Stav šejhul-islama Ibnu Tejmijje po pitanju opravdanja neznanjem u pitanjima vjerovanja i ‘akide

Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha

Stav šejhul-islama Ibnu Tejmijje po pitanju  opravdanja neznanjem u pitanjima vjerovanja i 'akide AKIDAPrije nego li se upustimo u proučavanje riječi šejhul-islama Ibnu Tejmijje rhm., napravićemo mali uvod po pitanju njegova mezheba u ovoj mes’eli, pa kažemo: Spominjali smo komentar šejhul-islama Ibnu Tejmijje rhm., u vezi čovjeka iz Benu Isra’ila, koji je rekao svojoj familiji: “Kada umrem, uzmite me, i spalite, i pepeo mi po moru bacite…” (hadis), kada je rekao:

“Ovaj čovjek je mislio da ako bude razasut na ovakav način, da Allah dž.š., nije u stanju, i da ga ne može ponovo sakupiti i sastaviti – a sve redom od negiranja Allahove dž.š., moći, te negiranja ponovnog proživljenja tijela, pa makar i bila razasuta, sve navedeno je kufr/nevjerstvo, ali je ova osoba, pored imana u Allaha dž.š., i imana u njegov emr, i pored straha od Njega bila džahil/neznalica, dallun/lutalica u rezonovanju, muhti’un/griješnik, što mu je Allah i oprostio. Navedeni hadis je veoma decidan i jasan (sarih), da je spomenuta osoba željela to da ne bude proživljena kada se na onakav način rasturi, a u najmanju ruku je sumnjala u buduće proživljenje što je kufr/nevjerstvo – ako se protivu osobe koja ovu stvar negira uspostavi poslanički dokaz biće osuđena na nevjerstvo, jer nam takvo postupanje jasno ukazuje na nevjerstvo dotične osobe u Allaha uzvišenog!”

Spominjali smo i stav šejhul-islama Ibnu Tejmijje rhm., po pitanju konkretnog proglašavanja određenog pojedinca nevjernikom kada kaže:

“Zato sam često puta znao poručiti Džehmijama, bilo da su u pitanju “Hululijje” ili “Nufati”, koji negirahu to da je Allah, dž.š., iznad ‘Arša, i to onda kada je iskušenje njima naišlo (mihna): “Kada bih se ja složio s vama po ovom pitanju – ja bih postao nevjernikom, jer znam da je taj stav – kufr/nevjerstvo, ali, vi, po meni, niste nevjernici (kafiri), jer ste neznalice (džahili).” Ova je poruka bila upućena džehmijskoj ulemi, kadijama, šejhovima, vojskovođama…

Osnova njihovog džehla i neznanja su logičke nejasnoće (šubuhat ‘aklijjeh), koje su im nastale u glavi uslijed nedostatka sahih predaja, i sahih logike! Zbog svega ovoga, nismo na njihov džehl i izmišljanje uzvratili tekfirom, isto kao kada određena osoba lažno posvjedoči protivu druge, ili je potvori za razvrat, nema pravo, povrijeđena osoba, uzvratiti mu istom mjerom tj. da lažno svjedoči protivu njega, ili da ga potvori za razvrat.”

Navedena pitanja spadaju u temelje i osnove vjere (usulud-din), u kojima nemaju prava ostale pravdati neznanjem – oni koji smatraju da neznanje ne može biti opravdanje!

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., pojašnjava neispravnost dijeljenja propisa vjere na temeljne propise/usul, zbog kojih će osoba koja ih zanegira postati nevjernikom, ili osoba koja u njima bude griješila, i na sporedne propise/furu’, zbog kojih osoba koja ih bude zanegirala neće postati nevjernikom, kao ni osoba koja u tim pitanjima bude griješila. On kaže da ovakvo dijeljenje propisa vjere nema nikakve osnove kod selefa – niti kod ashaba, niti kod tabi’ina, i takva podjela islamskih propisa je sama po sebi kontradiktorna!

