Snaga minbera

Preveo: Haris Osmanagić

O vjernici, kada se u petak na molitvu pozove, kupoprodaju ostavite i pođite molitvu obaviti; to vam je bolje, neka znate! A kad se molitva obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite i Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite. (El-Džumu’ah, 9.-10., prijevod značenja)

Sva zahvala pripada samo Allahu. Neka je Allahov salavat i selam na Njegovog posljednjeg poslanika, na njegovu porodicu i sve sljedbenike.

Muslimani se danas suočavaju sa mnogim problemima u njihovim svakodnevnim životima. Klima u ovoj zemlji (op. prev.: tj. UK) i mnogim drugim zapadnim zemljama postaje sve više neprijateljska. Napadi postaju sve nemilosrdniji i skoro pa svaki dan nešto bude meta: bile to muslimanske škole, džamije, način odjevanja, hrana, humanitarne i druge organizacije, djeca, politički angažman, uključenost u državne škole – i ova lista nije konačna. Stiče se dojam da nijedan aspekt muslimanskog života nije ostao netaknut. Čak ni zatvor nije izuzetak.

Možda je svrha ovih konstantnih bombardovanja iznuđivanje reakcije. Neko postane dovoljno ljut da uradi ili kaže nešto neodgovorno. A onda oni kažu: “Zar vam nismo rekli?”. Ili je svrha toga da nas toliko umore tim napadima kako bi sami odustali od naših vrijednosti i kapitulirali prihvatajući sve što je moderno.

O čemu god da se radi, ne možemo stavljati naše glave u pijesak i pretvarati se da je sve dobro. U ovakvim vremenima, gdje se možemo skloniti da se odmorimo, osjetimo mir i dobijemo riječi upute? Kako da reagujemo? Da li da pređemo u “defanzivu” ili da izađemo na mejdan, da se borimo? Gdje možemo naći bolje odgovore nego li u džamiji.

Makar jednom u sedmici, džamije su pune. Džuma je sedmično okupljanje muslimana iz svih miljea života. To je jedan tako važan događaj, da je Uzvišeni Gospodar naredio vjernicima da budu pristuni.

Iako nemaju pristupa masovnim medijima, muslimani imaju minber – izuzetno snažnu platformu obraćanja brojnim skupinama. Nikakvo reklamiranje niti posebno mjesto sastanka nije potrebno. Međutim, uveliko je potencijal minbera je ili neiskorišten ili nedovoljno efikasno korišten.

Zamislite samo uticaj ovog medija ukoliko bi bio iskorišten do krajnjih granica. Samo određeni broj ljudi prisustvuje konferencijama, seminarima itd., ali je džumanska publika ogromna. Jedan od razloga zašto je petak toliko bitan jeste prilika da se nauči nešto iz hutbe. Učenje islama jeste naša odbrana protiv nečasnog rata koji se vodi protiv nas. Od znanja potiče snaga vjere. Sa ubjeđenjem dolazi i sigurnost.

Želio bih sa vama podijeliti neka razmišljanja i opažanja po pitanju džumanske hutbe i kako se može koristiti kao efikasan medij kako za educiranje tako i za osnaživanje muslimana.

Petak je za muslimane poseban dan sedmice. Odabran je nad ostalim danima zbog događaja koji su se dogodili na ovaj dan i koji će se dogoditi na ovaj dan. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve selleme, nas je informirao da je najbolji dan u kojem Sunce izlazi – dan džume, u njemu je Adem, alejhis-selam, stvoren, ovog dana je uveden u Džennet, i ovog je dana izveden iz Dženneta[1].

Tradicionalno je u mnogim džamijama džumanska hutba postala ritual bez sadržine. Izgubila je svoj efekat i ulogu oblikovanja džemata. Format hutbe je isti svake sedmice. Mnogi ljudi su zapamtili, ako ne u cjelosti, onda makar djelimično hutbu, jer se monotono ponavlja svake sedmice. Kada imam dođe do kraja hutbe, i prouči ajet koji se obično uči:

Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, i razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje.[2]

svi znaju da se treba posaffati za namaz.

