pjescanisat

Rođenje je vjesnik smrti

Piše: Amir Durmić
”Nećete se ni okrenuti, a djetinjstvo će vam proći. Kada nastupi dvijehiljadita godina, vi ćete tada biti u najboljim godinama!” Ovako je nama, tadašnjim naivnim i bezbrižnim osmogodišnjacima, u drugom razredu osnovne škole, sada već davne 1985. godine, govorila stroga i radišna učiteljica Mirjana G. Sjećam se da sam tada, potaknut njenim riječima, o dvijehiljaditoj godini razmišljao kao o nečemu što je toliko beskrajno daleko i nedokučivo, da sam sumnjao da ću to ikada doživjeti. Vrijeme mi je tada, kao uostalom i većini onih s kojima danas o tome razgovaram, prolazilo mnogo sporije ili nam se barem samo tako činilo. Međutim, djetinjstvo se zaista zauvijek izgubilo u gustoj magli prošlosti i zaborava, a mi, tek što smo se okrenuli, već smo postali odrasli ljudi.  Nastupila je i famozna dvijehiljadita godina o kojoj je bilo toliko mnogo priča i špekulacija da su se na tu temu pisale i zasebne knjige ispunjene mračnim predskazanjima, teorijama zavjere i nagovještajima ratova i velikih svjetskih sukoba. Ne znam da li sam tada uistinu bio u ”najboljim godinama”, kako je to davno kazala moja učiteljica, jer je pojam ”najboljih godina” relativna stvar, ali zasigurno znam da sam izdisaje drugog milenija dočekao na definitivno najboljem, najvrednijem i najljepšem mjestu na kugli zemaljskoj, u Mekki časnoj i svetoj, Allah je čuvao od svakog zla i svih neprimjerenosti. U trenucima kada su se tog 23. ramazana 1420. h.g. ”kazaljke poklopile” i digitalni sat na mojoj ruci kratko otkucao pola noći, imam Mekkanske džamije, Abdurrahman Sudejs, predvodeći noćni namaz najvećem džematu na svijetu, učio je kraj sure Ali Imran. Živ i zdrav sam dočekao smrt drugog i rođenje trećeg milenija, a evo i izmak 2012. godine. Kako će se stvari dalje odvijati, to zna samo Uzvišeni Allah, međutim, ne treba biti mnogo mudar niti pametan pa shvatiti kako rođenje nije ništa drugo do startna pozicija na trkačkoj stazi koja vodi direktno u smrt:

 

 

 

Nečujno, tiho vrijeme leti

Tragove ostavlja, svemu se sveti

 

I t’jelu i duši, nanosi rane

Spomenar sjetni na prošle dane

 

Baš kao zrnca iz pješčanog sata

Ističe moja posljednja rata

 

Decenije, godine, sedmice, sati

Dio su zajma što mora da se vrati

 

Jer život je kredit, vratit’ se mora

Što manje je rata, to veća je möra

 

S’jede su vlasi prošarale kosu

Pjege staračke po licu i nosu

 

Od nekad mladog živahnog t’jela

Koža se tanji, širi se ćela

 

Ni brada mi nije crna k’o prije

Bjelilo u njoj sve teže se krije

 

Slabije vidim, đozluke trebam

Bez njih na dalj ni čitati ne znam

 

Kičma me boli, (pred)osjećam kišu

Ljekari u karton sve češće mi pišu

 

Hrčem po noći, svako se smije

A ja sam se drugima smijao prije

 

Još mnoge tegobe godine nose

Oštre k’o britva bez milosti kose

 

Iako ”tek” mi je trideset neka

Svakoga trena šansa je vel’ka

 

Da Melek smrti i meni svrati

Te kraj me stigne, što dugo me prati

 

Zadnje trenutke života već brojim

Uskoro stiže ono čeg’ se bojim

 

Duša ubrzo napustit će t’jelo

Haba se moje trošno od’jelo

 

Razdužit ga moram, poput regruta

Što dođe do kraja vojničkog puta

 

A nada mi duga i živjeti želim[1]

S drugima dun’ja još hoću da d’jelim

 

Al’ edžel ističe i vječnost me vabi

Gdje ću da skončam? Oprosti mi Rabbi!

