Savremena pitanja iz poglavlja o zekatu – Gradnja kuće zekatskim sredstvima

Piše: Mr. Hakija Kanurić

Savremena pitanja iz poglavlja o zekatu - Gradnja kuće zekatskim sredstvima fikhSvaki vid pomoći drugom je dobro djelo, a naročito kada se radi o pomoći kojom se ostvaruje elementarna potreba, kao što je krov nad glavom. Međutim, kada je riječ o zekatu, obaveznoj sadaki, precizno su određene kategorije onih kojima se ova vrsta pomoći uručuje, kao što su precizno određene i mnoge druge pojedinosti vezane za izvršenje ovog ibadeta. Stoga su islamski pravnici diskutirali o brojnim detaljima vezanim za raspodjelu zekata od kojih je i pitanje najveće vrijednost koja se može udijeliti jednom siromahu. Odgovorom na ovo pitanje saznat ćemo da li je ispravno jednom siromahu udijeliti toliku vrijednost da mu se sredstvima od zekata kupi ili napravi kuća ili stan.

O najvećoj vrijednosti koja se može dati siromahu na ime zekata islamski pravnici imaju sljedeća mišljenja:

Prvo mišljenje: Siromahu koji ne posjeduje potpunu vrijednost nisaba, dozvoljeno je dati do 200 dirhema (nisab u srebru o čijem preciznom iznosu u našem vremenu je ranije pisano), a pokuđeno je dati više od toga. Ovo je zvanični stav hanefijskog mezheba, dok neki učenjaci hanefijskog pravca, poput Zufera, stanovišta su da je zabranjeno dati punu vrijednost od 200 dirhema ili više od toga. To se odnosi na siromaha koji nema porodicu o kojoj se brine i nije zadužen, a ako ima porodicu o kojoj se brine, može se dati za svakog člana do 200 dirhema, a dužniku se može dati ukupna vrijednost duga makar bio veći od 200 dirhema. Ovo mišljenje bazirano je na postavci da je granica između siromaha kojem se daje zekat i imućnog koji nema udjela u zekatu posjedovanje nisaba, te se stoga siromahu ne daje više od vrijednosti nisaba, jer time izlazi iz domena onih koji imaju pravo na zekat.

Drugo mišljenje, koje zastupa malikijski i hanbelijski mezheb i dio šafijskih učenjaka, jeste da se siromahu daje od zekata vrijednost koja je neophodna da osigura sebi i onima o kojima se brine osnovne životne potrebe u periodu od jedne godine, bez obzira bilo to više ili manje od vrijednosti nisaba. Ako sam posjeduje opskrbu, ali je ona nedovoljna, zekatom će se dopuniti njegova potreba. U obzir je uzeta jednogodišnja potreba jer se zekat periodično ponavlja svake godine, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, svojoj je porodici osiguravao namirnice neophodne za jednu godinu.

Treće mišljenje, koje zastupa šafijski mezheb i dio malikija i hanbelija, jeste da sa siromahu i potrebnom može dati od zekata vrijednost koja je neophodna da izađe iz stanja potrebe u stanje neovisnosti u trajnom obliku, bez obzira o kojem se iznosu radilo. Temelj ovog mišljenja jeste hadis Kabise, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Samo trojici ljudi dozvoljeno je tražiti materijalnu pomoć: čovjeku kojeg je snašla nesreća tako da mu je uništila imetak, dozvoljeno mu je tražiti sve dok ne stekne osnovne životne potrebe…” (Muslim, br. 1044) Zastupnici ovog mišljenja, navodeći primjere tih osnovnih životnih potreba, kažu: ako se radi o zanatliji, dat će mu se koliko je neophodno da pribavi alatke za svoj zanat, bile one jeftine ili skupe, tako da može zaraditi koliko mu je neophodno, ako se radi o trgovcu, dat će mu se prema potrebi tako da može pokrenuti trgovinu, i tome slično. Ovo mišljenje odabrao je Ibn Tejmijje, rekavši: “Siromah uzima od zekata onoliko koliko je neophodno da postane neovisan, makar se radilo o velikoj vrijednosti.” (Pogledati: Ibn Tejmijje, El-Ihtijarat, str. 105,  El-Džesas, Ahkamul-Kur’ani, 3/201. El-Kasani, Bedaius-sanai, 2/48. El-Hattab, Mevahibul-Dželil, 2/348, En-Nevevi, El-Medžmu, 6/169, El-Merdavi, El-Insaf, 3/238, i El-Mevsuatul-fikhijetul-Kuvejtije, 23/317.)

