Spašen je onaj ko dušu svoju očisti

Preveo: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Spašen je onaj ko dušu svoju očisti 16051575158815751569157U Kur’anu se na mnogim mjestima spominje izraz  tezkije, koji u kur’anskoj semantici uvijek ima isto značenje, a to je čišćenje duše i moralno usavršavanje. Jedan od ajeta u kojem se spominje ovaj termin je i ajet o zekatu iz sure Et-Tevbe, u kojem stoji: Uzmi od dobara njihovih zekat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim ih učiniš (ve tuzekkihim), i pomoli se za njih, molitva tvoja će ih zaista smiriti. A Allah sve čuje i sve zna. (Et-Tevba, 103.) Zbog toga su prve i odabrane generacije muslimana mnogo pridavale pažnju čišćenju duše i brinuli se o svom ahlaku i ponašanju kroz traganje za islamskim znanjem  i primjenu tog znanja u praksi, što je samo po sebi značilo moralno usavršavanje. Islamski učenjaci su napisali tomove knjiga na temu istinske pobožnosti, asketizma i islamskog ponašanja, čak su svojstva lijepog ahalak spominjali u knjigama koje isključivo tretiraju problematiku koja se odnosi na temelje islamskog vjerovanja (akida).
Govoreći o temeljima vjerovanja Ehli sunneta vel-džema’ata, kako su je razumjele prve generacije muslimana, imam Es-Sabuni je u svom djelu Akidetus-selef, između ostalog kazao: “Oni su žurili sa obavljanjem namaza u njegovom vremenu, preporučivali su jedni drugima nafila-namaz u zadnjoj trećini noći, preporučivali su čuvanje rodbinske veze, nazivanje selama i natjecanje u dobrim djelima.” (Akidetus-selef, 449, str.). Šejhul-islam Ibn Tejmijje je na istu temu rekao sljedeće: “Sljedbenici Kur’ana i sunneta preporučuju jedni drugima strpljivost u teškoći i zahvalnost Allahu u lahkoći, pozivaju lijepom ahlaku i činjenju dobrih djela. Oni čvrsto vjeruju u Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: ‘Najpotpunijeg imana je onaj musliman koji je najljepšeg ahlaka.’” Na drugom mjestu Ibn Tejmijje je kazao: “Pitanje ahlaka i ljudskog ponašanja zadire u samu srž vjerovanja, jer je naređeno jasnim slovom Kur’ana i sunneta.’’ (El-Fetava, 19/273).  To znači da islamsko ponašanje i njegova pravila nisu produkt ljudskog umovanja, analogije i preuzimanja i “prepisivanja” tuđih ideja i načina ponašanja, već da se čišćenje duše i popravljanje ahlaka vrši učenjem islamskog znanja, činjenjem dobrih djela, izvršavanjem onoga što je Allah naredio i ostavljanjem onoga što je On zabranio.
Nećemo pogriješiti ako kažemo da današnje generacije muslimana imaju veću potrebu za moralnim uzdizanjem i usavršavanjem od prvih generacija, iz više razloga. Prvo, zbog fitne i smutnje koja vlada u savremenom društvu, raznoraznih zabludjelih ideja i ideologija, moralne izopačenosti koja se širi poput kuge i prijeti muslimanskoj omladini, muslimanskoj porodici i društvu u cjelini. Drugo, zbog pojedinačne odgovornosti koja nam uvijek mora biti na umu, jer, niko tuđe breme grijeha neće nositi i svaki čovjek će za sebe odgovarati, pa shodno tome mora pripremiti odgovore na pitanja koja će mu na Sudnjem danu biti postavljena. Na Dan u kome će se svaki čovjek samo o sebi brinuti, i u kome će se svakom čovjeku za djela njegova puna nagrada ili kazna dati, nepravda im se neće učiniti. (En-Nahl, 111.) Treće, jer mi želimo odgajati nove generacije na temelju islamskog ahlaka, pa ako sami nismo odgojeni, apsurdno je da se bavimo odgojem drugih ljudi.

