Allahu koji me je sačuvao od belaja kojima je druge ljude iskušao, i koji me je odlikovao nad mnogim svojim stvorenjima.’’ Naišao je neki čovjek pored njega i kad je čuo šta govori, prišao mu je i rekao: ‘’Čime je to tebe Allah odlikovao? Ti si slijep, gubav, ćelav i oduzetih nogu i ruku, pa kakvo je to odlikovanje?’’ Pobožnjak mu je odgovorio: ‘’Teško tebi, nezahvalni čovječe! Mene je Allah odlikovao time što mi je podario jezik kojim Ga veličam i spominjem, srce kojim mu zahvaljujem i tijelo koje je strpljivo na iskušenjima i nedaćama. Moj Allahu, ja ne posjedujem ni jednu blagodat, niti bilo ko drugi od ljudi, a da ona nije isključivo od Tebe. Tebi pribada sva hvala i zahvala!’’ Zatim je proučio: ‘’Onome ko se bude slijepim pravio da ne bi Milostivog veličao, Mi ćemo šejtana natovariti, pa će mu on nerazdvojni drug postati.’’ (Ez-Zuhruf, 36.)

Pobjednik kojeg su pratili porazi

Abraham Linkoln doživio je mnogo poraza u svom životu. Doživio je poraz u pobuni protiv ropstva kada je imao 21 godinu, i također, kada je imao 34 godine.

Izgubio je na izborima dva puta, kada je imao 32 i 38 godina.

Umrla mu je zaručnica kada je imao 35 godina.

U 36 godini doživio je moždani udar.

Izgubio je na izborima za kongres dva puta, kada je imao 43 i kada je imao 46 godina.

Također je izgubio izbornu utrku za mjesto senatora, kao što je izgubio utrku za podpredsjednika SAD-a.

Međutim, kada je imao 52 godine postao je predsjednik SAD-a.  Kako samo impresivno djeluje ta odlučnost da se uspije i pored mnogobrojnih i uzastopnih poraza i neuspjeha koje je pretrpio. To se zove trijumf nad očajem i njegova pretvorba iz negativnog pritiska u pozitivnu pokretačku snagu koja te uvjek gura naprijed.

Od hamala do uspješnog biznismena – (ne)moguća misija

Poznati saudijski biznismen i bogataš, šejh Sulejman ibn Abdul-Aziz Er-Radžihi, faktički je počeo od ničega, od nule, dok nije postao jedan od najbogatijih ljudi u svojoj državi. Ono čime se on kao vjernik odlikovao jeste to da nikada nije dozvolio očaju i pesimizmu da uđu u njegovo srce i ovladaju njime. Bio je iskren prema Allahu u svim poslovima i svakoj sitaciji, i Allah ga je nagradio zbog njegove iskrenosti. U otvorenom razgovoru, on je sasvim iskreno govorio o svom životnom putu od vremena kad je bio obični hamal koji je zarađivao po jedan rijal mjesečno, pa do direktora koji ima 15 000 uposlenika u svojim tvrtkama po raznim gradovima. Zato poslušajmo ovu dirljivu i nadasve poučnu životnu priču iz njegovih usta.

Šejh Er-Radžihi priča: ‘’Ja sam odrastao kao i ostala djeca u Saudijskoj Arabiji. Nisam imao nikakvih akademskih diploma ni titula, osim svjedočanstva o završenoj osnovnoj školi. Trgovci u to vrijeme nisu posjedovali više od hiljadu-dvije rijala, što govori da je u to vrijeme vladala velika nestašica i ekonomska kriza. Na početku sam radio kao hamal, nosio sam stvari ljudima za jedan rijal. Bez obzira kako drugi na to gledaju, za mene je to bio čin ljudskosti i dostojanstva, jer nisam morao pružati ruku da prosim i tražim ni od koga. Nakon toga radio sam kao sluga za jedan rijal mjesečno, zatim sam radio kao sakupljač luga i pepela iz privatnih kuća i restorana, koji je služio kao dodatak malteru za izgradnju mesždida. Taj posao radio sam za deset rijala mjesečno, ali su mi ljudi odbijali dati pepeo dok im ne očistim kuhinje ili restorane. To me je navelo da promjenim zanat, pa sam naučio kuhati i postao sam vrlo uspješan kuhar. Moj prvi posao u trgovini ili većem biznisu bio je onda kad me brat Salih Radžihi imenovao kao službenika u svojoj firmi, 1965. godine.  Tada sam imao mjesečnu platu 1000 rijala.’’