Mnogi hatibi čitaju tekstove iz knjige sa napisanim hutbama. Iako su to obično veoma elokventne i poetične hutbe u arapskom jeziku, one su tek od malog značaja za većinu ne-Arapa, jer ih ne razumiju. A i da ih razumiju, teme su irelevantne za njihovu svakodnevnicu.

Kako smo došli do ovoga? Određeni faktori su doprinijeli da se situacija razvije na ovaj način.

Najznačajniji, po mom ubjeđenju, jeste mišljenje da hutba mora biti na arapskom. Većina muslimana na svijetu nisu Arapi, a veoma mali dio njih znaju ili razumiju arapski, a među njima su i imami koji drže hutbe. A kako bi se ovaj problem zaobišao, imami nerijetko čitaju hutbe iz knjiga.

S obzirom da nema jasnih dokaza da hutba mora biti na arapskom, postoje različita mišljenja islamskih pravnika kada govore o ovome. Da, idealno bi bilo kada bi većina ljudi učila arapski, ali u danas to nije slučaj. Neki imami su uvidjeli efekat hutbe na maternjem jeziku, ali mnogi i dalje ostaju gluhi na potrebe svog džemata.

U ajetu iz sure El-Džumu’ah, Uzvišeni Allah naređuje vjernicima da prisustvuju spominjanju Allaha kada se oglasi ezan za džuma-namaz. Ezan je ovdje kada se imam popne na minber kako bi započeo sa hutbom. Stoga, spominjanje Allaha počinje sa hutbom nakon čega slijedi namaz. Zasigurno je Uzvišeni Allah naredio ovo sa razlogom, a jedan od mogućih jeste da zajednica uči na hutbi uz dodatnu, ogromnu, nagradu za samo prisustvo. Nažalost, korist učenja na hutbi se izgubi kada većina ne razumije arapski.

Drugi značajan faktor jesu imami koji su zaduženi da drže hutbe. Sudeći po onome što sam vidio, veliki broj njih jednostavno nije dorastao poziciji hatiba. Ne samo da im fali islamskog obrazovanja, ali i opšteg obrazovanja koje im je potrebno za ulogu stvarnog vođe, koja je sadržana u riječi “imam”. No, ne bi bilo pravedno da samo njih krivimo, jer je to krivica kolektiva. Muslimanska društva nisu dovoljno ulagala u svoje vjerske vođe. Neki čak imame vide kao rezultat neuspjeha društva.

 

Hatib

Mnogo je pisano o osobinama jednog uspješnog hatiba i o efektivnim hutbama. Ovdje ću podijeliti ono što se kroz moje iskustvo pokazalo kao korisno.

S obzirom da je glasnik sa minbera, hatib je osoba koja koja je najviše odgovorna za uspjeh hutbe. S toga, ne njegovom umu treba da bude velika odgovornost koju je preuzeo na sebe onoga trenutka kada je stao ispred džemata.

Ne treba puno potcrtavati to, da za tako odgovoran položaj, treba da bude postavljen onaj ko za to posjeduje najviše kvalifikacija. U džamijama, to je imam. Poznavanje Allahove vjere je preduslov za svakoga ko stoji na minberu. Hifz Časnog Kur’ana je, bez imalo sumnje, izuzetno poželjno za imama koji vodi namaz. No, za hatiba, ispravno razumijevanje vjere, je važnije. Dobri temelji u islamskom znanju daju kredibilitet onome što hatib govori.

Hatib treba da educira džemat, a ne da ih zabavlja. Živimo u jednoj kulturi “celebrity-ja”, gdje publika želi da vidi show. Jedan vaiz iz SAD-a mi je rekao da on ne zabavlja narod, ne bi ni bilo publike. Suština ne smije biti žrtvovana radi stila.