Šta znači tezkijjet?
U sljedećem hadisu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, objasnio je šta zapravo znači čišćenje duše. Rekao je: “Kod koga se nađu tri svojstva osjetio je slast vjerovanja: ko obožava Allaha jedinog, ko drage volje svake godine daje zekat iz svoga imetka,  i ko čisti svoju dušu.” Neko je upitao: “Allahov Poslaniče, a šta znači čišćenje duše?” Odgovorio je: “Da čovjek zna da je Allah s njim gdje god da bude.” (Silsila es-sahiha). To znači  da kod vjernika unutrašnje ‘oko’ mora biti otvoreno i da njime gleda na kojoj se dionici puta, koji vodi ka Allahu,  on nalazi. Jer, nije suština u dužini nečijeg “staža” u vjeri, već u tome šta je vjera, i  šta su dobra djela uradila sa njegovim srcem. Upravo na to aludiraju riječi Ibnul Kajjima el-Dževzijja, koji je u djelu Medaridžus-salikin, rekao: “Između djela i srca je ogromna razdaljina. Na tom putu postoje mnoge prepreke tako da često puta čovjek učini mnogo dobrih djela, a do njegovog srce ne dođe ni ljubav prema Allahu, ni strah od Njegove kazne, ni nada, ni odricanje od dunjaluka, ni želja za ahiretom, ni svjetlo putem kojeg će jasno raspoznavati i razlikovati istinu od laži, jer da je trag djela stigao do srca ono bi bilo osvijetljeno svjetlom imana. I kao što je velika razdaljina između dobrog djela i srca, tako isto je velika razdaljina između srca i Allaha. Na tom putu također postoje mnoge prepreke, a one se najprije ogledaju u ljudskoj oholosti, samodopadljivosti, veličanju vlastitog djela, a zaboravljanju Allahove blagodati i dobrote prema njemu.”
Ako dobra djela ne ostavljaju trag na srce onda se ne može ni govoriti o tezkijjetu – čišćenju srca i duše. Koliko puta, naprimjer, čovjek klanja namaz, a uopće ne razmišlja o tome hoće li taj namaz doći do njegovog srca i ostaviti pozitivne tragove. Zato nisu rijetki prizori da čovjek redovno klanja, a pred džamijskim vratima, a kamo li negdje drugo, zagleda tuđe žene; redovno klanja namaz, a odmah poslije namaza ogovara muslimane; laže, potvara, prenosi tuđe riječi… Pa kakva je onda korist od takvog namaza?! S tim u vezi, treba kazati da je poznavanje discipline moralnog usavršavanja i čišćenja duše, obavezujuće za svakog muslimana i muslimanku, a ne samo, kako neki vole kazati, za tzv. eksperte, šejhove i evlije, koji su posebnim metodama uspjeli očistiti dušu i koji su u tom pogledu nedostižni. Na to je Ibn Tejmijje posebno skrenuo pažnju u svom djelu Tuhfetul-irakijje, rekavši:  “Ibadeti koji se odnose na srce, poput: ljubavi, straha, nade, strahopoštovanja, ubjeđenja, pouzdanja u Allaha i sl., slovom Šerijata su naređeni svim muslimanima i muslimankama kao što im je naređen namaz, post i hadž. A ako je tako, onda je obaveza te ibadete naučiti i prakticirati.” Allah, dž.š., je objavio: Allah vas iz trbuha majki vaših izvodi, vi ništa ne znate, i daje vam sluh i vidi i razum da biste bili zahvalni. (En-Nahl, 78.)
Poruka ajeta je sljedeća: kada dođemo na ovaj svijet i porastemo onda je naša obaveza da naučimo kako ćemo klanjati namaz, kako ćemo abdestiti, postiti, hadž obaviti, i to je ono što se podrazumijeva kod vjernika i čemu pridaju veliki značaj, trudeći se da spomenuti ibadeti, u pogledu njihove forme, budu strogo u skladu sa sunnetom. Pa zašto uporedo s tim ne učimo kako biti iskren, bogobojazan, pošten, pravedan, zahvalan, kako se istinski osloniti na Allaha itd., kako se okititi moralnim vrijednostima, zar to ne bi trebala biti odlika onih koji slijede sunnet Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem?!