 

Scenarij smišljam, ideje se roje

I k’o da već vidim t’jelo svoje,

 

K’o led je hladno na podu leži

Plahta na njemu, koža se ježi

 

Jecaj i plač, okružuje mene

Rodbina brižna od tuge vene

 

Skrhani bolom, patnjom i tugom

Žale za ocem, bratom i drugom

 

Jedan za drugim (ne)znanci stižu

Govori hvale, dugo se nižu

 

A ispod ove imanske žbuke,

Kriju se gr’jesi, mane i bruke

 

Jer Rabbu ništa skriveno nije

On dobro zna šta Knjiga mi krije

 

Vakat je doš’o, moram da idem

Posljednji put niz stube da siđem

 

Ne mogu sam, drugi me nose

Lica im tužna, suze ih rose

 

Kupanje zadnje sada me čeka

Jer smrt je bolest, nema joj l’jeka

 

Već gasule moje ledeno t’jelo

Ćefini će biti moje od’jelo

 

Obično platno neznane marke

Kroje ga vješte hodžine šake

 

Za pola sata il’ nešto manje

Hodža na meni pokaza znanje

 

A pred dženazu, pitanja znana:

”Ima l’ halala za ovog insana?”

 

Ako je dužan, rod će da vrati

Nemoj da džaba u kaburu pati

 

”Halal mu bilo!”, spontano kažu

Allahu Dragi, ne daj da lažu!

 

Spreman sam, evo, za duga puta,

U jednom pravcu, poznata ruta

 

Drveni brod spreman me čeka

Od luke me d’jeli tek mala r’jeka

 

Tabut je lađa na kojoj plovim

R’jeka su ruke onih koje volim

 

Stigoh u luku, Mezar joj ime

Usidren čekat ću ljeta i zime,

 

Do trena kad sve će postati prah

Dana u kojem će vladati strah

 

I već sam na dnu, gore je graja

Lopate tutnje, trudi se raja

 

Trpaju žurno jer žele ići

Valja im kući na ručak stići

 

Zemljana kiša po meni pada

Tek slabašni strop štiti me sada

 

Prije il’ posl’je i on će pući

Bez krova ću ostat’, a zemlja će ući

 

Onda tišina, mrtvilo vlada

Gasi se moja posljednja nada

 

Povorka tiha, nesta’ u daljini

Ostadoh sam u mračnoj dubini

 

Korake njihove u kaburu čujem[2]

”Ne id’te”, vapim, od smrti bolujem!

 

Al’ natrag nema, kabur mi je stan

Istina jasna, ne košmar nit’ san

 

U njemu je tama, a mraka se bojim

I gosta što dođoše zadatkom svojim[3]

 

Na ispit je doš’o i ovaj pobro

Pitanja sl’jede znana mi dobro:

 

”Ko ti je Gospodar, poslanik i vjera?

Kaži nam, hajde!”, dvojac me tjera[4]

 

Da l’ ću da mucam il’ zborit ću jasno

Da l’ ću šaputat’ il’ pričat ću glasno?

 

Ako mu Allah snage ne dadne

I ovaj će jadnik na testu da padne

 

A rodbina još će roniti suze

Sudbinu krive što člana im uze

 

Popiše kahvu i goste već prate

Još vr’jeme neko svi će da pate

 

Duše ih bole i suze će liti

Pričat će sjetno da teško će biti,

 

Zaboravit ga nećemo, oni će reći

Al’ vr’jeme leti i sve će poreći

 

Malo-pomalo u zaborav padam

Samo se dovi još njihovoj nadam

 

Godine lete, vjekovi, ere

Zemlja je gladna, slasno me ždere

 

Meso mi truhne, jedu me crvi

Nisam ni zadnji, a nisam ni prvi,

 

Od čijeg t’jela ništa ne ostaa

Sem koščice repne, al’ i to je dosta,[5]

 

Da Onaj ko iz ništa stvara sve

I mene proživi, iz koščice te

 

A onda krik![6] Strašan i jak

Zemlja se trese, nestaje mrak

 

Potres sve drma, dižu se ljudi

Hodaju čudno k’o da su ludi[7]

 

I svako tek svoje gr’jehe nosi

Na Mahšer žure goli i bosi

 

Niko u nikog gledati neće

Ima l’ od ovog nevolje veće?![8]

 

Na sud su došli, čekaju reda

Prizor je strašan, djeca su s’jeda![9]

 

Sunce je sišlo do iznad glava[10]

Užas svud vlada, trepet i strava!