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: “Što se tiče stavova koji vode nevjerstvu osobu koja ih bude zastupala: Možda do dotične osobe nisu stigli dokazi koji bi iziskivali nužnu spoznaju istine, a možda su mu dokazi i došli – ali putem kojeg ih nije smatrao vjerodostojnim, ili ih nije dobro razumio, ili su mu se pojavile šubhe i nejasnoće zbog kojih će biti opravdan kod Allaha dž.š.. Ko se od vjernika bude zalagao na putu spoznaje istine, i na tome putu pogriješi – Allah dž.š., će mu oprostiti grijeh – ne bitno koje vrste on bio, i ne bitno bilo to pitanje teoretske (nezarijjeh), ili praktične (‘amelijje), naravi!

Na ovom stanovištu su bili poslanikovi ashabi, kao i enormna većina imama islama! Oni nisu djelili propise na primarne/usul – koje ako čovjek zanegira postaje nevjernikom, i sekundarne/furu’ – koje ako čovjek zanegira ne postaje nevjernikom. Pravljenje razlike između prve vrste pitanja i njihovog naziva (mesa’ilul-usul), i između druge vrste pitanja, i njihovog naziva (mesa’ilul-furu’) – nema nikakvog utemeljenja, niti kod ashaba, niti kod tabi’ina – koji se za njima u dobru povedoše, niti od ikoga od imama!

Spomenuta podjela je preuzeta od mu’utezila, i njima sličnih novotara, a od njih ih preuzeše fakihi koji ova pitanja navode u svojim knjigama, i ova podjela je očita kontradiktornost (mutenakid)!

Osobi koja vjerske propise dijeli na primarne/usul, i sekundarne/furu’, propise, se postavlja pitanje: Šta je definicija primarnih/usul pitanja, pri kojima će čovjek postati nevjernikom, u slučaju da tu pogriješi, i koja je to nit koja dijeli ta pitanja od sekundarnih/furu’ pitanja?

Ako kaže: Primarna/usul, pitanja su propisi ubjeđenja (mesa’ilul-i’itikad), dok su sekundarna/furu’ pitanja – praktični propisi (mesa’ilul-‘amel) – biće mu rečeno: Ulema se razilazi u tome da li je Muhammed s.a.w.s., vidio Allaha dž.š., ili ne; i u tome ko je vrijedniji: Osman ili Alija, kao i po pitanju mnogih značenja kur’anskih ajeta, kao i razilaženja u stručnoj ocjeni brojnih hadisa koji spadaju u domen ubjeđenja/postupanja – ali pri kojima nema kufra – uz opštu saglasnost svih! Obaveznost, zekata, posta, hadždža, kao i zabranjenost nemorala i alkohola – spada u praktični dio propisa (mesa’il ‘amelijjeh), ali će osoba koja ih zanegira (el-munkiru leha), postati nevjernikom – uz opštu saglasnost svih!

Ako bude rekao: Primarna/usul pitanja su kategorički jasna pitanja (el-mesa’il el-kat’ijjeh), biće mu rečeno: Veliki broj praktičnih pitanja (mesa’ilul-‘amel), su kategorički jasna pitanja, dok, za razliku od njih, veliki broj teoretskih pitanja (mesa’ilul-‘ilm), ne pripadaju skupini kategorički jasnih pitanja!

Relativno je to da li je neko pitanje kategorično ili ne! Za nekog čovjeka će određeno pitanje biti kategorično, zbog ličnog upoznavanja sa dokazom koji ga je ubjedio u kategoričnost nečega, poput osobe koja se susrela sa tekstom od Poslanika s.a.w.s., čije značenje je shvatila, dok, za drugog čovjeka, isti taj tekst, neće biti ni na stepenu nekategoričnosti (zannijjeh), a kamo li na stepenu kategoričnosti (kat’ijjeh) – jer mu dotični tekst nije dostavljen, ili, po njegovim standardima, nije bio ispravan, ili ga nije mogao razumjeti.

U sihahu se bilježi predaja od Poslanika s.a.w.s., koja govori o čovjeku koji je ostavio oporuku svojoj porodici, riječima: “Kada umrem – spalite me, potom mi pepeo pokupite, a zatim ga u rijeku bacite! Ako me Allah dž.š., bude mogao sakupiti – kazniće me kaznom kakvom, do tada, nikoga nije kaznio! Allah dž.š., naredi kopnu – pa povrati njegove ostatke, a isto tako i moru – pa more povrati njegove ostatke! Allah dž.š., mu reče: Šta te je navelo da tako postupiš? Reče: Strah od Tebe, ja Rabbi – nakon čega mu Allah dž.š., oprosti grijehe!”