Na osnovu prvog i drugog mišljenja, siromahu se ne udjeljuje tolika vrijednost kojom bi mogao kupiti stan ili sagraditi kuću, jer je to više od vrijednosti nisaba i od jednogodišnje potrebe, nego se takvom daje vrijednost kojom će platiti jednogodišnju kiriju. Na osnovu trećeg mišljenja, siromahu se može dati vrijednost kojom bi kupio ili izgradio stambeni prostor.

Ibn Usejmin je podržao mišljenje da se siromahu ne daje tolika vrijednost kojom bi kupio ili izgradio kuću, nego mu se daje vrijednost kojom može platiti kiriju. Na pitanje o siromahu kojem je skupina poznanika prikupila zekat i njime kupila stan, odgovorio je: “Ne smatram dozvoljenim da se zekatom kupi stan siromahu, jer kupovina stana iziskuje velika sredstva. Ako je cilj otkloniti potrebu siromaha, iznajmit će mu se prostor za stanovanje sredstvima od zekata. Navest ću primjer za to: siromašnom čovjeku može se iznajmiti kuća u periodu od deset godina za 10.000 rijala, a ako bismo mu kupili kuću, ne bismo je našli ispod 100.000 ili 200.000. Toliku vrijednost nije dozvoljeno udijeliti jednom siromahu, a istovremeno uskratiti drugim siromasima njihovo pravo u zekatu. Kažemo: Siromahu će se platiti kirija, te ako istekne period najamnine, a on i dalje siromašan i potreban, ponovo će mu se platiti kirija, ali da mu se kupi kuća novcem od zekata, to ne smatram ispravnim. Ovima koji su to već učinili, ako im je neko od učenjaka dao fetvu da je to dozvoljeno, njihov postupak je ispravan, jer je to pitanje idžtihada.” (Fetava: Nurun ala derb, 206/6)

Dakle, da li je jednom siromahu dozvoljeno dati toliku vrijednost kojom bi izgradio ili kupio stambeni prostor, pitanje je po kojem učenjaci imaju različita mišljenja, a najpreče je da se uskladi između mogućnosti i stvarne potrebe, tj. kapaciteta prikupljenog zekata i potrebe svih onih koji polažu pravo na njega, te da se podijeli prema prioritetima potrebe na način koji će im ostvariti najveću korist.

 

Usmjeravanje zekatskih sredstava u svrhe liječenja

Muslimani su poput jednog tijela, kada se razboli jedan njegov dio, čitavo tijelo trpi i saosjeća. Stoga su za svaku pohvalu brojne akcije koje se pokreću za pomoć bolesnima koji nisu u stanju sami snijeti troškove liječenja, a Allah je na pomoći Svom robu sve dok on pomaže drugima. Međutim, koliko je ispravno u takvu svrhu usmjeriti obaveznu sadaku – zekat?

Temeljni stub islamskog vjerovanja – zekat propisan je kako bi ostvario brojne humane ciljeve od kojih je svakako pomoć potrebnima. Bolesnik koji nije u stanju sam zaraditi, a ne posjeduje sredstva neophodna za liječenje, bez sumnje je od onih koji polažu pravo na zekat. Ipak, vrste liječenja i potrebe bolesnika su raznolike, stoga savremeni učenjaci ukazuju na uvjete koji se moraju ispuniti da bi davanje zekata u svrhu liječenja bolesnog siromaha bilo ispravno. Ti uvjeti su:

●  Da nije u mogućnosti liječiti se besplatno,

●  Da za liječenjem postoji stvarna potreba, što znači da se zekatom ne mogu finansirati operacije uljepšavanja i sl.,

●  Da se pri odabiru zdravstvene ustanove bude ekonomično i shodno mogućnosti pronađe najpovoljnija cijena.

