Sive zone slobode govora

Piše: Inas Younis

Preveo: Nermin Spahić

Dobrodošli u Zonu sumraka, konceptualni prostor koji je nedefiniran…“…većina nas će prepoznati ovaj uvod u klasičnu televizijsku seriju iz 1959. godine koja postavlja hipotetsko pitanje „šta ako“ u 156 epizoda. Šta ako usamljena žena sretne minijaturna bića iz svemira? Šta ako tridesetšestogodišnjak umoran od života bude prebačen u grad u kojem je proveo djetinjstvo?

U ovoj seriji pitanja „šta ako“ su stvar dobre naučne fantastike, ali u stvarnom svijetu ovo pitanje se ne može dovesti u pozitivan kontekst, jer ono što je dobro i moralno može biti određeno jedino stvarnošću, a nikako pretpostavkama.

Šta ako budete morali birati između svoje posvećenosti slobodi govora i odbrani svoje vjere? Šta ako budete morali birati između svoje majke i svog djeteta? Zaustavimo se ipak tu i nemojmo dozvoliti instiktu da odgovori na ove dileme.

Ovo su pitanja na koja nam dobar pravni sistem ne bi dozvolio da odgovaramo. Ona bi trebala biti odbačena kao hipotetička. Ovo nisu pitanja koja stvarnost želi da odgovorimo, nego nad naša izdaja stvarnosti primorava da odgovaramo na njih svakodnevno bez obzira da li smo svjesni toga ili ne. Postavljamo sebi takva pitanja ne zato što živimo u Zoni sumraka već zato što živimo u Sivoj zoni.

Dobrodošli u Sivu zonu

Sive zone nisu dio prirode, već njih proizvodi čovjek. Sive zone su „stvarnosti“ kreirane od onih koji insistiraju da „šta ako“ umjesto „šta jeste“ određuje naš sistem vrijednosti. Sive zone nastaju miješanjem suprotnosti i spajanjem dobra i zla do te mjere da se više ne može razlikovati, niti razdvojiti jedno od drugog. Testiranje čovjekove posvećenosti slobodi govora suprotstavljanjem njegovih odanosti dvjema suprotnim, ali jednakim moralnim imperativima je najgori oblik etičkog zla.

Ako neko naprimjer uvrijedi vašu majku na svom privatnom posjedu, a vi narušite njegovu privatnost i uzvratite mu, uradili ste ispravnu stvar u datom trenutku. Ako pak odšetate i priznate njegovo pravo na privatnost i slobodu govora uradili ste pravu stvar u pogledu principa.

Problem sa činjenjem prave stvari kada se ne radi o izboru između dobrog i lošeg već dobrog i dobrog je taj da u konačnici neutraliziramo smisao činjenja pozitivnih stvari. Ovakvi scenariji vas prisiljavaju da uđete u sivu zonu što nije nemoralno, već amoralno. Moralnost nije samo u funkciji stvarnosti već i u funkciji izbora.

Uništite smisao odabira i uništit ćete vrijednost morala. Dva dobra znači da izbor ne postoji. Odabir manjeg od dva zla je istinski manje zlo, dok u ovom slučaju dva dobra su suprotstavljena čineći da vjerujemo da je izbor iluzija, da su politički principi nasljedno manjkavi i da je nemoguće živjeti po bilo kakvim normama. Tražiti da donosite takve odluke znači da život nije crn ili bijel, već siv.

Dozvolite da navedem ekstreman, ali konkretan primjer ovog fenomena posežući za još jednom filmskim klasikom. Radi se o filmu „Sofijin izbor“.

U potresnoj sceni Meryl Streep stoji sa svojom kćerkom i sinom ispred nacističkog stražara koji od nje traži da preda jedno dijete u gasnu komoru. Ako to ne uradi, oboje djece će biti ubijeno. Stvarni cilj naciste, naravno, nije puko ubijanje, već nakaženje nečeg zločincu puno vrijednijeg od samog života, a to je ljudska duša. U ovom slučaju to je majčinska duša. Majka bira kćerku i bira sina. Prvo da bude ubijeno, a drugo pošteđeno.

Ovo je upečatljiv primjer koji demonstrira da je biranje jednog dobra nauštrb drugog loše. Nijedan moralan i pravedan sistem koji baštini slobodu govora neće dozvoliti da iskrsnu scenariji daleko manje zaštrašujući od navedenog. Zato ispravno shvatanje slobode izražavanja mora imati stražare koji je čuvaju od takvih scenarija. Ispravno shvatanje slobode govora je najbolji čuvar protiv njegove zloupotrebe.

Principi kao primjena prirodnog zakona

Da bi pojmili ispravno shvatanje slobode govora, pokušajmo razumjeti nešto mnogo kompleksnije, a to je religija. Razmotrimo islamsko nasljedno pravo kao analogiju. Zakon o nasljeđivanju predviđa veći dio nasljedstva muškarcima nego ženama. Ovakav stav počiva na logici da žene nisu obavezne izdržavati sebe niti svoje porodice, dok muškarci jesu. To se opet zasniva na nepobitnoj činjenici da su žene fizički slabije od muškaraca.

Ovo je neupitno jer to prihvatamo kao prirodnu činjenicu. Ako bi se ova činjenica promjenila, logika bi posrnula i u nekim slučajevima islamskog prava svaki proizilazeći koncept bi takođe bio izmjenjen. U islamskom zakonu nezakonito postaje zakonito u stanju nužde.

