Sirijska revolucija – zašto kasni pobjeda?

Priredio: mr. Semir Imamović

Sirijska revolucija - zašto kasni pobjeda? sirija2Sirijska revolucija suočava se sa unutrašnjim i vanjskim barijerama, s kojima se nije suočila nijedna arapska revolucija, od početka arapskog proljeća do danas. Ona je eksperiment (pokus) koji će, siguran sam, do kraja ”izglačati” volju sirijskog naroda i ojačati njegovu odlučnost u borbi za slobodu. U ovom članku pokušat ću ukazati na najvažanije barijere koje stoje na putu uspjeha sirijske revolucije. Prva i najveća barijera je barbarski režim koji predstavlja svojevrsni spoj srednjevjekovnog robovlasničkog sistema i moderne policijske države. To je sistem sa sektaškim korjenima i staljinističkim metodama. Sektaška ideologija, na kojoj je utemeljen i zahvaljujući kojoj opstoji već četiri decenije, uvukla se u sve njegove pore, tako da funkcionišu kao jedno tijelo i jedna duša. Da nije bilo sektaške ideologije, njegov vojni aparat bi se vjerovatno, po uzoru na susjedne arapske države, već odavno raspao, ali on još uvjek opstoji kao jedinstvena i kompaktna cjelina. Arapsko proljeće ne bi imalo svoj uspješan početak u Tunisu, da se tuniska vojska nije ponijela krajnje odgovorno, patriotski i profesionalno i da nije jasno rekla ”ne” destruktivnim političkim igrama, u koje su je pojedinci htjeli uvući. U odsudnom trenutku, tuniska vojska je raskinula sve veze sa Ben Alijem. Također, egipatska revolucija ne bi uspjela da se vojno rukovodstvo nije, između sebe, podjelilo na dva dijela, dio kojim su komandovali generali Sisi i Fethi, koji je stao na stranu revolucionara, i dio kojim su komandovale generalske ”starice” Tantavi i ‘Anan, a koji je ostao lojalan Mubareku. Sličnu situaciju imali smo i u Jemenu, u kojem je jedan dio vojske, pod komandom ‘Alija Muhsina el-Ahmera, prešao na stranu revolucionara što je donijelo unutrašnju vojnu ravnotežu i natjeralo regionalne i međunarodne sile da ozbiljno razmotre i uzmu u obzir zahtijeve jemenskog naroda, prilikom donošenja bilo kakvih rješenja. U Sirijskoj vojsci 90 % oficira dolazi iz reda alevita, sve elitne jedinice su alevitske, što je uspostavu vojne ravnoteže, kao prvi konkretan korak ka promjenama, učinilo nemogućom i preskupom misijom. Vjetar u leđa sirijskom režimu dala je i bezrezervna politička i vojna podrška regionalnih šiitskih struktura, koje su se otvoreno stavile na Asadovu stranu.

Ruski hegemonizam i arapski kukavičluk

Druga barijera je pozitivan ruski stav prema sirijskom režimu, koji ima svoju kulturološku i stratešku pozadinu. Da bi razumjeli kulturološku pozadinu današnje ruske politike, trebamo se vratiti u 19 vijek, kada su nastale prve ozbiljne teorije o savremenom američkom i ruskom hegemonizmu. Naime, poznati francuski politički mislilac Alexis de Tocqueville (1805. – 1859.), u svojim političkim analizama govori o dvijema nacijama u usponu, američkoj i ruskoj, i njihovim ozbiljnim ambicijama da u skoroj budućnosti preuzmu sudbinu svijeta u svoje ruke. Dakle, želja za upravljanjem tuđim životima i sudbinama je dio ruske političke povjesne kulture. De Tocqueville, dalje, predviđa, ”da će Amerika svoj put ka slavi tražiti u idealu slobode, a Rusija u imperijalizmu (porobljavanju).” Ruski stav prema sirijskom pitanju, upravo je odraz ”imperijalističko-robovlasničkog mentaliteta”, koji još uvjek, u značajnoj mjeri, upravlja ruskom unutrašnjom i vanjskom politikom. Ruska administracija na uspjeh sirijske revolucije gleda kao na širenje političkog obrazca koji predstavlja ozbiljnu prijetnju njihovim imperijalističkim interesima u tom djelu svijeta.
U strateškom smislu, Putinova administracija, koja se nikada nije odrekla svojih ”hladnoratovskih” aspiracija, kroz aktivno prisustvo u Siriji, nastoji zadržati teško stečene pozicije na Bliskom Istoku, pritome, vjerovatno, zaboravljajući da je prošlo vrijeme kada su o sudbini arapskih naroda odlučivali drugi i da arapski narod neće više biti samo nijemi posmatrač onoga što se oko njega dešava.

