Stepeni uspjeha – odnos vjernika prema dobrim djelima

Piše: mr. Rusmir Čoković

Garancija čovjekovog sretnog života na ovome svijetu nalazi se u dvije stvari: vjerovanju i činjenju dobrih djela. Sreća na ovome svijetu vodi ka vječnoj sreći na onome svijetu. Rekao je Plemeniti Gospodar: “Onome ko čini dobra djela, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i doista ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili.” (En-Nahl, 97) Pored toga što nam je Objava definirala dobra djela, ukazala nam je i kako da se kao vjernici odnosimo prema dobrim djelima.

Uvjeti za primljenost bilo kojeg djela: ispravnost djela i iskrenost vjernika

Svim vjernicima poznato je da se dobrim djelom smatra jedino ono djelo koje je u skladu sa šerijatskim smjernicama i propisima, kao što se navodi u hadisu: “Ko uradi neko djelo koje nije propisano u našoj vjeri, neće mu biti primljeno.” Pored toga, uvjetuje se iskrenost vjernika, tj. da u ime Allaha pristupa dobrom djelu, jer se “djela vrednuju prema namjerama”, kako je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. No, ova dva uvjeta za ispravnost nekog djela ne predstavljaju sav odnos jednog vjernika prema dobrom djelu.

Učenje dove da djelo bude primljeno

Djelo koje čovjek uradi može biti iskreno i ispravno, ali može biti i odbačeno. Shodno slovu Kur’ana, prvi sukob među ljudima, tačnije među dvojicom Ademovih sinova, nastao je kada je jedan od njih saznao da mu djelo nije primljeno: “I ispričaj im o dvojici Ademovih sinova, onako kako je bilo, kada su njih dvojica žrtvu prinijeli, pa kada je od jednog bila primljena, a od drugog nije, ovaj je rekao: ‘Sigurno ću te ubiti!’ ‘Allah prima samo od onih koji su bogobojazni’, reče onaj.” (El-Maida, 27) Iako se riječima “Allah prima samo od onih koji su bogobojazni” ukazuje na nedostatak bogobojaznosti u učinjenom djelu, tj. nedostatak iskrenosti onoga čije djelo nije primljeno, ajet jasno ukazuje da, i pored toga što je učinjeno, dotično dobro djelo Allah nije primio.

Stoga su najbolji upravo oni koji su toga najviše i svjesni, pa za već učinjeno djelo Allaha mole da im ga i primi. Ibrahim, alejhis-selam, sa svojim sinom Ismailom, alejhis-selam, po Allahovoj naredbi, gradio je najsvetiji hram čovječanstva – Kabu. Dakle, njihovo je djelo bilo izrazito veliko i izvršavano je u skladu sa propisima, a ne sumnjamo ni da su njih dvojica bili iskreni u tome, čemu svjedoči i činjenica da je to Allah spomenuo u Svojoj Knjizi. I pored toga, njih dvojica su Allaha molili da im to djelo primi: “I dok su Ibrahim i Ismail temelje Hrama podizali, oni su molili: ‘Gospodaru naš, primi od nas, jer Ti, uistinu, sve čuješ i sve znaš!’” (El-Bekara, 127) Koliko je samo klanjača, postača, onih koji udjeljuju sadaku i izvršavaju određena dobra djela, a koji osim gladi i umora neće imati nikakve nagrade jer im neće biti primljeno!? Zato je Abdullah b. Omer, radijallahu anhu, govorio: “Da znam da mi je jedan namaz primljen, oslonio bih se na to.” Ali, i pored toga što je Abdullah, radijallahu anhu, bio ashab Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, on to nije znao, a ne znamo ni mi i upravo zato se niko od nas ne može osloniti na neko svoje dobro djelo i smatrati da mu je ono bilo kakva garancija kod Allaha.