Kada se ovi uvjeti ispune, davanje zekata u svrhu liječenja siromaha je dozvoljeno. (El-Musejkih, Fikhun-nevazil)

 

Zekatska imovina kao pomoć za ženidbu

Da li se zekat može dati kao pomoć osobi koja želi stupiti u brak, ali je u tome sprečava materijalno stanje?

Kada islamski pravnici govore o potrepštinama koje staratelj osigurava osobama koje su u njegovom skrbništvu, spominju prehrambene namirnice, odjeću, stambeni prostor i ženidbu. Tako, naprimjer, roditelj koji je imućan dužan je osigurati svojoj djeci hranu, smještaj, odjeću i pomoći ih u troškovima ženidbe. Iz toga se razumije da islamski pravnici ženidbu tretiraju jednom od elementarnih potreba, a zekat se usmjerava osobama koje nisu ostvarile svoje elementarne potrebe. Ova postavka argumentira se prethodno spomenutim hadisom Kabise, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio uzimanje zekata sve dok se ne steknu osnovne životne potrebe, a u to spada i bračna veza. Isto tako, šerijatski propisi imaju za cilj uspostavu i čuvanje pet elementarnih potreba koje su pravo svakog čovjeka, a to su: vjera, život, razum, čast i imetak. Bračnom vezom čuva se čast i osigurava se život, odnosno opstanak ljudske vrste novim potomstvom. Prema tome, osobi koja želi formirati porodicu stupanjem u brak, a ne posjeduje za to neophodna sredstva, niti ima staratelja, poput oca, djeda i sl., sposobnog i voljnog da ga u tome pomogne, ispravno je udijeliti zekat, jer je ženidba jedna od elementarnih ljudskih potreba. Šejh Ibn Usejmin, rahimehullah, govorio je: “Ako bismo sreli osobu sposobnu da radi i zaradi za hranu, piće i stan, a u potrebi je za brakom, međutim ne posjeduje za to neophodna sredstva, da li je dozvoljeno da mu se udijeli zekat kako bi se tim sredstvima oženio? Odgovor: Da, dozvoljeno je da mu se za to da zekat pa i cijeli iznos mehra. Ako bi neko upitao: na osnovu čega je dozvoljeno dati potrebnom zekat kako bi se oženio iako se pri tome daje velika vrijednost? Odgovorit ćemo da je potreba čovjeka za brakom velika, ponekad je poput potrebe za jelom i pićem, stoga su učenjaci naglasili da je staratelj koji je dužan brinuti se o svom skrbniku dužan oženiti ga ako ima imovine koja je za to dovoljna. Ocu je vadžib da oženi sina ako je sin u potrebi za brakom.” (Fetava Erkanil-islam, 4/14)

 

Investiranje zekatskih sredstava

Nakon što zekat bude prikupljen od strane institucija i organizacija kojima je to povjereno, da li je dozvoljeno ta sredstva uložiti u određenu investiciju kako bi se ostvario profit i trajna korist zekatskim skupinama? Kao, naprimjer, da se sredstvima od zekata izgrade proizvodni pogoni ili poslovni i stambeni prostori čiji bi se profit trošio na zekatske skupine.

Savremeni učenjaci o tome imaju različita mišljenja od kojih su najbitnija dva:

Prvo mišljenje: zekatska sredstva nije dozvoljeno uložiti u bilo kakvu poslovnu investiciju, čak ni ako je skupljena od strane vođe muslimana i njegovih predstavnika. Ovo mišljenje je zaključak Islamskog pravnog kolegija sa sjedištem u Mekki donesen u redžebu 1419. g. po Hidžri, kao što je to mišljenje Stalne komisije za fetve u Saudijskoj Arabiji (Fetaval-Ledžne, 9/454). Dokazi ovog mišljenja:

●  Zekat je vadžib uručiti skupinama koje je Uzvišeni Allah odredio riječima: “Zekat pripada samo siromasima i nevoljnicima, i onima koji ga skupljaju, i onima čija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva, i prezaduženima, i u svrhe na Allahovom putu, i putniku. Allah je odredio tako! – A Allah sve zna i mudar je.” (Et-Tevbe, 60) Svrha zekata je pomoć potrebnima, siromašnim, prezaduženim i drugima koje je Allah spomenuo, dok investiranje zekatske imovine odgađa ostvarenje tog cilja, kao što može rezultirati neuspjehom i tako potpuno upropastiti cilj zbog kojeg je zekat propisan.