Važnost čišćenja duše i moralnog usavršavanja
Rekli smo da postoje mnogi kur’anski ajeti u kojima se spominje i ističe važnost čišćenja duše, a po našem mišljenju, ajeti iz sure Eš-Šems, od 1. do 10., o tome govore na iznimno upečatljiv i upozoravajući način.  Evo tih ajeta: Tako Mi Sunca i svjetla njegova, i Mjeseca kada ga prati, i dana kada ga vidljivim učini, i noći kada ga zakloni, i neba i Onoga koji ga sazda, i Zemlje i Onoga koji je ravnom učini, i duše i Onoga koji je stvori, pa joj put dobra i put zla shvatljivim učini, uspjet će samo onaj ko je očisti, a bit će izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi! Komentirajući gornje ajete, poznati mufesir Ibn Kesir, rekao je: “To znači: uspio je onaj ko očisti dušu kroz pokornost Allahu, ko je očisti od lošeg ahlaka i loših osobina. A to potvrđuje i dova koju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, često učio: “Gospodaru moj, podari mojoj duši bogobojaznost i očisti je, a Ti to najbolje činiš, jer, Ti si njen Gospodar i zaštitinik. Gospodaru moj, utječem Ti se od znanja koje ne koristi, od srca koje bogobojazno nije, od nezasitne duše i od dove koja se ne uslišava.” Primjećujemo da se u ovim ajetima Allah zaklinje jedanaest puta sa jedanaest različitih zakletvi, da nijedan čovjek neće postići sreću i uspjeh dok dušu svoju ne očisti.  Samo takvima je zagarantiran uspjeh, spas i visoke deredže i stepeni u Dženentu. To potvrđuje i ovaj ajet: Postići će šta želi onaj koji se očisti (men tezekka) i spomene ime Gospodara svoga i molitvu obavi! ( El-‘Ala, 14.-15.) ‘’
Osim toga, Kur’an nas obavještava da je temeljna zadaća Allahovih poslanika bila, nakon poziva ljudi u Tevhid, poziv u čišćenje duše i moralno usavršavanje. Naređujući Musau, a.s., da ide faraonu i pozove ga u islam, Allah mu je objavio: Idi faraonu, on se osilio, i reci: “Da li bi ti da se očistiš, da te Gospodaru tvome poučim, pa da Ga se bojiš?” (En-Naziat, 18.) A o poslaničkoj misiji Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, Allah je objavio: On je neukima poslao Poslanika, jednog između njih, da im ajete Njegove kazuje i da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči, jer su prije bili u očitoj zabludi. (El-Džumu’a, 2.)
Dakle, ahlak i vjerovanje su povezani i neodvojivi, i kad god se desi skretanje i devijacija u ponašanju to je jasan znak da sa čovjekovim imanom i vjerovanjem nešto nije uredu, jer je ahlak vanjska manifestacija našeg vjerovanja. Potvrđuju to i mnogi hadisi poput onoga koji su zabilježili Ebu Davud i Tirmizi, u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Na vagi Sudnjeg dana neće biti ništa teže od lijepog ahlaka. Allah zaista mrzi razvratnike i bestidnike.” A u drugom hadisu, koji prenosi Aiša, r.a., Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Vjernik svojim ahlakom dostiže stepen onoga ko stalno posti i klanja.”