Strah da djelo neće biti primljeno

Nakon što vjernik moli Allaha da od njega primi njegova dobra djela, on istovremeno strahuje da mu djelo neće biti primljeno, a nikako se ne oholi i ne divi sebi nakon učinjenog djela. Kada je Aiša, radijallahu anha, čitala šezdeseti ajet iz sure El-Mu’minun: “Oni koji od onoga što im se daje udjeljuju i čija su srca puna straha zato što će se vratiti svome Gospodaru”, rekla je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: “Allahov Poslaniče, je li to onaj ko čini blud, pije vino i krade?”, a on joj odgovori: “Ne, kćeri Ebu Bekrova. To je čovjek koji posti, klanja i udjeljuje sadaku, ali se boji da mu neće biti primljeno.” (Tirmizi, br. 3175; Ibn Madža, br. 4198, a Hakim, Mustedrek, 2/393, rekao je da mu je lanac prenosilaca vjerodostojan, a to je potvrdio i hafiz Zehebi)

Svakako da se vjernik koji iskreno čini dobra djela može itekako nadati da će ona biti primljena. Ali, pogledajmo kako dobar vjernik i pored mnoštva dobrih djela koja čini, od kojih su neka sigurno velika, ipak ne može da bude nadmen i ohol nad drugima ljudima koji nisu poput njega u tom segmentu, upravo zbog toga što ne zna hoće li mu išta biti primljeno!

Ustrajnost u djelima

Istinski vjernik želi ispuniti svoj život dobrim djelima i, što je moguće više, eliminirati svoja loša djela. Ipak, neko možda i uradi neko dobro djelo jednom i više nikada u životu. Kada Allah počasti čovjeka da uradi dobro djelo na ispravan način, pa Mu čovjek na tome ne iskaže zahvalnost, Allah mu dadne da ga više nikada ne uradi. Stoga u činjenju dobrih djela treba pokazati ustrajnost, a kako će neko biti ustrajan ako mu Allah ne dadne da bude takav!? Koliko je ljudi u srcu osjetilo strahopoštovanje prema Allahu, a onda mu se to više nikad nije ponovilo!?

Kur’an spominje kako se prema tome odnose Allahovi najčasniji robovi – učenjaci: “Oni govore: ‘Gospodaru naš, ne dopusti srcima našim da skrenu, kada si nam već na Pravi put ukazao, i daruj nam Svoju milost; Ti si, uistinu, Onaj koji mnogo daruje!’” (Alu Imran, 8) Kada se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nalazio na najuzvišenijem mjestu i u najljepšem stanju kod Gospodara – onda kada je bio na sedždi, učio je: “O Allahu, Ti koji srca okrećeš, učvrsti moje srce u Svojoj vjeri!” (Tirmizi, br. 2140; Ibn Madža, br. 3834, a Hakim, Mustedrek, 1/525, kao i šejh Albani, ocijenili su ga vjerodostojnim) Enes b. Malik, koji prenosi ovaj hadis, kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, često je učio ovu dovu.”

Ako je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, često učio ovu dovu i pored toga što je bio poslanik, koliko bismo je tek onda mi trebali učiti!?

Lijepa završnica

Ispravnost djela, iskrenost vjernika, dova da učinjeno djelo bude primljeno, strah da neće biti primljeno i ustrajnost u djelima, predstavlja pet komponenti koje ne znače ama baš ništa bez šeste, a to je lijepa završnica. Upravo to je ono što je naglašeno u ajetu koji se često čuje petkom sa minbera: “O vjernici, bojte se Allaha onako kako se treba bojati i umirite samo kao muslimani!” (Alu Imran, 102)

Imajući u vidu navedeno, neophodno je da svaki vjernik moli Allaha da mu podari lijepu završnicu, da umre kao dobar vjernik, jer se može desiti da vjernik bude ustrajan, ali da srce skrene nakon što je bilo postojano. Dovu da ih Allah učvrsti u okrilju vjere redovno su učili i Allahovi poslanici. Kako bismo se ugledali na Jusufa, alejhis-selam, Allah nam spominje da je on učio: “Gospodaru moj, Ti si mi dao dio vlasti i naučio me tumačenju nekih snova! O Stvoritelju nebesa i Zemlje, Ti si Zaštitnik moj i na ovome i na onome svijetu, daj da umrem kao musliman i pridruži me onima koji su dobri!” (Jusuf, 101)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Neki će čovjek možda raditi djela koja inače rade budući stanovnici Džehennema, a završit će kao stanovnik Dženneta, a neki drugi radit će djela stanovnika Dženneta, a skončat će u Džehennemu. Doista se djela vrednuju po tome kako se okončaju.” (Buhari, br. 6607)

O Milostivi, uputi nas da živimo sa vjerom u Tebe čineći dobra djela onako kako ćeš Ti sa time biti zadovoljan i podari nam lijepu završnicu na ovome svijetu! Amin!

 

Print Friendly  Stepeni uspjeha – odnos vjernika prema dobrim djelima pf button both



X