Treća barijera je kukavički i neodlučan stav arapskih država, zbog kojeg je sirijski narod morao platiti visok danak u krvi diktatorskom režimu. Samo dvije arapske države, Libija i Katar, otvoreno su podržale sirijsku revoluciju, dok se većina arapskih država zadovoljila hladnom diplomtaskom podrškom sirijskom narodu. Jedan dio arapskih država, je, iz ovih ili onih razloga, direktno ili indirektno, podržao sirijski režim. Među tim državama su Alžir i Irak. Alžirsko rukovodstvo nije poduzelo nijedan ozbiljan korak u pravcu rješavanja sirijske krize, udovoljavajući tako želji svojih generala, koji od početka imaju negativan stav prema ”Arapskom proljeću” i rade sve na njegovom gušenju, ali i iz straha da jednog dana ”Arapsko proljeće” ne bi pokucalo i na njihova vrata. S druge strane, zvanične iračke vlasti, rukovođene čisto sektaškim pobudama, odlučno su podržale Asada. Ono što na najbolji način oslikava svu bijednost arapske pozicije u Siriji je činjenica da dvojica glavnih arapskih izaslanika u Siriji, Dabi i Ibrahimi, dolaze iz država čije vlade uopće ne priznaju ideju ”Arapskog proljeća” i koriste svaku priliku da bi je obezvrjedili (Sudan i Alžir), u isto vrijeme Iran je svoju sektašku politiku prema Siriji pretočio u konkretnu finansijsku, vojnu i političku pomoć sirijskom, alevijskom režimu, i on u tom pogledu nema nikakvih nedoumica. Arapsku politiku prema Siriji mogli bi, ukratko, definisati kao velike riječi iza kojih stoje mala djela, i zvučne fetve o nevjerstvu sirijskih neprijatelja, bez konkretnih učinaka po sirijski narod. Poraz Irana u Siriji postao je strateški prioritet arapske vanjske politike i osnovni preduslov za ponovnu uspostavu arapsko-iranskih odnosa na temeljima ravnopravnosti i obostranog poštovanja. U uvjetima kada Iran otvoreno pomaže zulmćarski sirijski režim, nema mjesta arapskom kukavičluku i oklijevanju.

On tebe oružjem, ti njega hljebom

Četvrta barijera je tursko oklijevanje u naoružavanju sirijske opozicije. Turska je, i to moramo otvoreni reći, pomogla sirijskom narodu na dva polja: humanitarnom, primanjem velikog broja sirijskih izbjeglica koje su, u vihoru rata, bile prisiljene napustiti svoja ognjišta i političkom, stvaranjem jake političke platforme za djelovanje sirijske opozicije, da nije bilo toga, sirijska revolucija bi platila znatno veću cijenu i šanse za njen uspjeh bi bile svedene na minimum, međutim, i pored toga, Turska se nipošto nije smjela zadovoljiti ulogom dežurnog humanitarca, nego je trebala i morala preuzeti ulogu strateške sile u usponu, što ona i jeste. Nije nikakva tajna da strateški položaj – između Istoka i Zapada – Turskoj otvara velike mogućnosti, ali i nameće brojna ograničenja, no primjetno je da je turska vanjska politika više fokusirana na ograničenja nego na mogućnosti, da je možda čak i previše obazriva u odabiru vanjskih rješenja i da se teško odlučuje na strateške rizike, što je rezultiralo moralnim i političkim paradoksima u turskom odnosu prema sirijskoj revoluciji. Dok, s jedne strane, Turska pruža velikodušnu ljudsku pomoć sirijskom narodu i gradi jaku političku platformu sirijskoj opoziciji, s druge strane, zajedno sa svojim zapadnim partnerima, učestvuje u donošenju nepovoljnih međunarodnih odluka po sirijsku opoziciju, kao što je ona o zabrani isporuke oružja. Turska bi, u skorije vrijeme, morala poduzeti ozbiljnije i konkretnije političke korake u rješavanju sirijske krize, u protivnom rizikuje da izgubi ogromni emocionalni kapital kojeg je stekla kod arapskih naroda, zahvaljujući ranijim odvažnim političkim stavovima, i važne strateške interese koji se kriju u ”Arapskom proljeću”.

