ISTAKNUTORekaik

Smrt šehida

26pregledi

Šehidska smrt je jedna rijetka vrsta smrti u kojoj se na putu istine žrtvuje najvrednije što se posjeduje. Jedan prelijep ep o saburu i imanu koji će inspirisati generacije i koji će zalijevati drvo slobode svojom krvlju.

Kunem ti se, vidim da ću život izgubiti

Al’ i pored toga k smrti smjelo ću koračati

Na usnama mrtvim osmijeh će ostati

Više od bilo koga drugog on će ispričati.

Šehid nije žudio ni za ratnim plijenom, ni za ovosvjetskim ukrasima, nije žalio založiti svoj život i žrtvovati se na Allahovom putu, i zato ga je njegov Gospodar počastio vrednijim od onoga čega se odrekao.

Odabrao je stepen šehida, a to je najvredniji stepen nakon poslanstva: “A ako vi na Allahovom putu poginete ili umrete, oprost i milost Allahova zaista su bolji od onoga što oni gomilaju.” (Alu Imran, 157)

Šehid odlazi čistih prsa, čistog obraza i neukaljane časti, kao osoba koja se tokom života nije stavljala ni na jednu od strana koje su se sporile u pogledu prava na ostvarenje materijalne koristi. Muhammed Ikbal govorio je:

Obično se vjernik sa smrću susreće

Lica zadovoljnog, blistavog od sreće.

Slika na kojoj je prikazan Sejjid Kutb s osmijehom na licu u trenutku dok ga stavljaju na vješala, najbolji je prikaz ove poruke. Profesor Isam el-Attar rekao je:

O šehidu je riječ, preko kojeg je Allah uzdig’o

Istinu visoko, koja trajat će dugo

Poput bajraka je postao koji će se vihoriti

Putokaz je putnicima simbol požrtvovanosti

Zaboravili nismo, ti nas lekciji nauči

Kako vjernik treba u oči pakosti gledati.

Oni koji odlaze s ovog svijeta

Kada živi počne primati išarete, naznake, da se bliži vrijeme rastanka, to je jedna posebnost koja ga priprema da se preispita, okrene ka činjenju dobrih djela i traženju oprosta od onih kojima je nažao učinio.

Išareti smrti podstiču ga da napiše oporuku u kojoj će jasno oporučiti šta ostavlja u nasljedstvo, zatim vraćanje eventualnih dugova i namirivanje prava drugih, te članovima svoje porodice uputiti savjet o potrebi pridržavanja moralnih normi, održavanja dobrih međuljudskih odnosa, izvršavanja strogo naređenih djela,  obavljanja hadžda, klanja kurbana te činjenja ostalih dobrih djela, a Allah je propisao da se vasijetom – oporukom, može oporučiti najviše trećina imetka.

Preporučeno da se vjernik tokom života navikava na lijepo mišljenje o Allahu jer to će mu pomoći da ima lijepo mišljenje o Allaha i u trenutku preseljenja, osjećaja tjeskobe, straha od prošlosti, brige za budućnost i tuge u sadašnjosti: “Onima koji govore: ‘Gospodar naš je Allah’ – pa poslije ostanu pri tome – dolaze meleki: ‘Ne bojte se i ne žalostite se, i radujte se Džennetu koji vam je obećan.’” (Fussilet, 30)

Ikrima je ovaj ajet ovako tumačio: “(Prilikom napuštanja ovog svijeta) ne strahujte od onoga što dolazi, ne budite tužni zbog grijeha, niti zbog svoje djece”, a i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u tom je smislu uputio savjet: “Neka niko od vas ne umre a da nema lijepo mišljenje o Allahu.” (Muslim)

Naricanje i pretjerano žaljenje nije šerijatom propisano, niti je to odgovarajući ispraćaj umrlog. Allahova je oporuka: “Ne tuguj…” (Et-Tevba, 40)

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, oporučio je: “Budi strpljiv i očekuj nagradu.” (Buhari i Muslim)

Rituali šamaranja po licu ukazuju na predanost stanju skrhanosti i tuge, i želju da se bol obnovi, dok razuman čovjek treba da prevaziđe bol i skrhanost, pronalazeći u tim trenucima zrake svjetla i nade koje će ga podstaći na dostojanstven život, i kao pojedinca i kao pripadnika društvene zajednice.

U pravom smislu riječi, mrtvi su oni koji žive a nisu spoznali svrhu života i oni koji nemaju priliku da uživaju u dozivanju Uzvišenog Allaha: “Zar je onaj koji je bio u zabludi, a kome smo Mi dali život i svjetlo pomoću kojeg se među ljudima kreće, kao onaj koji je u tminama iz kojih ne izlazi…” (El-En‘am, 122)

Zar treba da zaboravimo naše bližnje i prijatelje koji su živjeli prije nas?