Ovaj čovjek je posumnjao u Allahovu dž.š., moć, kao i u proživljenje; čak je smatrao da nikako neće biti ni vraćen, i da Allah dž.š., nije u stanju njegov pepeo sakupiti – na što mu je Allah dž.š., uzvratio oprostom!

Ovdje imamo za cilj ukazati na to da su stavovi imama zasnovani na ovoj podjeli tj. vrsta i pojedinac (el-nev’u vel-‘ajnu), i zbog toga jedna grupa ljudi bilježi, tobože, njihovo razilaženje po tim pitanjima – ali, u stvari, oni nisu dokučili tajnu njihovih riječi i stavova! Neki npr., bilježe da imam Ahmed rhm., ima dva mišljenja po pitanju tekfira novotara, smatrajući tekfir murdžija i ši’ija – koji daju prednost Aliji r.a., nad drugima, pitanjem oko kojeg postoji razilaženje uleme, gdje će, neki, možda i preferirati mišljenje tekfira tih ljudi, kao i osudu na vječni boravak u vatri – što nikako nije mezheb imama Ahmeda rhm., niti bilo kojeg od imama islama!

Imam Ahmed rhm., ne tekfiri murdžije – one koji kažu iman su riječi bez dijela, i on ne tekfiri osobu koja daje prednost Aliji r.a., nad Osmanom! Njegovi stavovi su više nego jasni da on ne tekfiri haridžije, niti kaderije, i sl.! Tekfirio je džehmijje – one koji su negirali Allahova imena i svojstva, jer su njihovi stavovi bili sušta suprotnost onome s čime je došao Allahov Poslanik s.a.w.s., kao i zbog toga što je suština njihovih stavova bila negiranje samog Stvoritelja (ta’atilul-halik)!

Imam Ahmed rhm., je bio iskušan njima sve dok nije pronikao u suštinu njihovih stavova, uvidjevši to da se takvi stavovi zasnivaju na pravom bezbožništvu (ta’atil), mada je tekfir džehmijja opšte-poznata stvar kod selefa i imama, ali, ono što je bitno jeste to, da ih imam Ahmed rhm., nije tekfirio poimenično, jer osoba koja poziva nečemu je gora od one koja to ne radi, kao i osoba koja kažnjava svog neistomišljenika biva gorom od one koja samo svojim stavovima poziva, dok onaj koji tekfiri svog neistomišljenika biva gorim od onoga koji ga kažnjava.

Tadašnji vladari/vulatul-umur, su zastupali džehmijske stavove, tipa: “Kur’an je stvoren”; ili: “Allah dž.š., neće biti viđen na ahiretu”, itd., i pozivali su narod tome, stavljajući ih zbog svega toga na kušnju, kažnjavajući ih – ako im se ne bi odazvali, i na kraju svega tekfireći ih zbog neprihvatanja njihovih stavova! Ako bi nekog i uhapsili – ne bi bio pušten iz zatvora sve dok taj ne bi prihvatio džehmijske stavove tj. “da je Kur’an stvoren” itd.. Ko nije bio džehmijskih stavova ne bi bio postavljen na određenu poziciju, niti bi dobijao pomoć iz bejtul-mala!?

I pored svega navedenog, imam Ahmed, Allah mu se smilovao, bi im činio terehhum riječima: “Allah im se smilovao”, molio je Allaha dž.š., za oprost njima (istigfar), jer mu je bilo jasno da oni nisu svjesni toga da svojim stavovima poriču Poslanika s.a.w.s., niti toga da svojim stavovima negiraju ono s čime je On s.a.w.s., došao. Činili su te’vil – prilikom čega su pogriješili, slijepo se povodeći (taklid), za onima koji ih tim stavovima podučiše!

