sije6

Šiitsko neprijateljstvo prema sunitima – kratki podsjetnik na neke historijske događaje

Autor: dr. Alija es-Sallabi

Preveo i uredio: Abdullah Nasup

Stranice islamske historije prepune su primjera šiitskih zavjera, izdaja, saradnje sa neprijateljima. Jedan od najvažnijih razloga takvog njihovog ponašanja jeste njihovo uvjerenje da vladari muslimana nisu legitimni vladari, nego da je legitimna samo vlast Mehdija Očekivanog, koji je, prema njihovom vjerovanju, nestao prije više od jedanaest vijekova, što su neprijatelji islama iskoristili za ostvarenje svojih ciljeva.[1]

Ibn Tejmijja je rekao: “Mnogi od njih u svom srcu osjećaju veću ljubav prema nevjernicima nego prema muslimanima. I kada su Tatari sa istoka prodrli u Horasan, Irak, Šam, Halep, Džeziru i druge zemlje, prolijevajući muslimansku krv, rafidije (šiiti) su im zdušno pomagali protiv muslimana, a također su bili od velike pomoći kršćanskim vojskama koje su se borile protiv muslimana u Šamu. Tako rafidije (šiiti) uvijek pomažu nevjernike, mnogobošce ili kršćane, u borbi i neprijateljstvu protiv muslimana.”[2]

Historija najbolje svjedoči o tome, a neki primjeri su:

 

Ibn Alkami, zavjerenik zbog kojeg su Tatari osvojili Bagdad 656. h. g.

 

Ibn Alkami bio je vezir abasijskog halife Mustasima, koji je bio pripadnik ehli-sunneta, poput njegovog oca i djeda, ali je bio nemaran i popustljiv, dok je rafidija Ibn Alkami planirao uništenje hilafeta i ehli-sunneta da bi uspostavio šiitsku državu, tako da je svoj položaj i nemar halife iskoristio za provođenje zavjere koja se odvijala u tri etape:

Prva etapa: Slabljenje vojske i otežavanje egzistencije ljudima

Ibn Kesir: “Vezir Ibn Alkami trudio se smanjiti broj vojske te je sa popisa uklanjao imena mnogih vojnika. Pred kraj Mustasimovog hilafeta bilo je oko 100.000 vojnika da bi konstantnim smanjivanjem broj spao na svega 10.000.”[3]

Druga etapa: Korespondencija sa Tatarima

Ibn Kesir je rekao: “Nakon toga počeo je slati pisma Tatarima i podsticati ih da napadnu muslimanska područja, što im je i olakšavao otkrivajući stanje i slabosti muslimana.”[4]

Treća etapa: Odvraćanje halife i muslimanskih masa od borbe protiv Tatara

Odvraćao je muslimanske mase od borbe[5], obmanuo je halifu i njegovu svitu da Tatari žele sporazum pod uvjetom da im pripadne pola harača iz Iraka, te je halifa izašao pred njih sa sedam stotina uglednih i viđenih ljudi. Ovom podlom spletkom rafidija Ibn Alkami omogućio je Tatarima da bez muke ubiju halifu, vojne zapovjednike i skupinu uglednih muslimana.

Skupina šiita i licemjera koji su sarađivali sa Ibn Alkamijem savjetovali su Hulagu-kanu, vođi Tatara, da ubije halifu i da ne pristaje na sporazum o uzimanju pola harača iz Iraka, jer, ako pristane, nakon godinu-dvije stanje će se vratiti na staro, te su mu eliminaciju halife predstavili kao najbolje rješenje. Smatra se da su Ibn Alkami i Nusajr et-Tusi[6] savjetovali Hulagu-kanu da ubije halifu.

Nakon toga Tatari su provalili u Bagdad i ubijali koga su stigli: muškarce, žene, stare, mlade, samo su zimmijje – židovi i kršćani – bili sigurni, i oni koji su se sklonili u kuću Ibn Alkamija.

Smatra se da su Tatari pobili oko 10.000.000 muslimana. Nikada ni od koga muslimani nisu gore stradali kao od Tatara, koji su ubijali hašimije, abbasije i ostale muslimane, a njihove žene uzimali kao robinje – pa zar onaj ko pomaže nevjernicima u ubijanju i porobljavanju muslimana može biti sljedbenik porodice Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem?[7]

Hafizi Kur’ana, hatibi i imami džamija ubijani su, džamije rušene, mjesecima se u Bagdadu nije smjelo klanjati u džematu.[8]

