Srebrenica – naša krvava rana

Piše: Iman Strika
Od tog krvavog jula prošlo je petnaest godina, a da li nakon toliko godina tuge majke Srebrenice mogu da halale taj zločin koji se desio tih dana, kada su im najmilije odveli: mlade, stare i djecu sve što je muškog roda. Da li iz straha od njih ili zato što ih ne vole što su muslimani? Dok su žene u strahu, gladne i žedne iščekivale i nadale se vijestima o najbližim, neprijatelj im je davao lažno obećanje kako će sve ubrzo prestati. Taj stravični zločin desio se samo pet mjeseci do okončanja agresije na Bosnu i Hercegovinu. To bi moglo da znači da bi samo bolesnom umu punom mržnje došla ideja da uradi tako nešto. Zaista, ti ljudi mogu da halale s ciljem Allahovog zadovoljstva, ali rana u srcu je duboka. Iza maske sretnih lica što su našli svoje najmilije, krije se tuga, praznina i bol. Svake godine sve je teže, jer se ne zna da li je rana na srcu majki zatvorena kada je našla ostatke svojih najmilijih ili je svaki put i svake godine iznova otvorena. Zaista, nema ni jedne dunjalučke stvari da može zamijeniti ljudski život. Samo pusta obećanja tim nevinim ljudima daju danas kao i tada kada je Srebrenica bila „zaštićena zona UN.“ To nam govori više da je bila nezaštićena i da nevjernik sve dok ne postane vjernik, ne možemo mu vjerovati.
 
A sada, nakon petnaest godina krvavog zločina, kada su žive žene spaljivali, od kojih su neke i preživjele, poslije tolikih silovanja i mučenja, neki žele da kažu da to nije bio genocid, nego da su nevini ljudi sami sebi nanijeli taj stravični zločin. Kako teške riječi izlaze iz usta njihovih. Pitam se, da li tim ljudima ikada prođe kroz glavu šta su uradili tim nevinim ljudima, samo zato što se zovu Hasan, Husejn i zato što mu je vjera islam?! I nije slučajno Allah iz Svoje mudrosti zabranio prijateljevanje s nevjernicima.
 
Danas, ti ljudi koji su pretrpjeli toliki strah od neprijatelja vide da onaj koji ih je spaljivao, ubijao, mučio–smješka im se u sudnici, te dobije minimalnu kaznu za taj stravični zločin i mnogo više. Da li je to pravda!? A kako im je kada se svake godine vraćaju na mjesto zločina, te tamo, umjesto lica, vidimo grad tišine i u njemu nijemi svjedoci o zbivanju tog jula ’95. godine? Da, stvoreni su za vječnost i povratak Allahu Uzvišenom, ali završetak puta s ovog svijeta im je bio bolan, mada, jedna činjenica treba da nas raduje, a to je da će biti u džennetu, te da će i neprijatelj pred Allaha doći i neće moći umaći Gospodaru svijetova. Allah kaže u Kur’anu: „I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: ‘Mrtvi su!’ Ne, oni su živi, ali vi ne znate!“(Kur’an: 2, 154)
Iako je rana u srcu duboko urezana, Allahovo obećanje će se ispuniti. Zaista, veći udarac je onom koji ima zlo srce da svake godine vidi snagu i borbu tih nevinih ljudi koji su pretrpjeli stravičan zločin. Iskušenja su teška, ali jačaju srca i znajmo da ‘s teškoćom dolazi olakšanje’.
 
Kada je Allahovom poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, bilo objavljeno: „… onaj ko radi zlo biće kažnjen za to i neće naći, osim Allaha, ni zaštitnika ni pomagača.“ (Kur’an: 4, 123), Ebu Bekr, radijallahu anhu, je rekao:“Objavljen je Allaha mi smrtonosan udarac!“Pa, kada tako kaže on, a njemu je zagarantovan džennet, šta da kažu drugi?! Uzmite pouku, o vjerni, i budite stalno na oprezu kako biste se spasili kazne na Dan veliki.
Print Friendly  Srebrenica – naša krvava rana pf button both



X