AktuelnoISTAKNUTO

Stranac ili dobro poznat lik?

724pregledi

Piše: Amela Halilović

Islam je počeo sa strancima i vratiće se sa strancima, pa blago se onima koji su stranci. (Muslim)

Zadivljujući uspjesi stranaca s kojima je islam počeo ostavili su neizbrisiv trag na sve potonje generacije muslimana. Uspjesi muslimana našeg pokoljenja se u nerijetkim slučajevima vezuju za površnu identifikaciju sa strancima s kojima se islam vraća, pa pošto se tako “uspješno” pronađemo u hadisu, islamu pristupamo selektivno, uzimajući od ove vjere samo ono što će nas, uslovno rečeno, posvađati sa drugima, a zanemarujemo ono što će nas zavaditi sa našim nefsom. No, pitanje je na koga će ovakav gurbet (usamljenost) ostaviti trag? Posljedica ovakvog postupka jeste to da “taze praktikanti”, nakon tmina, budu stranci drugima, a nikako ne budu stranci sebi bivšima. Pojava je, nažalost, uočljiva i kod onih koji imaju “duži verski staž”. Npr. zbog nekih sunneta će doći u konflikt sa najrođenijima, a neće klanjati sunnete. Greška! Islam se prihvata cio, bez ostatka. Ono što nam je naređeno, praktikujmo shodno svojoj mogućnosti, a ne na osnovu svoje neadekvatne selekcije prioriteta; ono što nam je zabranjeno, ostavimo; što je dovoljno činilaca da nas učini strancima u našem vremenu. Ukazivanje na ovu pojavu nije s ciljem da se popusti u onom što je od sunneta, a smeta okolini, već da se makar istim intenzitetom, ako ne i većim, što je bolje, praktikuje ono što je istina, a smeta duši. Kome smo mi stranci nakon što smo se islama prihvatili?

Energija potrošena na pokazivanje, dokazivanje, opravdavanje naše otuđenosti drugima, nedostajaće nama samima u procesu preispitivanja i odgajanja duše jer smo se umorni vratili sebi, ako do sebe uopće i stižemo. Usmjerenjem na druge zapostavljamo onaj dio nas koji vapi za istim onim sistemom vrijednosti (sunnetom) u koji druge pozivamo. Kada iz tmina iziđemo, ne možemo biti drugima vodiči prije nego se oči naviknu na svjetlo. Zaista je mudrost prepoznati šejtanovu zamku. Onaj ko je na uputi za razumom obdarene, ima dovoljno mudrosti da u tu zamku ne upadne i neće upasti, ako pravilno iskoristi svoje kapacitete. Zašto ne posežemo za skraćenim i učinkovitim postupkom u pozivanju onih kojima smo stranci? Samo treba da se približujemo Uzvišenom Allahu sve dok nas ne zavoli, a kada nas Onaj Koji najljepše voli zavoli, neminovno ljubav prema nama osjete stanovnici nebesa i Zemlje. Zar se govor onoga koji je voljen ne prihvata lakše? A, da, u tom procesu moramo stalno vući svoju dušu na pokornost, postati sebi stranci u potpunosti, što nam i ne zvuči kao skraćen postupak.

Znajmo da ti stranci kojima postajemo zbog islama, zapravo jesu najbolja verzija nas samih. Kad islam pusti korijene u nama, saživi se s cijelim bićem te se nužno manifestira na svaki aspekt našeg života, neće biti potrebno drugima dokazivati šta je islam, pa čak i u situcijama koje zahtijevaju nas govor o vjeri, osjetiće se bereket u rečenom, što će umjesto ranijeg mogućeg konflikta imati za posljedicu pozitivan rezultat.

Nek se istinski stranac svog džahilskog sebstva raduje svojoj otuđenosti. Nek dobro poznat lik, koji je od cjelokupne ljepote islama uzeo samo različit vanjski identifikacioni kod u odnosu na bivšeg sebe, podrobnom analizom uoči težinu svog zuluma prema sebi i nikad ne odustane od usvajanja onih vrijednosti koje će ga učiniti istinskim strancem. Budimo oni s kojima se islam vraća. Želim nam uspjeh!

X