Svaki hatib treba da ima svoj stil i ne treba da osjeća pritisak da treba da izvede show. Njegovo predavanje treba da bude prirodno i iskreno. Važno je sjetiti se da neće govor zadovoljiti svakoga ko ga sluša. Međutim, ono što dolazi od srca će i doći do srca. Sa jasnim ciljem pred očima dolazi i jasna vizija željenog ishoda.

Poznavanje publike kojoj se obraćamo je ključno u razumijevanje toga kako da im se obratimo. Npr., ja lično počinjem gubiti koncentraciju kada slušam putem zvučnika. Nepotrebno dizanje jačine zvuka uvijek efektivan metod držanja dersa ili hutbe. Ono što se sviđa nekim slušaocima ne sviđa se drugim.

Jedan naš brat sa one strane okeana je spomenuo svoje iskustvo kada je održao hutbu u jednom džematu u kojem inače ne drži hutbe. Inače govori tiho, i uobičajeno se obraća educiranim, studentima i profesionalcima. Nakon toga je držao hutbu u jednom džematu gdje je većina njih iz radničkog staleža. Njihova primjedba je bila da je bio previše tih, kao da je šaputao. No, kad se hatib iz ovog džemata obraćao studentima, rekli su mu da nema potrebe da se, dižući svoj glas, prema njima ponaša kao prema djeci.

Slabo vladanje jezikom, korištenje žargona i ograničen rječnik – sve su to načini na koje se hatib udaljava od svoje zajednice. Učenjaci i imami moraju da budu rječiti. Allah, subhanehu ve te’ala, je slao poslanike koji su govorili jezikom svojih naroda. Allahov zadnji poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, je bio najrječitiji Arap. Današnjom terminologijom, rekli bismo da su efektivne komunikacijske sposobnosti ključni kriterij za ličnost hatiba. Hutbi prisustvuju džematlije iz svih slojeva društva. Stoga, mora biti privlačno za masu. Dobro korištenje jezika može biti izuzetno snažno. Slušajući elokventnog govornika može biti kako osvježavajuće tako i inspirirajuće.

 

Hutba

Poruka je važnija od glasnika. Tema hutbe je jedan od najbitnih njenih aspekata. Za efektivnu hutbu potrebna je temeljita priprema. Sagledati se trebaju sve opcije za temu, kao i sva pitanja sa kojima se muslimani dotičnog džemata susreću. Neki pripremaju sljedeću hutbu čim siđu sa minbera.

Navikli smo se da slušamo određene tipove hutbi, koji imaju malo ili nimalo ostavljaju dojma na slušaoce. Samim tim, prilika da se prenese poruka je protraćena. Previše njih se jednostavno fokusira na podsjetnike ili fadilete. Ne ostavljaju trajan utisak na onoga ko sluša ili ne daju željene rezultate. Padaju na zadatku da “osvoje” džematlije svojom porukom. Na svakodnevnicu naših muslimana se ne obraća dovoljna pažnja. I, što je još važnije, izbjegava se tema lokalnih, nacionalnih i internacionalnih događaja i političkih pitanja. Nekad je to iz straha od stvaranja kontroverze. A nekad je to iz ubjeđenja da minber nije mjesto sa kojeg se govori o politici.

U suštini, razmišljanje muslimana je postalo sekularizirano. Islam je sveden na prazne rituale, bez značenja. Ovaj proces se nije desio preko noći. Krstaški pohod sa namjerom sekularizacije muslimana se vodi već preko jednog vijeka, otkako su muslimanske zemlje postale kolonizirane. Da bismo shvatili neke konflikte u muslimanskom svijetu, neophodno je prepoznati vezu između sekularnih snaga i kolonijalizma. Egipat i Bangladeš su dva jasna primjera rasplamsale borbe. Islamski učenjaci, imami mesdžida i muderrisi nose dio odgovornosti toga kako prosječni muslimani shvataju islam u sovjim životima. Sedmične, džumanske, hutbe su svedene na puko iščitavanje pripremljenih govora. Veza sa stvarnim svijetom je izgubljena. Din je odsječen od dunjaluka. Sve teme se svode na vrijednosti pojedinih djela; možemo tako u nedogled ili dok se imam Mehdi ne pojavi, ali zanemarivanje realnih problema svakodnenice samo učvršćuje sekularno razmišljanje. Reći da politika nije za džume je isto kao reći da politika nije dio naših života. Islam dodiruje sve sfere našeg društva, a dio toga su političke, ekonomske, socijalne ali i spiritualne teme. Hutba treba da pokriva sve stvari koje nas se tiču.