Na kraju je šejh Er-Radžihi otkrio tajnu svoga uspjeha, pa poslušajmo o čemu se radi. Šejh Radžihi veli: ‘’Allahovom voljom i uputom, ja sam imao dnevni plan i raspored od kojeg nikad nisam odustajao, ni kad sam radio u mjenjačnici novca, ni kao poljoprivrednik, ni kao obrtnik, ni onda kada sam radio na projektima peradarstva i podizanju farmi za piliće. Prvi sam dolazio na posao, a posljednji sam odlazio s posla. Uvjek sam smatrao da onaj ko ima neki biznis mora se maksimlano posvetiti svome poslu. Prvo što sam otvorio bila je tvrtka ‘’Er-Radžihi’’. Ja sam izlazio na posao prije sabaha sa sendvičem u džepu i ulazio sam u svoju kancelariju dva sata prije mojih radnika. Radio sam uporno sve dok nisam, Allahovom voljom,  uspio izgraditi veliki trgovački centar.’’ Ko onda može kazati da je put od hamala do uspješnog biznismena i bogataša, nemoguća misija?!

Optimizam – osobina snažnih ličnosti

Prenosi se od Enesa ibn Malika da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘’Nema sujevjerja ni zlih slutnji. Mene ushićuje dobar predznak i optimističko predviđanje (el-fe’l).’’ Upitali su: ‘’A šta je to el-fe’l, Allahov Poslaniče?’’ Odgovorio je: ‘’To je lijepa riječ.’’ Optimizam je metod upućenih i snažnih ličnosti, koji su uvjek postojani. A zloslutnost je pesimizam koji čini da čovjek na sve stvari i događaje gleda crno, i to je metod gubitnika i stradalnika.

 

Sveži devu pa se osloni na Allaha

Većina brige dolazi od kajanja za prošlošću i straha od budućnosti. Zbog toga se okoristi iskustvom iz prošlosti i napravi dobar plan za budućnost.

Većina ljudskih strahova je nestvarna i neopravdana, zato budi hrabar u suočavanju sa nedaćama i udarcima sudbine, i pripremaj sebe na prihvatanje onog najgoreg, a zatim radi da se to najgore ne desi, po principu: sveži devu, pa se pouzdaj u Allaha!

Nauči kako zaboraviti da bi normalno živio. Ne budi alatka za grđenje i proklinjanje i ne prihvataj sve stvari k srcu. Pusti da se život odvija svojim tokom i pokušaj umanjiti, a ne uvećati, negativne posljedice bolnih događaja i nedaća.

Osmjeh je simbol i ključ sreće i nešto što se ne ostvaruje bez velikog truda. Dokaz tvog truda je osmjeh, koji je opet sam po sebi sadaka. Ljubav je glava svih stvari. Nauči kako voljeti Gospodara svjetova, vjeru, državu, samog sebe, porodicu, prijatelje, život i sve dobronamjerne ljude.

Počni dan sa zikrom i veličanjem Allaha, jer je početak dana ogledalo cijelog dana. Podsjeti sebe na pozitivnosti koje posjeduješ i stalno sebe bodri na optimizam, a zatim ustraj u tome, pa makar bio okružen negativnostima. Ta, optimizam je dio vjere, a pesimizam je od šejtana. Na optimizmu se grade snažne vjerničke duše.

Ne budi obični posmatrač. Razmijenjuj mišljenje s drugim ljudima i ne podcijenjuj nikoga.

Ne laži i ne obmanjuj samog sebe. Nauči iskrenost i često koristi dovu kao oružje u borbi protiv očaja, i nadaj se Allahovoj nagradi.

A sad nešto što je sigurni lijek za brigu i očaj. Namaz! Klanjaj namaz i ustraj u tome. Nauči skrušenost u namazu i vrijeme namaza odredi isključivo za  namaz. Ne razmišljaj ni o čemu drugom u tom vremenu, jer ćeš tako izgubiti korist namaza. Trudi se da klanjaš što više dobrovoljnih namaza dok ti to ne postane navika.

Radi predano, imaj lijepo mišljenje o Allahu, budi zadovoljan i ne žali se na sudbinu, već reci: možda!, ili se nasmješi, samo ne gubi nadu u Allahovu milost.

Kad upućuješ dovu Allahu, upućuj je s ubjeđenjem da će biti primljena, i neka ona bude popraćena dobrim djelom, iskrenim nijetom, ispravnim i lijepim ciljom i željama, sve dok se ne postigne željeno.

Autor: Selva El-Udejdan

Saff br. 316.

Print Friendly  Strpi se majko, ti si na istini! pf button both



X