Nikako! Ne pokušavaj da ih zaboraviš, spomeni ih po dobru, pohvali ih: “…njega ste pohvalili, pa mu je Džennet obavezan.” (Buhari i Muslim)

Mrtvi i dalje mogu živjeti među nama ako mi budemo činili djela kojima ćemo im to omogućiti, kao što je, naprimjer, udjeljivanje sadake, doniranje uređaja za hlađenje vode za piće, izgradnja mesdžida, pomaganje jetimima…

Ovo je vrlo lahko realizirati, a jedan od načina jeste da u svoj dnevni boravak stavimo kasicu u koju ćemo ubacivati manje svote novca u koji će Allah spustiti svoj bereket i učiniti ga korisnim. To je vakuf, pa makar bilo i nešto male vrijednosti.

Sjećanje na mrtve možemo oživjeti i tako što ćemo neku ustanovu nazvati po njihovim imenima, kao biblioteku, ili neko drvo… Na selu smo palme nazivali imenima umrlih: oni presele, a ostaju palme i njihova imena. Poslije smo ih posjećivali i selamili, zamišljajući da nas čuju i da to znaju, ali da nam samo ne odgovaraju.

Suze ne nose nikakvu štetu i Allah neće kazniti zbog puštene suze, niti zbog tuge u srcu jer tegobe se lakše podnose uz puštenu suzu. Dokazano je da se 90% ljudi osjeća bolje nakon puštene suze.

Suza može načiniti pjesmu… Jedan moj prijatelj sanjao je kako suza klizi iz moga oka nakon smrti sina Abdurrahmana i tako je nastala kasida.

Poezija o iskazivanju žalosti najiskrenija je poezija, kao i ljubavna.

Mutemmim b. Nuvejra napisao je pjesmu u kojoj je oplakivao svoga brata:

Kada god ti zovnem ime, odgovor se ne čuje

A vr’jedno bi bilo čuti tvoje odazivanje

Živjeli smo nekad sretno, dok nas ne sustiže

Sudba neumoljiva koja snove naše sas’ječe

Zajedno smo proživjeli dugo sreće, nesreće

Sve dok ljudi nisu rekli rastavit’ se ni neće

A kad smo se brat moj Malik i ja rastavili

K’o da nikad jedne noći skupa nismo proveli.

Pjesma koju je napisao Mutemmim taknula je Omera b. Hattaba, pa je rekao: “Poželio sam da sam oplakao svoga brata Zejda kao što si ti oplakao svog brata Malika.”[1]

Ebu Zuejb el-Huzeli u kasidi je oplakao svoje sedmero djece koji su u jednoj godini umrli od kuge.

Jednom prilikom posjetio sam prijatelja koji je izgubio petero djece, a potom i njihovu majku u požaru, a drugi je izgubio troje djece u saobraćajnoj nesreći.

Iznenadni događaj još je bolniji, a “sabur se ogleda pri prvom udarcu” (Buhari i Muslim), “Ko se trudi da bude strpljiv, Allah mu pomogne u tome” (Buhari i Muslim).

Vremenom bol daje snagu i čvrstinu, tako da se ima običaj reći: “Kušao sam bol, pa zašto da se bojim?”

Pitanje koje nam u prvim trenucima pada na um jeste: “Zašto se ovo dogodilo baš meni, a ne nekome drugom?”

To je osjećaj koji govori o egoizmu, čak i u žalosti. A ko to nije doživio?

Maxayn Henal proživjela je tešku krizu kad je njena kćerka doživjela saobraćajnu nesreću i ostala nesposobna. To joj je povećalo bol i prozrokovalo osjećaj krivice zbog  nedovoljno provedenog vremena s kćerkom. Inspirirana proživljenim iskustvom i dubinom razumijevanja, napisala je poznatu knjigu Teškoće jačaju ljude: kako iskušenje pretvoriti u priliku, u kojoj govori o načelima i praktičnim vježbama koje pomažu u prelasku vijugavog hodnika gubitaka, u kojem su ostali tragovi iz života  drugih ljudi koji su iskusili veće i manje nedaće.

_______________________

Iz knjige: Stazama egoizma

Autor: dr. Selman el-Avda

Preveo: Muhamed Ikanović

_______________________

[1] Kada je Omer b. Hattab sreo Mutemmima b. Nuvejru, Malikovog brata, upitao ga je: “Šta si kazao o svom bratu?”, a Mutemmimov je brat bio Malik b. Nuvejra koji je pogubljen kao odmetnik, nakon čega je Mutemmim spjevao ove stihove. Čuvši ih, Omer je rekao: “Tako mi Allaha, kamo sreće da sam ja spjevao takvu žalopojku za svojim bratom Zejdom, kao što si ti za svojim bratom.” “Da je moj brat preselio na način kako je preselio tvoj brat, ja ga ne bih ispraćao žalopojkom”, odgovorio je Mutemmim. Tada Omer reče: “Niko mi nije izrazio saučešće zbog smrti brata na način kako si to ti učinio”, a Omerov je brat preselio kao šehid u Bitki na Jemami.

 

X