PITANJA I ODGOVORI

Šta kvari post?

12pregledi

Pitanje: Šta kvari post?

Odgovor: Post kvare sljedeće stvari: spolni odnos, konzumiranje hrane, konzumiranje pića, ejakulacija uslijed podražaja, konzumiranje onog što ima status hrane i pića, namjerno povraćanje, puštanje krvi pomoću kupica (hidžama) i, glede žena, pojava krvi uslijed mjesečnog ciklusa ili krvi koja izlazi poslije porođaja.

Kad je riječ o spolnom odnosu, konzumiranju hrane i konzumiranju pića, dokaz da to kvari post jesu Allahove, dželle šanuhu, riječi: “Zato se sad sastajte s njima u želji da dobijete ono što vam je Allah već odredio. Jedite i pijte sve dok ne budete mogli razlikovati bijelu nit od crne niti zore, otad postite sve do noći…” (el-Bekara, 187)

Kad se radi o ejakulaciji uslijed podražaja, tu je hadisi-kudsi u vezi s postačom: “…i on se radi Mene susteže od hrane, pića i seksualnog naslađivanja” (Ibn Madža, 1638). A dokaz za to jest i predanje u kojem se kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao ashabima: “Čovjek će imati nagradu za spolni odnos sa supružnicom.” Oni su upitali: “Božiji Poslaniče, zar će čovjek i za udovoljavanje svojim seksualnim potrebama zaslužiti nagradu?!” Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, objasnio im je: “Šta mislite, bi li čovjek bio kažnjen da svojoj seksualnoj potrebi udovolji na zabranjen način? E, ako toj potrebi udovolji na dozvoljen način, zaslužit će nagradu” (Muslim, 1006). Ovdje se po frazom udovoljavanje seksualnim potrebama podrazumijeva mlazovito izbacivanje sjemena, i stoga preteže mišljenje da curenje mezija ne kvari post, pa makar bilo uslijed podražaja i predigre sa supružnicom (pod uvjetom da ne dođe do penetracije).

Istina je da se ono što ima status hrane i pića, kao, naprimjer, hranjive injekcije, ne smatra hranom ni pićem, ali sadrži u sebi supstancu koja toli glad, pa ima status hrane; na tome čovjek može dugo živjeti. A uzimanje injekcija koje ne mogu zamijeniti hranu i vodu, to jest ne tole glad i ne gase žeđ, ne kvari post, bez obzira na to uzeo ih čovjek intravenozno, intramuskularno ili pod kožu.

Kad se radi o namjernom povraćanju, tu su Vjerovjesnikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi koje je prenio Ebu Hurejra: “Neka naposti onaj ko izazove povraćanje, a ne mora napostiti onaj ko povrati bez učešća svoje volje” (Ebu Davud, 2380, i et-Tirmizi, 720). Mudrost je u tome što čovjeku koji povrati treba hrana pomoću koje će popuniti prazninu u želucu nastalu uslijed povraćanja. Zato što namjerno povraćanje kvari post, kažemo da nije dozvoljeno izazivati povraćanje tokom ramazanskog posta.

U vezi s puštanjem krvi pomoću kupica, imamo hadis: “Post je pokvaren onom koji pušta krv pomoću kupica i onom kome se krv pusti.” (el-Buhari bez lanca prenosilaca i et-Tirmizi, 774)

A kad je riječ o pojavi krvi uslijed mjesečnog ciklusa ili krvi koja izlazi poslije porođaja, kao dokaz možemo navesti Vjerovjesnikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi u vezi sa ženom: “…a zar žena ne klanja i ne posti u mjesečnom ciklusu?!” (el-Buhari, 304, i Muslim, 79). Islamski su učenjaci jednoglasni u mišljenju da nije ispravno da žena posti u mjesečnom ciklusu ni u postporođajnom periodu, nifasu.

Radnje koje smo spomenuli kvare post pod tri uvjeta: prvo, da čovjek zna da te radnje kvare post; drugo, da ih uradi svjesno, a ne iz zaborava; i, treće, da ih uradi namjerno i uz učešće svoje volje. Ovdje ćemo i objasniti navedene uvjete.