Isti je slučaj i sa imam Šafijom rhm., onda kada je rekao Hafsu el-Ferdu, koji je smatrao da je Kur’an stvoren: “Uznevjerovao si u Allaha dž.š.” – pojašnjavajući mu to da je njegov stav nevjerstvo, ali u isto vrijeme ne osuđuje Hafsa na riddet i otpadništvo od vjere zbog toga, jer protivu njega još nije uspostavljen dokaz kojeg, ako bi odbio, postao bi nevjernikom. Da je imam Šafija rhm., bio ubjeđenja da je Hafs murtedd – ubio bi ga, ali mi znamo da imam Šafija rhm., u svojim knjigama, jasno izjavljuje to da će se svjedočenje novotara ipak prihvatati, i da će se namaz za njima obavljati!”

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže da je pitanje tekfira u uskoj sprezi sa pitanjem uspostave dokaza/kijamul-hudždže, bez obzira na to da li određeno pitanje spada u propise vjerovanja/’aka’id, ili u propise fikha, ili su u putanju mutevatir vanjski farzovi i sl.. On kaže:

“Što se tiče ostala četiri farza islama, ako čovjek zanegira obaveznost nekog od tih propisa – nakon uspostave dokaza protivu njega – ta osoba je nevjernik/kafir, a isti će slučaj biti i sa osobom koja zanegira zabranjenost nekog od jasnih i mutevatir harama poput razvrata, nasilja, laži, alkohola i tome slično.

Što se tiče osobe nad kojim nije uspostavljen dokaz – poput osobe nove u vjeri, ili osobe koja je rasla u mjestu neznanja/badija, do koje nisu stigli islamski propisi i tome slično, ili je osoba pogriješila misleći da oni koji povjeruju i dobra djela rade bivaju oslobođeni zabrane konzumiranja alkohola kao što su u tome pogriješili oni koje je Omer r.a., pozvao na pokajanje, i tome slično, takvi će se pozvati na pokajanje, i protivu njih će se uspostaviti dokaz, pa ako i dalje nastave sa svojim nedjelima uznevjerovat će – a nevjernicima neće biti proglašeni prije toga, isto kao što ni ashabi r.a., nisu Kudamu b. Maz’una r.a., osudili na nevjerstvo/kufr, onda kada su pogriješili pogrešno shvaćajući određen propis.”

Ibnu Tejmijje rhm., kaže: “Najispravnije mišljenje/tahkik, po ovom pitanju je slijedeće: Nekada će određene riječi biti nevjerstvo/kufr, poput džehmijskih izjava “Allah nema moć govora”, ili “Allah neće biti viđen na ahiretu” – kada neki ljudi neće primjetiti da je u pitanju nevjerstvo/kufr, tako da će se uopšteno tekfiriti oni koji ta mišljenja zastupaju, kao što su pripadnici selefa i govorili: “ko bude smatrao da je Kur’an stvoren – nevjernik je”, ili “ko smatra da Allah neće biti viđen na ahiretu – nevjernik je” – ali pripadnici selefa nisu poimenice tekfirili ljude sve dok protivu takvih ne bi bio uspostavljen dokaz kao što je to pojašnjeno ranije.

Isti je slučaj i sa onima koji negiraju obaveznost namaza ili zekata, ili ohalaljuju alkohol i blud, ili pogrešno rezonuju određene stvari/te’vil – prisutnost ovih propisa međ’ muslimanima je jača nego li prisutnost onih prvih, pa ako se osoba koja pogrešno tumači i griješi u ovim propisima ne proglašava nevjernikom sve dok se ne upozna sa tim propisima, i pokajanju pozove, kao što su postupili ashabi sa skupinom onih koji su ohalali alkohol, onda će biti preče da se zbog drugih pitanja neće proglašavati nevjernikom!”