Peta barijera je zapadna politika duplih stadarda u odnosu prema arapskom i muslimanskom svijetu. Zapadna politička elita je, u opstruiranju sirijske revolucije, vidjela priliku za stezanje obruča oko ”Arapskog proljeća” i spriječavanje njegovog daljeg širenja, ali i za discipliniranje arapskih naroda koji su se ”drznuli” zbaciti omču ropstva sa svojih vratova i javno obznaniti svijetu da više neće tolerisati prozapadanjačku tiransku vlast. Zapadne imperijalističke sile nisu mogle Arapima oprostiti njihov odlučan stav, i zato su učinile sve da sirijska revolucija ne uspije, iako su, u svojim službenim izjavama, formalno podržali borbu sirijskog naroda i obećali im humanitarnu i finansijsku pomoć. Cilj tih izjava bio je uspavljivanje i omamljivanje arapske i zapadne javnosti. Zapad je, odlučnost arapskog naroda u borbi za dostojanstvo i slobodu i dokidanje tiranske vlasti, kaznio podizanjem ”krvnog” poreza sirijskom narodu. Iako se američki stav značajno razlikuje od ruskog (otvorene podrške Asadovom režimu), suština je ista: i jedni i drugi žele uništenje Sirije i slom sirijske revolucije, Amerika rušenje Asadovog režima uvjetuje uništenjem Sirije, a Rusija uništenje Sirije uvjetuje Asadovim ostankom. Dvije strane su saglasne oko uništenja Sirije i oko toga da sirijski narod iz obračuna sa Asadovim režimom mora izaći poražen, kako bi bio pouka drugim arapskim narodima koji imaju slobodarske ambicije. Zapadni embargo na uvoz oružja Siriji je međunarodna licenca ubici da nastavi sa masovnim ubijanjem, a izražavanje saučešća žrtvi kićenim riječima i organizovanje beskorisnih konferencija su samo pokušaj sapiranja ljage sa zapadnog obraza, a u stvari to je samo još dublje tonjenje u licemjerstvo i kolebljivost. U Siriji se samo ponavlja scenarij zapadne urote protiv muslimana, kojeg smo ranije imali priliku gledati u Bosni, kojoj je Zapad nametnuo embargo na uvoz oružja s ciljem spriječavanje bošnjačkog naroda u samoodbrani, ali tek nakon što je postao siguran da Srbi imaju nepresušne izvore ruskog oružja. Upravo to se dešava u Siriji: Rusi i Iranci ubijaju sirijski narod, a Amerikanci i Evropljani stežu povez žrtvi kako se ne bi opirala svom dželatu, a onda u javnosti istoj toj žrtvi izražavaju sućut. Ima li većeg licemjerstva i drskosti od ovog.

Asad je izbor Izraela


Šesta barijera, stav Izraela, koji uveliko određuje stav Zapada i Amerike. U suštini radi se o jednom stavu, uokvirenom u američko-izraelske kolonijalističke konture. U najkraćem, izraelski stav prema Siriji, prema pisanjima američkog lista The Christian Science Monitora, ogleda se u tretiranju Asada manjim od dva zla: iako Asadov režim, zajedno sa iranskim, čini antiizraelski blok, njegovo neprijateljstvo prema Izraelu kreće se u granicama koje su podnošljive za Izrael i ne predstavlja ozbiljnu prijetnju za budućnost jevrejske države. Treba li veći dokaz za to od činjenice da režim dvojice Asada, Hafiza i Bešara, za 40 godina vladavine nije učinio nijedan konkretan korak na povratu okupiranog sirijskog teritorija na Golanskoj visoravni. Ovakav izraleski stav prema Asadu ne predstavlja novinu u izraelskoj vanjskoj politici, njega je još davno zastupao bivši izraelski premijer Ariel Šaron, prije nego su postojale bilo kakve naznake političkih promjena u Siriji. Naime, kako navodi spomenuti list, na pitanje Giora Eilanda, savjetnika za nacionalnu sigurnost Izraela, šta misli o smjeni sirijskog režima, Šaron je odgovorio: ”Jesi li ti normalan čovječe! Najbolja opcija za nas i za naše interese, u trenutnim okolnostima, je čovjek poput njega, koji je spreman ratovati za vlastiti legitimitet.” Šaronova eksplozivna reakcija otkriva nam suštinu izraelske i zapadne filozofije u odnosu prema arapskom svijetu: poželjan vladar je onaj koji ne uživa unutrašnji legitimitet i podršku, i koji je podložan stranim uticajima, bez obzira da li je prijateljski ili neprijateljski nastrojen prema njima, a nepoželjan vladar je onaj koji uživa legitimitet i povjerenje građana i ne podliježe vanjskim uticajima, bez obzira da li je prijateljski ili neprijateljski nastrojen prema njima. I to je razlog zbog kojeg Izrael daje prednost nelegitimnom Asadu nad bilo kojom legitimnom vlašću koja bi proizišla iz sirijske revolucije.

Kratka biografija

Dr. Muhamed ibn el-Muhtar eš-Šenkiti je muslimanski mislilac, pjesnik, istraživač i politički analitičar iz Mauritanije. Autor je velikog broja knjiga, studija, kolumni i političkih analiza iz različitih oblasti. Vjersko znanje sticao je pred istaknutim mauritanskim učenjacima. Dobitnik je specijalne nagrade za hifz Kur’ana, kao jedna od najistaknutijih hafiza. Završio je dva fakulteta: Fakultet islamskih nauka i Fakultet za prevođenje. Magistrirao je iz oblasti menadžmenta na američkom univerzitetu Južna Kolumbija, a doktorirao na Univerzitetu Teksas iz oblasti Povijest religije. Njegova doktorska disertacija nosi naslov: ”Uticaj križarskih ratova na sunijsko-šiitske odnose”. Njegova najpoznatija knjiga je ”Politička razilaženja među ashabima: status ljudi i svetost načela.” Trenutno radi kao istraživač na Fakultetu ”Katar” za islamske studije u Dohi.

Autor: Dr. Muhamed ibn el-Muhtar eš-Šenkiti

Saff br. 337.

Print Friendly  Sirijska revolucija - zašto kasni pobjeda? pf button both



X