Hutba može da bude podsjetnik, “imanska injekcija” ili može da bude edukativno-informativnog karaktera. Vrijeme, mjesto i trenutna situacija – sve su to činioci koji utiču na izbor teme. Mora postojati balans između toga dvoga. Iman se troši kako se troši odjeća! Stoga, dobra hutba udiše novu snagu imanu. No, istovremeno, džematu je potrebno islamsko obrazovanje. Tužno je to da mnogi ulažu veoma malo truda da uče svoju vjeru, i stoga, imaju samo rudimentarno znanje o njoj. Ne prisustvuju dersovima, kursevima ili konferencijama. Džuma je jedina prilika kada oni mogu naučiti kako razumjeti neke aspekte svoje vjere.

Hutbe trebaju također biti i informativne, dodirujući se toga na koji način trenutna svjetska dešavanja utiču na nas. Može poslužiti kao upozorenje na dolazeću opasnost, koja izvire iz tih dešavanja. Nije dovoljno samo opisati društvena zla i govoriti o njima, već je neophodno ponuditi praktična rješenja kako im se suprotstaviti. Ne kaže li se “bolje spriječiti, nego liječiti”?

Rezultat toga biće da će onaj ko redovno prisustvuje džumama i sluša hutbe sa širokim spektrom tema cijeniti islam kao način života. Dunjaluk će odvesti na stranputicu onoga ko ne poznaje din. Pričati o irelevantnim tema čini lošu uslugu ne samo hutbi, već i džematu.

Dužina hutbe je jedna od stvari koja se ozbiljno mora uzeti u obzir. Pažnja ljudi je ograničena. Petkom popodne njihove misli su okupirane poslom. Stoga, poruka treba da bude jezgrovita i koncizna, i to je sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

„Zaista je u čovjekovom oduljivanju namaza i skraćivanju hutbe znak njegove učesnoti i fikha razumijevanja vjere, zato odužite namaz, a skratite hutbu.“[3]

Pola sahata je više nego dovoljno za hutbu. Džematlije nerijetko dolaze na džumu tokom pauza na poslu. Drugi imaju svoje poslove i radnje kojima se trebaju vratiti. Produživanje hutbe može njima predstavljati poteškoću. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, se naljutio kada mu se jedan čovjek požalio da imam isuviše odužuje sa namazom.

Iako se o hutbi može mnogo više govoriti, ovo je samo jedan pokušaj da se podigne svijest o velikim promjenama koje se mogu postići hutbom. Kako bismo krenuli naprijed, jednom džematu kao cijelini se nudi nekoliko jednostavnih koraka. Druga prilika je zgodna za detaljnu diskusija o njima.

I Shvatiti značaj džumanske hutbe i kako se može koristiti, kao jedno snažno sredstvo, u obrazovanju i informisanju masa.

II Držati hutbu na jeziku kojeg većina pristunih razumije.

III Educirati hatibe kako da drže efektivne hutbe

IV Pregledati hutbe i davati sugestije kako ih popraviti

V Ohrabrivati imame da sa više slobode govore o stvarima koje se dešavaju u društvu.

 

A uspjeh dolazi samo od Allaha.

 

Izvor: http://www.islam21c.com/islamic-thought/power-of-the-pulpit/

 

Bilješke:

 

[1] Muslim

[2] Sura En-Nahl, 90. ajet, prijevod značenja

[3] Muslim

Print Friendly  Snaga minbera pf button both



X