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: “Status murtedda: Murtedd je osoba koja obožava nekog drugog pored Allaha dž.š., ili mrzi Poslanika s.a.w.s., i ono s čime je on došao, ili ostavi srčano negiranje zla, ili umisli da se neko od ashaba, tabi’ina ili tebe’i tabi’ina borio sa nevjernicima (protivu muslimana), ili da je to dozvoljeno, ili je u pitanju osoba koja zanegira nešto oko čega postoji konsenzus, ili uzme sebi nešto za posrednika, na šta se oslanja, i od čega nešto traži i moli. Ko bude sumnjao u neko od Allahovih dž.š., svojstava – a jedan je od onih za koje se pretpostavlja da to pitanje zna – postao je murteddom, a ako je jedan od onih – za koje se pretpostavlja da to pitanje ne zna – nije postao murteddom. Zbog ovoga Poslanik s.a.w.s., nije tekfirio čovjeka koji je sumnjao u Allahovu dž.š., moć, i ponovno oživljenje, jer se takvo što ne radi osim nakon dostavljanja poslanice, kao što je Ajša r.a., rekla: “Zar Allah dž.š., zna sve ono što ljudi skrivaju!? Poslanik s.a.w.s., reče: Da.”

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: “Svaka osoba koja bude vršila određeni ibadet – koji joj je zabranjen, ali ona to nije znala, a taj ibadet spada u grupu propisanih ibadeta, poput: osobe koja klanja namaz u zabranjenom vaktu – do te osobe je stigla opšta naredba obavljanja namaza, ali do iste te osobe nije stigla i zabrana obavljanja namaza u određenim periodima dana, ili je bila u pitanju osoba koja se pridržava određenog dokaza koji je inače nadjačan (merdžuh), poput klanjanja dva rekata namaza poslije ikindijskog farza što je bila praksa jednog dijela selefa, jer je to Poslanik s.a.w.s., učinio, ili poput namaza u pogledu kojih se bilježe slabe/da’if, ili lažne/mevdu’, predaje poput namaza “Elfijje” koji se klanja polovinom Ša’abana, ili početkom Redžeba, ili “Tesbih-namaz” kojeg je dozvoljavao Abdullah b. Mubarek rhm., i ostali.

Dakle, ako ovi namazi spadaju u općenitost pohvaljenosti obavljanja namaza, a do osobe nije stigao dokaz koji iziskuje njihovu zabranjenost, osoba će imati nagradu za takvo postupanje; ako određen namaz bude sadržavao u sebi zabranjenost s jedne strane, a čovjek neće znati da je u pitanju novotarija koja se uzima za javno obilježje, zbog koje se ljudi okupljaju svake godine, to će biti slično izmišljanju šestog namaza. Ako određena osoba bude htjela klanjati takav namaz nemajući nikakva hadisa po tom pitanju – neće imati prava na takvo postupanje, ali ako je u pitanju postojanje hadisa za kojeg su smatrali da je sahih, u čemu su pogriješili – takvo što će im biti oprošteno, i imaće nagradu za to zbog općenitosti propisa obavljanja namaza, što će isto važiti i za post na dan Bajrama, ako osoba ne bude znala da je to zabranjeno.

Suprotno navedenom su djela koja nisu propisana poput širka. Za takva djela nema nagrade, i ako Allah dž.š., ne kažnjava počinioce tog djela izuzev nakon dosezanja poslanice do njih, kao što Allah dž.š., kaže: “Ne bi smo kažnjavali sve dok poslanika ne bi poslali!” (el-Isra’, 15.)

Ova osoba, i ako neće biti kažnjena zbog tog postupka, neće biti ni nagrađena za njih, jer Allah dž.š., kaže: “I Mi ćemo pristupiti djelima njihovim koja su učinili u prah i pepeo ih pretvoriti.” (Furkan, 23.)

Ibnul-Mubarek rhm., kaže: To su djela koja su ljudi činili radi nekog drugog, a ne radi Allaha! Mudžahid kaže: To su djela koja nisu kabul. Allah dž.š., kaže: “Djela nevjernika u Gospodara njihova nalik su na pepeo koji vihor u olujnom danu raznese; neće moći da očekuju nikakvu nagradu za djela koja su učinili, to će teška propast biti!” (Ibrahim, 18.) tj. djela ovih ljudi su propala, i neće imati za njih nikakve nagrade.

Ako im je Poslanik s.a.w.s., zabranio određena djela za činiti, i te zabrane se ne budu pridržavali biće kažnjeni. Dakle kažnjavanje zbog takvih djela će biti uslovljeno dostavljanjem poslanice poslanika (teblig), a što se tiče propadanja samih djela to će biti zbog toga što takvo postupanje u osnovi nije propisano. Svaki ibadet koji nije propisan on mora biti zabranjen. Ako određena osoba bude znala da je to djelo zabranjeno, pa ga učini, zaslužna je kazne, a ako ne bude znala – nije zaslužna kazne!