Drugim riječima, principi su primjena prirodnih zakona unutar određenog društvenog konteksta. Društveni kontekst se ne bazira na hirovima društva već na zahtjevima i pravilima stvarnosti. Poenta koju ovdje treba naglasiti je da svaki princip i društvena norma mora zavisiti od principa koji zavisi od drugog principa, sve dok ne dođemo da nepobitne logične prirodne činjenice. Ako u bilo kojoj tački princip bude narušen, ruši se i cijeli lanac.

Primjenimo sada ovu logiku na slobodu govora. To je zapravo politički termin koji počiva na principu da vlast ne može spriječiti ili ometati naše pravo izražavanja. Ono zavisi od koncepta privatne svojine uključujući intelektualno vlasništvo, bez kojeg nikakva sloboda ne može postojati. Pravo na privatnu svojinu zavisi od principa individualnih prava, koja počivaju na činjenici da je glavno sredstvo čovjekovog preživljavanja na zemlji njegov um i da ga on u skladu s tim mora koristiti.

Ako se ova hijerarhija ispoštuje, onda se sloboda izražavanja treba podržati čak i kada je riječ o uvredljivom govoru, ali pogrešno je tražiti bezuslovnu podršku slobodi govora kao nazavisnom konceptu ako se on kosi sa drugim principima, posebno principima individualnih prava.

Sloboda govora uključuje pojedinačno pravo da se ne podrži, ne financira, ne prihvati, kao i osudi govor koji je kontradiktoran ovim vrijednostima. Ako je nečiji kapacitet da tako uradi ograničen, onda sloboda govora postoji sam za određene društvene krugove, što je isto kao da nikako i ne postoji. Na slobodnom svjetskom tržištu ideja one najbolje opstaju, a najlošije izumiru. Ali mi ne živimo u takvom društvu, već nas cenzuriraju svakodnevno.

Bez obzira kako briljantnu ideju možete imati, ako vladine institucije koriste porezni novac da financiraju vaše oponente, onda ste indirektno cenzurirani. Ne samo da ste cenzurirani, već i prisiljeni podržavati tuđu agendu bez vlastitog pristanka. Briljantna ideja suprotstavljena milijardama državnog novca je još podmukliji oblik cenzure nego direktno uplitanje vlade. Kada vlada dodjeljuje ili financira rad samo određene institucije ili pojedinca ona automatski diskriminira druge pojednice i institucije. Vlade u slobodnom svijetu ne cenzuriraju i ne suzbijaju određene ideje financirajući njene oponente.

Svaki put kada dajemo subvencije jednima, a ne drugima ili financiramo jedne aktivnosti, a ne druge, cenzurišemo bez cenzure. Svaki put kad podržimo stranu vladu novcem, oružjem ili osmjehom, ućutkavamo one druge, svaka podrška jednom društvenom teoretičaru znači cenzura drugog. I ne zaboravimo uticaj društvenih teorija na naivni um prosječnog konzumenta.

Živimo u vještačkom kulturološkom okruženju koje nam često nudi da biramo između ispravnog i ispravnog, a pogrešnim se smatra kazati da mora postojati ispravno i pogrešno. Zbog toga bi trebali uzvratiti onome ko uvrijedi (ne kritikuje, nego uvrijedi) vašu majku, vjeru ili dijete. Ne treba u tom slučaju braniti pravo na slobodu govora, ne zato što ne vjerujem da sloboda govora ima prednost nad osjećajima, već što vjerujem da kada bi moje ideje imale priliku takmičiti se sa nametnutim drakonskim idejama političkog sistema, onda moji osjećaji ne bi ni mogli biti povrijeđeni. Nijedan politički koncept ne može biti nezavisan od posljedica koje proizvodi, a izolirati ga i ultimativno mu tražiti odanost je nepošteno.

Licemjerje

Završila bih ovaj slobodni govor porukom svim provokatorima i perverznjacima – svi ste vi bezopasni zbog toga što ne marite za slobodu govora već za profit. Sloboda govora vam služi samo kao izgovor u obliku lažnog principa koji podržava vašu nastranost i provokaciju, a ustvari se radi samo o poslu.

Onim intelektualcima koji vas militantno brane i koji postaju sve glasniji što ste vi vulgarniji može se poručiti samo jedno – izjašnjavate se da ste za slobodu govora, a vi ste zapravo oni koje je uništavaju i najgore je što to radite svjesno.

Osoba koja zloupotrebljava jedne vrijednosti poput slobode govora da bi ismijavala druge zapravo uništava vrijednosni sistem općenito. Radi to tako što njegova zloupotreba ima direktne negativne posljedice i što promovira društvo koje ne kontroliraju vrijednosti. Društvo koje ne kontroliraju vrijednosti mora kontrolirati sila, tako da njihov krajnji cilj nije sloboda govora već upravo stvar zbog koje je sloboda govora i uspostavljena, a to je policijsko totalitarno društvo.

Glupost ne može uništiti društvo. Može samo uništiti pojedince. Može pokušati ubiti ili iznuriti najsvjetlije umove, ali ne može uništiti cijelo društvo. Glupost koja je ubila 12 ljudi u Parizu ne može nam naštetiti ništa više od gluposti koja je pobila milion Iračana. Svijet ne možete uništiti ubijanjem ljudi. Možete ga jedino uništiti ubijajući vrijednosti koje nam omogućavaju da budemo ljudi.

(onislam.net)

Print Friendly  Sive zone slobode govora pf button both



X