Ibn Alkami htio je potpuno uništiti sunite, a uzdići šiizam, planirao je šiitima sagraditi veliku školu da bi je iskoristili u širenju svoga pravca, ali Allah ga je spriječio u ostvarenju tih nakana te je svega nekoliko mjeseci nakon ovog događaja napustio ovaj svijet.[9]

 

Safevijska država

Šah Ismail es-Safevi, koji je na području današnjg Irana osnovao Safevidsku državu, kao jedini prihvaćeni pravac islama stanovnicima je nametnuo dvanaestoimamijski šiizam. Šah Ismail bio je vrlo okrutan i krvoločan vladar[10], koji je o sebi gradio sliku bezgrješnog čovjeka, koji je u stalnom kontaktu sa skrivenim Mehdijem i koji sve svoje postupke temelji na naređenju dvanaesterice imama.[11]

On je nastojao pobiti sve sunite na svojoj teritoriji, a otkrivao ih je stavljajući Irance na ispit javnog psovanja prve trojice halifa, koje se odvijalo na ulicama, trgovima, džamijskim minberima, i upozoravao je da će pobiti sve koji se tome opiru. Kada bi osvojio neki grad, njegove je stanovnike silom tjerao da prihvate šiizam.[12]

Šiitski šejhovi svesrdno su pomagali safevijskim vladarima u nametanju nastranog šiizma iranskim muslimanima, a među najistaknutijim od tih šejhova bio je Ali el-Kereki kojeg šiiti oslovljavaju titulom “drugi valorizator”.[13] Bio je blizak šahu Tuhmasebu, sinu šaha Ismaila, koji mu je omogućio veliki utjecaj u državi.

Medžlisi je, također, jedan od šejhova safevijske države, i također saučesnik safevijskih vladara u širenju šiizma među muslimanima Irana, te se u svojoj knjizi Hakul-jekin hvali da je preobrazio 70.000 iranskih sunita u šiite.[14] To pretjerivanje svojstveno je šiitima. Činjenica je, međutim, da se šiizam u Iranu proširio provođenjem terora i nasilnim nametanjem, nikako snagom vjerskog argumenta.[15]

Ne treba smetnuti s uma veliki utjecaj safevijske države na slabljenje hilafeta oličenog u Osmanskom carstvu, kroz saradnju sa neprijateljima muslimana: Portugalcima, Englezima i drugima, te ohrabrivanje istih da grade crkve u muslimanskim zemljama i pokrštavaju muslimane, a i same safevije su učestvovali u borbi protiv sunita.[16]

Ovo je kratki podsjetnik na dva slučaja iz prošlosti koji svjedoče kako se šiiti odnose prema sunitima kada se domognu vlasti nad njima.

Na kraju, umjesno je podsjetiti na neponovljive riječi Ibn Tejmijje, rahimehullah, u čiju će se tačnost uvjeriti svako ko proučava historiju i posvećuje pažnju trenutnim dešavanjima: “Neka svako ko ima pameti obrati pažnju na zlo, smutnje i nerede koji se događaju u njegovom vremenu i koji su se desili u bliskoj prošlosti, i vidjet će da većina toga dolazi od rafidija. Vidjet ćeš da su to najveći smutljivci i zlikovci i da neumorno siju smutnju, nered i čine zlo ummetu…[17] Mi smo se lično osvjedočili, a znamo i na osnovu pouzdanih vijesti da su najveća smutnje i zla došli upravo od njih.”[18]

 

[1] Meseletut-takrib, 2/216–278.

[2] Minhadžus-sunna, 2/104.

[3] El-Bidaja ven-nihaja, 13/202.

[4] Ibid., 13/202.

[5] Minhadžus-sunna, 3/83.

[6] Nakon pada utvrde Alamot, Hulagu-kan primio je u svoju službu Nusajra et-Tusija. Vidjeti: El-Bidaja ven-nihaja, 13/201.

[7] Minhadžus-sunna, 3/83.

[8] El-Bidaja ven-nihaja, 12/203.

[9] Ibid., 13/202–203.

[10] Verdi, Ali, Lemehat idžtimaijje min tarihil-Irak, str. 56.

[11] Šejbi, Kamil, El-Fikruš-šiijju ven-nezeatus-sufijja, str. 413.

[12] Usuluš-šiatil-imamijja, 3/1475.

[13] Ibid., 3/1476.

[14] Donaldson, Akidetuš-šia, str. 302.

[15] Usuluš-šiatil-imamijja, 2/1478.

[16] Usuluš-šiatil-imamijja, 2/1478.

[17] Minhadžus-sunna, 3/243.

[18] Ibid., 3/245.

Print Friendly  Šiitsko neprijateljstvo prema sunitima – kratki podsjetnik na neke historijske događaje pf button both



X