mijanmar

Strava aparthejda u Mijanmaru

Piše: Nicholas Kristof

Minura Begum se porađala već 24 sata i beba se zaglavila. Da stvar bude gora, beba se okrenula naopako, pa joj se jedna nožica već pomaljala u svijet. U tom teškom porođaju na zadak bio je ugrožen i majčin i bebin život.

Dvadesettrogodišnja Menura rađala je svoje prvo dijete i hitno joj je bio potreban ljekar. Ali, vlada Mijanmara zatvorila ju je, skupa sa 150.000 ljudi, izvan grada u neku vrstu koncentracionog logora, i sprječava humanitarce da uđu i pruže joj medicinsku pomoć. Prepuštena je samoj sebi.

Dobrodošli u pakao Mijanmara, gdje je fantastični demokratski napredak zaglibio u zločin protiv čovječnosti koji vlasti čine na Rohinja-narodom, najugroženijom muslimanskom manjina u ovoj budističkog zemlji. Čini se da tek propupala demokratija još više pogoršava progon, pošto je popularna strategija za pridobijanje glasova na izborima – etničko čišćenje jedne nepopularne manjine.

Ovo je bilo moje „nagradno“ putovanje, na koje svake godine vodim jednog studenta da sačini svoj studijski izvještaj. U centru pažnje meni i ovogodišnjoj pobjednici, Nicole Sganga sa Univerziteta Notre Dam, bila je jedna užasna nepravda koju neki nazivaju genocid.

Više od milion je pripadnika naroda Rohinja u državi Rakhine na sjeverozapadu Mijanmara. Od lokalnih budista razlikuju se po tamnijoj puti i svojoj islamskoj vjeri. Decenijama su mijanmarski vojni vladari pokušavali sistematski zatrijeti svaki trag postojanja Rohinja, kao ugnjetavanjem, tako i povremenim masovnim protjeravanjem i poricanjem njihova identiteta.

„U Mijanmaru ne postoji narod koji se zove Rohinja,“ rekao mi je U Wing Myaing, glasnogovornik države Rakhina. Rekao je da su to većinom imigranti iz Bangladeša. Ovakva priča je apsurdna, ali i rasistička. Jedan dokument koji datira još od 1799. govori o ovdašnjem stanovništvu Rohinja, a u jednom izvještaju iz 1826. procjenjuje se da su muslimani činili 30 procenata stanovništa ove regije.

Od sukoba iz 2012. u kojima je, po procjenama, ubijeno 200 ljudi – među njima je bilo djece koju su sasjekli mačetama – vlasti zatvaraju Rohinje u internirske logore ili u njihova vlastita sela. Oduzeto im je državljanstvo i ne mogu slobodno ići ni na tržnicu, ni u školu, ni na univerzitet, ni u bolnicu, nigdje. Desetine hiljada je u očaju pokušalo pobjeći iz zemlje, i mnogi su se na putu utopili.

Ove godine su se mijanmarske vlasti na njih okomile još gore i još više pogoršale situaciju. Prvo, vlada je protjerala organizaciju „Ljekari bez granica“ koja je Rohinjama pružala medicinsku pomoć. Potom su od vlasti orkestrirane gomile napadale urede humanitarnih organizacija i prisilile ih da napuste zemlju.

Neka vrsta pomoći i dalje se pruža, ali ne i medicinska. To je najblaže rečeno. Volio bih da su čitatelji mogli vidjeti prestravljene oči 22‑godišnje Shamshide Begum, majke čija je jednogodišnja kćer Noor gorjela u groznici. Shamshida nam je rekla da joj je kod kuće izmjerila temperaturu i bilo je 41,6°C. Nije pomoglo ni umotavanje u vlažne čaršafe, temperatura je pala samo na 41,5°C. Kakva to vlada uskraćuje pomoć jednom malom djetetu?

Noor je preživjela, ali neki nisu. Obišli smo ožalošćenu porodicu Ba Seina, čovjeka koji je umro u 35-oj godini, od neliječene tuberkuloze. „Umro je zato što nije mogao dobiti lijek,“ kaže njegova udovica, Habiba, dok su njegovi prijatelji pravili bambusni tabut ispred kuće. Sada je zabrinuta za svoje četvero malehne djece koja, kao ni druga djeca u logoru, nisu vakcinisana. U logoru samo što nije buknula epidemija.

Minura, žena koja je rađala bebu položenu zadkom i teško krvarila, preživjela je, ali je izgubila bebu. Djevojčica je sahranjena u neobilježenom grobu, u jednom od brojnih tužnih i bolno malih grobova na periferiji logora. „Zato što sam Rohinja, ne mogu imati zdravstvenu zaštitu i ne mogu biti otac,“ gorko je rekao Minurin muž, Zakir Ahmed, zidar po zanimanju.

Sjedinjene Države su progovorile o ovome, ali preblago; i Evropa i Azija su okrenule glavu. Stog moramo intenzivno sarađivati sa Japanom, Velikom Britanijom, Malezijom i Organizacijom Ujedinjenih nacija da izvrše pritisak na Mijanmar i ponovo omoguće ulazak humanitarne i medicinske pomoći.

Predsjednik Obama, koji je posjetio Mijanmar i kome se ondje dive, treba izrično izjaviti da je ono što se u toj zemlji dešava beskrupulozno. Obama je nedavno napomenuo da su mogućnosti njegove vanjske politike ograničene i da vojne intervencije često donose rezultat suprotan od očekivanog. Pošteno od njega, ali u Mijanmaru on ima politički kapital koji nije iskoristio u potpunosti.

Još kao student, Obama je osudio aparthejd u Južnoj Africi. Kao predsjednik, trebao bi ustati protiv još stravičnijeg aparthejda – onog u Mijanmaru koji pripadnicima jedne grupe uskraćuje čak i pravo na liječenje.

Mijanmar očekuje od Amerike i investicije i odobravanje. Mora im se jasno reći da neće dobiti ni jedno, ni drugo, sve dok ne počnu Rohinje tretirati kao ljudska bića.

Prijevod: Azra Mulović

(Preporod)

Print Friendly  Strava aparthejda u Mijanmaru pf button both



X