Prvi uvjet jest da čovjek bude upućen u šerijatski propis i da bude upućen u to da te radnje kvare post ako se počine za vrijeme posta. Ako čovjek počini nešto što kvari post, a nije u ovo dvoje upućen, njegov je post ispravan, na temelju ajeta: “Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo!” (el-Bekara, 286), a ovu je dovu Allah, dželle šanuhu, uslišio i rekao: “Bit će tako!” Tu je ajet: “Nije grijeh ako u tome pogriješite, grijeh je ako to namjerno učinite. – A Allah prašta i samilostan je” (el-Ahzab, 5). Ovi su ajeti općenitog karaktera, i odnose se i na situaciju o kojoj govorimo. Dokaz za ovaj uvjet jest i slučaj koji se dogodio za vrijeme Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Naime, kako su to zabilježili el-Buhari, 1916, i Muslim, 1090, Adijj b. Hatim, radijallahu anhu, kazuje da je u ramazanu pod jastuk stavio bijelo i crno uže, pa je jeo i pio sve dok se nije mogla uočiti razlika između crnog i bijelog užeta. Ujutro je otišao Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem, i ispričao mu kako je postupio. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, objasnio mu je da se u kur’anskom ajetu pod frazom bijelo i crno uže ne misli na uže u pravom smislu te riječi, nego da se misli da dan i noć. Poenta je u tome da Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, ovom ashabu nije naredio da naposti taj dan. On nije bio upućen u šerijatski propis i pogrešno je razumio Allahove riječi: “Jedite i pijte sve dok ne budete mogli razlikovati bijelu nit od crne niti zore, otad postite sve do noći” (el-Bekara, 187). A kad je riječ o neznanju u vezi s vremenom, tu je predanje u kojem Esma b. Ebu Bekr kazuje: “Za vrijeme Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, iftarili smo prije vremena jer je bilo oblačno, a zatim se pojavilo sunce” (el-Buhari, 1959). Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije im naredio da naposte; da su morali napostiti, on bi ih u vezi s tim neizostavno upoznao; da im je naredio da naposte, to bi bilo zapamćeno i preneseno muslimanskom umetu, na osnovi kur’anskog ajeta: “Mi, uistinu, Kur’an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti!” (el-Hidžr, 9). Pošto su postojali snažni razlozi da to bude preneseno, a nije preneseno, zaključujemo da im Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, nije zapovjedio da naposte taj dan, što nam govori da napaštanje u tom slučaju nije obavezno. Slična tome jest i situacija u kojoj se čovjek probudi na sehur i jede misleći da zora nije nastupila, a zatim ustanovi da je zora bila nastupila – ni on ne mora napostiti taj dan, to više jer nije bio upućen da u tom vremenu ne smije jesti i piti.

Drugi je uvjet da ono što kvari post čovjek uradi svjesno, a ne iz zaborava. Naprimjer, ako se najede i napije iz zaborava, a ne svjesno, njegov je post ispravan, te taj dan ramazanskog posta ne mora nadoknaditi. Kao dokaz možemo navesti Allahove riječi: “Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo!” (el-Bekara, 286). Valja znati da je ovu dovu Plemeniti Allah uslišio i rekao: “Bit će tako!” A tu je i hadis koji je prenio Ebu Hurejra, radijallahu anhu: “Neka nastavi postiti onaj ko se iz zaborava najede ili napije, jer je njega Allah nahranio i napojio.” (el-Buhari, 1933, i Muslim, 1155)

I treći uvjet jest da djelo koje kvari post čovjek uradi namjerno i uz učešće svoje volje, drugim riječima, da na njega ne bude primoran. Ovaj uvjet dokazuju Božije riječi: “Onog koji zaniječe Allaha, nakon što je u Njega vjerovao – osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri – čeka Allahova kazna. One kojima se nevjerstvo bude mililo stići će Allahova srdžba i njih čeka velika patnja” (en-Nahl, 106). Način dokazivanja jest sljedeći: ako je dozvoljeno učiniti nevjerstvo pod prisilom, onda je preče i objektivnije kazati da je pod prisilom dozvoljeno učiniti sve što je manji grijeh od nevjerstva. A tu je i hadis koji se prenosi od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem: “Allah je mojim sljedbenicima oprostio ono što učine iz greške, zaborava i ono na šta budu prisiljeni” (Ibn Madža, 2043). U skadu s tim, ako bi postaču uletjela prašina u usta i osjetio njenu gorčinu u grlu, a zatim ta prašina dospjela do želuca, to ne bi pokvarilo njegov post, jer on to nije učinio uz učešće svoje volje. Evo za to još dva primjera: ako čovjek doživi poluciju, njegov je post ispravan, jer čovjek, dok spava, nema kontrolu nad svojim postupcima; ako bi muž prisilio svoju suprugu na spolni odnos za vrijeme ramazanskog posta, njen post ne bi bio pokvaren jer nije imala izbora.

Umjesno je ovdje spomenuti jedno veoma važno pitanje, koje treba ispravno razumjeti. Ukoliko se dogodi da čovjek ima spolni odnos sa suprugom u toku ramazanskog posta ili u toku posta koji ne smije prekinuti, iz tog prijestupa slijedi petero: da je grešan, da je obavezan sustezati se od svega što kvari post do sunčeva zalaska, da je post tog dana nevažeći, da mora napostiti i da se mora iskupiti. Kad je o tome riječ, nema razlike između onog ko ovaj prijestup učini znajući kakve ga sankcije čekaju i onog koji ga učini ne znajući to. Drugim riječima, onaj ko ima spolni odnos sa suprugom u toku ramazanskog posta ili u toku posta koji ne smije prekinuti, a ne zna da to povlači navedenih pet sankcija, takav mora snositi posljedice i mora se iskupiti. Evo za to objašnjenja: on je namjerno učinio ono što kvari post, a namjerno činjenje onog što kvari post ima za posljedicu sankcije. To dokazuje predanje u kojem Ebu Hurejra, radijallahu anhu, kazuje da je neki čovjek došao Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: “Allahov Poslaniče, nastradao sam!” “Zbog čega to govoriš?”, upitao ga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a on je odgovorio: “Imao sam spolni odnos sa suprugom u toku ramazanskog posta” (el-Buhari, 1936, i Muslim, 1111). Premda ovaj čovjek nije znao da prijestup koji je učinio povlači sankcije, Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, naredio mu je da se iskupi. Prethodno smo upotrijebili frazu ili u toku postu koji ne smije prekinuti zato da isključimo spolni odnos na putovanju. Naime, ako supružnici u toku ramazanskog posta krenu na put i imaju spolni odnos kad izađu iz mjesta boravka, ne moraju se iskupiti, utoliko što putnik može prekinuti post; taj će dan njih dvoje napostiti.

Šejh Muhammed b. Usejmin

X