●  Zekat je ibadet koji ima svoje uvjete i način kako se ispunjava, a investiranje na spomenuti način nije bilo poznato u vremenu poslanstva.

Drugo mišljenje: Zekatsku imovinu načelno je dozvoljeno investirati kada se ispune potrebni uvjeti. Ovo mišljenje je zaključak Islamskog pravnog kolegija sa sjedištem u Džiddi donesen u saferu 1407. g. po Hidžri. Najbitniji argumenti ovog mišljenje su sljedeći:

●  Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kao i pravedne halife nakon njega su zekatom prikupljene deve čuvali na posebno zaštićenim mjestima da bi se ostvarila korist u mlijeku i mladunčadi tih deva, a to je vid investiranja.

●  Staratelju koji se brine o siročetu dozvoljeno je investirati jetimsku imovinu, kao što je govorio Omer, radijallahu anhu: “Trgujte imovinom siročeta koko je ne bi pojeo zekat!” (Sunenud-Darekutni, br. 1973, i El-Bejhaki fil-Kubra, br. 7132) Isto tako vođa muslimana, odnosno onaj kome je povjerena briga o imovini muslimana, može njome trgovati.

●  Hadis Ibn Omera o trojici ljudi koji su se sklonili u pećinu te im velika stijena zatvorila ulaz, pa su rekli jedni drugima: “Ništa nas neće spasiti osim da dovimo Allahu našim dobrim djelima.” Tako je svako od njih trojice spomenuo svoje dobro djelo koje je učinio u ime Allaha. Prvi je spomenuo ostavljanje zinaluka nakon što mu se za to pružila prilika, drugi je spomenuo dobročinstvo prema roditeljima, a treći je kazao kako je unajmio radnika kojem nije uručio naknadu za njegov rad. Tom naknadom je trgovao tako da je od nje nastalo veliko bogatstvo u stoci. Kada je kasnije došao radnik i tražio svoje pravo, ovaj mu reče: “Sve što vidiš, tvoje je.” (Buharija, br. 2272) To je primjer ulaganja tuđe imovine od strane onog kome je povjerena.

Uvjeti dozvole su sljedeći:

●  Da se uzme u obzir stanje primatelja zekata, te ako postoji prioritetna potreba koja iziskuje trenutnu pomoć, investiranje nije dozvoljeno. Tako naprimjer, ako postoje osobe u potrebi za hranom, odjećom i sl., pomoć njima je prioritetna, i u tom slučaju obaveza je usmjeriti zekatska sredstva njima. Ako, pak, nakon što se takve potrebe ispune, preostane dio sredstava, ta sredstva mogu se investirati.

●  Da se na osnovu stručne analize ustanovi da je investicija unosna i sigurna. To znači da rizične investicije, poput trgovine dionicama, ne dolaze u obzir.

●  Ukoliko se pojavi trenutna potreba siromašnih ili drugih kategorija primatelja zekata, investicija se okončava prodajom i sredstva se uručuju potrebnim.

●  Da investiranje bude uz dozvolu zvaničnog predstavnika muslimana.

●  Da se investiranje povjeri stručnim i pouzdanim osobama.

●  Da investiranje bude u domenu halala. (El-Musejkih, Fikhun-nevazil)

U pravilu, zekatsku je imovinu potrebno čim prije uručiti onima koji na to polažu pravo, a ako bi se spomenuti uvjeti stvarno ispunili, investiranje zekatske imovine bilo bi dozvoljeno. Uzvišeni Allah najbolje zna!

 

El-Asr, 52.

 

 

Print Friendly  Savremena pitanja iz poglavlja o zekatu - Gradnja kuće zekatskim sredstvima pf button both



X