Kako očistiti dušu?
Čovjek ne može odgajati svoju dušu u Allahovom zadovoljstvu bez dvije snage: snage znanja i snage dobrih djela, tj. praktične primjene znanja. U ovom radu ćemo spomenuti neka djela i ibadete koji najbolje i najefikasnije čiste ljudsku dušu i približavaju je Allahu, dž.š.
Prvo, konstantni napor da se duša očisti od loših osobina kao što su samodopadljivost, licemjerstvo, škrtost, kukavičluk, pohlepa, zavidnost, mržnja i sl., da bi što bolje pripremio teren pozitivnim osobinima i vrlinama koje moraju krasiti iskrene vjernike, a to su: iskrenost, istinoljubivost, ljubav prema Allahu, strah od Njegove kazne, zahvalnost na blagodatima, poniznost, skromnost, dobročinstvo, darežljivost, hrabrost i sl. Drugo, čuvanje farzova i njihovo potpuno izvršavanje, jer su farzovi, odnosno Allahove naredbe najbolje sredstvo pomoću kojeg se vjernici približavaju Allahu. U tom smislu je i hadis u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Uzvišeni Allah kaže: ‘Ko se neprijateljski postavi prema Mome štićeniku (eviliji), Ja sam mu objavio rat. Ničim Mi se Moj rob ne može približiti kao naredbama (fardovima) koje sam mu propisao.  Moj rob Mi se neprestano približava dobrovoljnim (nafila) ibadetima dok ga ne zavolim, a kada ga zavolim onda Ja postanem njegov sluh kojim sluša, njegov vid kojim gleda, njegove ruke kojima dotiče i njegove noge kojima hodi. Ako Me zamoli, Ja udovoljim njegovoj molbi, ako zatraži pomoć, Ja ga zaštitim.’” (Buharija) Što se tiče farzova, prije svega se misli na one koji se ubrajaju u temeljne islamske šarte: namaz, post, zekat i hadž. Namaz je direktna veza sa Allahom, dž.š., i čovjek je najbliži Allahu kada je na sedždi. Uzvišeni je o namazu objavio: Kazuj Knjigu koja ti se objavljuje i obavljaj molitvu, molitva, zaista, odvraća od razvrata i svega što je ružno; obavljanje molitve je najveća poslušnost! (El-Ankebut, 45.) Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, uporedio je čišćenje duše namazom sa čišćenjem tijela vodom kada je rekao: “Šta mislite kada bi neko od vas imao rijeku pored kuće u kojoj bi se kupao pet puta dnevno, bi li ostalo imalo prljavštine na njegovom tijelu?” Rekli su: “Ne bi ostalo nimalo prljavštine na njemu.” Onda je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Slična je stvar sa pet dnevnih namaza, oni brišu grijehe u potpunosti.” (Buharija i Muslim). Post je ibadet za koji je Allah pripremio posebnu nagradu, a o svrhi njegovog propisivanja govori sljedeći ajet: O vjernici, propisuje vam se post kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili. (El-Bekare, 183.) Na početku smo spomenuli ajet iz sure Et-Tevbe, u kojem se eksplicitno spominje da je zekat propisan kao ibadet kojim vjernik čisti i svoj imetak i svoju dušu. Rekao je imam Es-Sa’di: “Čovjek se ne može u potpunosti očistiti dok ne očisti svoj imetak zekatom, ukoliko posjeduje imetak na koji je dužan dati zekat.” A o cilju i mudrosti naređivanja hadža, govori sljedeći ajet: Hadž je u određenim mjesecima; onom ko se obaveže da će u njemu obavljati hadž nema snošaja sa ženama i nema ružnih riječi, i nema svađe u danima hadža. (El-Bekare, 197.)  Treće, učenje Kur’ana s razmišljanjem, jer je to svjetlo za srce, a kada čovjek očisti svoje srce očistit će i dušu. Četvrto, pokajanje i stalno korenje duše i podsjećanje na smrt i odlazak sa ovog svijeta. Imam Gazali je prakticirao koriti svoju dušu i ovako joj je govorio: “Teško tebi, dušo, ne dolikuje ti da te život na dunjaluku obmane, pa da zaboraviš na Allaha. Čuvaj se, pazi na sebe i ne troši svoje vrijeme uzalud. Tvoji udisaji i izdisaji su ograničeni i poslije svakog od njih ode dio tebe. Iskoristi zdravlje prije bolesti, slobodno vrijeme prije zauzetosti, bogatstvo prije siromaštva, mladost prije starosti, život prije smrti, i pripremi se za ahiret onoliko koliko ćeš ostati na njemu. O dušo, zar se ne pripremaš za zimu onoliko koliko ona traje, i zar ne kupuješ zimsku odjeću i sakupljaš drva, hranu  i ostale potrepštine? Tada se ne oslanjaš na Allahovu dobrotu i ne kažeš: ‘Allah će olakšati i ja zimu i hladnoću neću ni osjetiti.’ Zar misliš da je hladnoća džehennemske provalije manja od zimske hladnoće i da manje traje, ili možda misliš da se čovjek može spasiti te nesnosne hladnoće i vrućine, bez truda i rada. Suludo je tako razmišljati! Kako god se hladnoća zime ne može odagnati osim uz loženje vatre i pripremanje zimnice, tako se isto čovjek neće moći spasiti džehennemske vrućine i hladnoće bez utvrde koja se zove Tewhid, niti bez hladovine koja se zove pokornost Allahu.” A Ibrahim et-Tejmi je govorio: “Ja zamislim sebe u Džennetu kako jedem njegove plodove i pijem ukusna pića i uživam sa džennetskim ljepoticama, zatim zamislim sebe u Džehennemu kako jedem bodljikave plodove sa drveta Zekkum, okovan u najteže okove, i onda upitam svoju dušu: ‘Šta bi od ovo dvoje željela?’ I kao da čujem odgovor: ‘Želim se vratiti na dunjaluk da radim dobra djela.’ Ja joj onda odgovorim: ‘Pa ti si još uvijek na dunjaluku, zato se trudi i radi ako želiš uživati džennetske blagodati.’” Peto, dova je također djelotvorno sredstvo za čišćenje duše, jer dova je oružje vjernika putem koje traži utočište kod Allaha, moleći Ga da ga sačuva zla njegove duše i da mu pomogne da ustraje u pokornosti Allahu. Poslanik, sallallahu aljhi ve sellem, je, zavisno od situacije,  učio mnoge dove, a između ostalih i ovu: “Gospodaru moj, uputi me na najljepša djela i najljepši ahlak, niko ne može na to uputiti osim Tebe, i sačuvaj me loših djela i lošeg ahlaka, niko me ne može sačuvati osim Tebe!”
Iz svega izloženog može se zaključiti da kompletan islamski Šerijat, sa svim svojim propisima, naredbama i zabranama, ima za cilj čišćenje duše, duhovno uzdizanje i postizanje lijepog ahlaka, i sve to zbog cilja kojem teže vjernici – ulaska u Džennet, a u Džennet neće ući osim oni koji su čisti. O tome je Uzvišeni Allah objavio: A oni koji su se Gospodara svoga bojali u povorkama će u Džennet biti povedeni, i kad do njega dođu, – a kapije njegove već širom otvorene -, čuvari njegovi će im reći: “Mir vama, od grijeha ste čisti, zato uđite u nj, u njemu ćete vječno boraviti!” (Ez-Zumer, 73.)

Autor:Muhammed Nasiruddin El-Uvejd

Saff, br. 278

Print Friendly  Spašen je onaj ko dušu svoju očisti pf button both



X