ISTAKNUTORekaik

Smiri se

6.42Kpregledi

Piše: Ammara Šabić

Nedoumice su teže od jasnoće. Bolestan čovjek će reći da je neizvjesnost teža od dijagnoze. Neprijatelj je „opasniji“ kada nam je nepoznat, jer ga naše pretpostavke naoružavaju našom nesigurnošću. I kako sad da se mi spremno nosimo sa životom, za kojega ne znamo šta će sutra donijeti? A i kad se suočimo sa tim „sutra“, ne znamo šta se krije u sljedećem trenutku. Kako, onda, donijeti odluku o bilo čemu?

Taman kad se usmjeriš na jedno, šejtan ti šapne nekakvo „ a šta ako“. Preusmjeriš se na drugo, a on te zbuni sa nekim „da sam“. U njegovom arsenalu se ova municija ispaljivanjem umnožava. Svaka pogođena meta čini dodatni prostor za nišan na centru. Na srcu.

Znaš, to što je tvoj otac Adem stvoren je u Iblisu izazvalo nemir. Nesmirenost zbog Allahove odredbe iz Njegovog sveznanja. Misliš da će potomke tog „krivca za padanje u sjenu“ ostaviti da budu mirni? Misliš da će djecu „krivca za nije kako ja hoću“ ostaviti da im bude potaman onako kako je za njih  najbolje?

Vjernik treba biti oštrouman. Um se oštri imanom i ibadetima. Kur’an, više nego išta drugo, glanca britkost uma. Vjernik – vjeruje. Onome u Koga vjeruje. Zato će vjernik vidjeti poruku u  slučaju Iblisa; Adem (i svi „Ademi“ do Sudnjeg dana) je njemu samo objekt ispoljavanja onoga što je u njemu. Gnjev na Allahovu odredbu i neprikosnovenu pravdu Sveznajućeg, iz koje svojom apsolutnom moći čini šta hoće, i sveobuhvatnom mudrošću određuje kako i kad hoće, Iblisov je stvarni problem. Zapostavio je SVOJ udio u položaju koji je zaslužio: IZABRAO je da bude nepokoran.

Mi znamo šta nam je naređeno. Ne znamo šta nam je određeno. I tu trebaju stati sve dileme oko naših izbora, koje donosimo slobodnom voljom stavljenom ljudskom rodu na raspolaganje. Izaberi pokornost, maksimalno, koliko god si u stanju. A za ostalo… za SVE ostalo, sve ono usputno, svakodnevno, dunjalučko, zbunjujuće, nametnuto kao „moranje da bi se živjelo“, pitaj Gospodara. Nije se pokajao ko je istiharu klanjao. Poslanik alejhisselam nas uči da i za najsitnije i za najkrupnije stvari u kojima trebamo sebe odrediti prema nečemu (ili nekome), pitamo Gospodara. Istihara je blagodat koju je spoznao svako ko ju je klanjao.

Klanjaš istiharu po nekom pitanju, i sve se odvije prema rješenju na način kakav ni sanjati nisi mogla. Smiješiš se, radosna, jer baš to si htjela. A šta ako se ne odvije baš tako? Šta kada, iako si klanjala istiharu, rješenje izgleda kao nedodirljivo, put prema izlazu se počne urušavati, ljudi koji se nađu oko tebe u tim trenucima počnu na najgori način zloupotrebljavati tvoje povjerenje… Šta da radiš kad ti šejtan šapne da „s tvojom istiharom, sigurno, nešto nije u redu“?

Smiri se ljubavlju prema Gospodaru i povjerenjem u svako Njegovo lijepo Ime kojim je Sebe opisao. On, Uvišeni, ZNA da si ti klanjala, ZNA da si svoje povjerenje Njemu iskazala. On zna. Ti ne znaš. Tako si rekla u istihara-dovi. On može, ti ne možeš. Tako si rekla u istihara-dovi. Nemoj dozvoliti da ti šejtan od tebe pravi krivca koristeći tvoje slabosti kao argument! Da, ti jesi slaba. Ali si snagu potražila kod Snažnog. Možda ne sasvim skoncenrirano na pitanje oko kojega treba da doneseš odluku, ali… Uzvišeni ZNA da si ti insan, zaboravan. Isto tako ZNA da si odlučila Njemu prepustiti sve svoje nedoumice. I misliš da će On, Vlasnik svega stvorenoga, to jednostavno zanemariti? Neće. On čuje, i odaziva se. Tako nas je obavijestio. A mi smo vjernici. Mi smo uradili ono što nam je naređeno, za razliku od „šaptača“ iz propasti. Mi smo pali na sedždu, za razliku od njega. I sad bi on htio da ti tvoju sedždu obezvrijedi, i trenutno nametne kao vrjednije od vječnog? Ne nasjedaj. Abdesti se. Nasmiješi se.

E, sad se još sjeti: ”A samo jedan dan u Gospodara tvoga traje koliko hiljadu godina, po vašem računanju” (Al-Hadž, 47.), i opusti se. Smiri se na tome. Ti bi htjela sve i sad, i to baš onako kako to trenutno želiš? Trenutak tvog života nije ni praška u odnosu na ono što Gospodar zna da je istinska želja duše koja traži Njegov savjet. Polahko! Bit će. Sigurno će biti. Onako kako je najbolje. Možda ćeš to vidjeti nakon godinu, pet, ili deset. A možda tek na budućem svijetu. Ali sigurno će biti – najbolje.

Džabir bin-Abdullah kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podučavao nas je da obavljamo istiharu namaz u svakoj prilici, kao što nas je podučavao nekoj suri iz Kur’ana. Govorio je: “Kad neko od vas hoće uraditi (neki posao), neka mimo farza klanja dva rekata, a zatim neka kaže: “Allahu moj, ja tražim za sebe što je dobro, s Tvojim znanjem, i molim Te da mi daš Svojom moći i molim Te da mi daš od Tvoje velike blagodati! Ti, zaista, sve možeš, a ja ne mogu! Ti sve znaš, a ja ne znam. Ti si poznavalac tajni! Allahu moj, ako je ovaj posao koristan za mene, moju vjeru, život na Dunjaluku i Ahiretu, Ti mi ga odredi i olakšaj, a zatim mi daj bereket (blagoslov) u njemu. A ako je ovaj posao zlo za mene ili po mene, moju vjeru, život na Dunjaluku i Ahiretu, Ti ga od mene otkloni i udalji me od njega i odredi mi dobro, ma gdje i u čemu se ono nalazilo, a zatim mi daj da s njim budem zadovoljan!” Rekao je: “A zatim čovjek spomene svoju želju” (El-Buhari)

 

X