Ako određena osoba bude imala ubjeđenje da joj je takvo postupanje propisano – a djelo spada u grupu propisanih ibadeta, imaće nagradu za to djelo, a ako je to djelo – djelo širka, ne postoji ni jedno djelo širka koje je propisano – ali će neki ljudi smatrati neke vrste širka naređenim i propisanim!

Ova osoba nije mudžtehid, jer osoba koja je mudžtehid mora slijediti šeri’atski dokaz, a po ovim pitanjima nema šeri’atskog dokaza, ali, može se desiti da određena osoba postupa po sebi svojstvenom idžtihadu a to je taklid tj. slijepo slijeđenje šejhova i alima koji ta djela rade, jer oni to rade zbog toga što smatraju da su ta djela korisna, ili su čuli za neki hadis po tom pitanju koji je laž. Ako se protivu ovakvih osoba ne uspostavi dokaz neće biti kažnjavani, a što se tiče sevaba možda će biti i nagrađeni jer su jači od ostalih pripadnika svoje vrste, a što se tiče sevaba približivanja Allahu dž.š. – toga nema putem ovakvih djela!”

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: “Ko nekom drugom mimo Allaha dž.š., potvrdi ono što pripada samo Allahu dž.š. – takva osoba je nevjernik – ako protivu njega bude uspostavljen dokaz (kijamul-hudždže), kojeg ako ostavi uznevjerovat će!”

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: “Nakon lične spoznaje onoga s čime je došao Poslanik s.a.w.s., neizbježno znamo to da ummetu nije propisano da dove upućuju ikome od mrtvaca, bilo da su poslanici, ili dobri, ili ostali ljudi u pitanju, niti uz korišćenje riječi “istigasa”, i njoj sličnih riječi, niti uz korišćenje riječi “isti’aza”, i njoj sličnih izraza, isto kao što ummetu nije propisano to da sedždu čine nekome mimo Njega, bilo mrtvom ili živom, i sl., već vrlo dobro znamo to da je Allah dž.š., zabranio činjenje ovih stvari, jer su to djela širka, kojeg je Allah i Njegov Poslanik s.a.w.s., zabranio, ali zbog velikog neznanja (galebetul-džehl), i slabog poznavanja tragova poslanstva (killetul-‘ilm bi asaril-risaleh), kod velikog broja zadnjih generacija – ljudi se neće proglašavati nevjernicima zbog toga – sve dok im se ne pojasni ono s čime je došao Allahov Poslanik s.a.w.s., a čemu kontriraju svojom praksom!

Ovo pitanje nisam pojasnio čovjeku koji poznaje osnove islama, a da ga odmah nije shvatio i razumio, priznajući da je to osnova i temelj islama!

Jedan od velikih šejhova, ‘arifa međ’ nama, je rekao: “Ovo što si nam sada objasnio je nešto najvrijednije” – jer je bio svjestan toga da je ovo temeljna stvar islama!”

Iz svega navedenog možemo sažeti mezheb šejhul-islama Ibnu Tejmijje rhm., po ovom pitanju, u slijedećem: “Ko počini neko djelo nevjerstva – ne bitno da li je riječ o propisu ubjeđenja/’aka’id, ili praktike/ahkam, i ne bitno da li je u pitanju jasno/zahir, ili manje jasno/hafijj, pitanje, pa makar bilo i djelo širka u pitanju – a ne zna stav islama po tom pitanju, poput osobe nove u islamu, ili osobe koja je porasla u badiji/mjestu neznanja – takva osoba se neće proglasiti nevjernikom sve dok se protivu nje ne uspostavi dokaz, a Allah najbolje zna!”

dr. Muhammed b. Abdullah b. ‘Ali el-Vuhejbi
Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Imam “Sultanija” džamije, Plav, CG

Print Friendly  Stav šejhul-islama Ibnu Tejmijje po pitanju  opravdanja neznanjem u pitanjima vjerovanja i 'akide pf button both



X