 

Djela se važu na preciznoj Vagi[11]

Ne pomaže majka nit’ otac dragi

 

Novac ne vr’jedi, sada je jasno

Ni slava, ni moć, shvataju kasno

 

Danas se samo iman mjeri

Kakav si bio u islam vjeri

 

Da l’ si Allahu na sedždu pad’o

Da li si namaz obavlj’o rado

 

Za njega prvo pitan ćeš biti[12]

Uzalud tada suze ćeš liti

 

Povratka nema nikom od nas

Samo kod Rabba tamo je spas

 

….

 

Ovako nekako bit će, il’ slično

Svako će od nas doživjeti lično

 

Trenutak smrti, kabur i Sur

I sve o čem’ priča sura nam Tur[13]

 

Insan sam bio skrojen od mana

Sva djela moja Rabbu su znana

 

Farzovi manjkavi, malo nafila

Gr’ješenje moja struka je bila

 

Ruke mi prazne, opskrba tanka

Dobra mi djela k’o pero su lahka

 

I ništa ja nemam sem nade u Rabba

Bez rahmeta Njegova sve mi je džaba[14]

 

Milost On Svoju ne spusti l’ na mene

Duša će s t’jelom ka Vatri da krene

 

Zato se Njemu Jedinom jadam

Samo se Njegovom oprostu nadam

 

Rob Tvoj gr’ješni ruke Ti diže

Još malo pred Tebe na sud on stiže

 

Gr’jesi mu brojni k’o morske kapi

Jadan je, b’jedan, za oprostom vapi

 

Al’ milost Tvoja od srdžbe je veća[15]

Za sve je ljude to istinska sreća

 

 

 Velika Kladuša, 9. muharrem 1424 h.g. / 23. 11 2012. g.

Preporod, br. 24/986, 15. decembar / 2. safer 1434.

 


 

[1] Rekao je Muhammed, s.a.v.s.: ”Po pitanju dvije stvari, srce starca zauvijek ostaje mlado: ljubavi prema ovom svijetu i (ljubavi prema) dugoj nadi (tj. dugom životu).” Buhari, Sahih, br. 6420, od Ebu Hurejre, r.a.

[2] Enes b. Malik, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Kada umrli bude položen u svoj kabur, on čuje topot obuće (onih koji su ga dopratili) kada se počnu razilaziti.” (Muslim, Sahih, br. 2870)

[3] Hadis u kojem je Poslanik, s.a.v.s., imenovao dvojicu meleka koji će u kaburu ispitivati svakog čovjeka rekavši da se jedan od njih zove Munkir, a drugi Nekīr, bilježi Tirmizi, Sunen, br. 1071, Ibn Hibban, Sahih, br. 3177, od Ebu Hurejre, r.a.

[4] U jednom dugom hadisu, pojašnjavajući šta će se sve desiti u kaburu nakon što umrli u njega bude stavljen i zakopan, Poslanik, s.a.v.s., je između ostalog kazao: ”…I doći će mu dva meleka koji će ga staviti u sjedeći položaj i upitati ga: ”Ko ti je Gospodar?…, Koja ti je vjera?… Ko je ovaj čovjek koji vam je bio poslan…” Ahmed, Musned, 4/287, od Bera’a b. Aziba, r.a.

[5] Rekao je Muhammed, s.a.v.s.: ”Sve će od čovjeka istruhnuti izuzev jedne koščice, a to je repna (trtična) kost. Iz nje će na Sudnjem danu stvorenja (ponovno) biti sastavljena.” Buhari, Sahih, br. 4935, Muslim, Sahih, 2955, od Ebu Hurejre, r.a.

[6] Rekao je Uzvišeni: ”A kada dođe glas zaglušujući – na Dan kada će čovjek od brata svoga pobjeći, i od majke svoje i od oca svoga, i od drúge svoje i od sinova svojih – toga Dana će se svaki čovjek samo o sebi brinuti.” (Abese, 33-37)

[7] Rekao je Uzvišeni: ”O ljudi, Gospodara svoga se bojte! Zaista će potres, kada Smak svijeta nastupi, veliki događaj biti! Na Dan kad ga doživite svaka dojilja će ono što doji zaboraviti, a svaka trudnica će svoj plod pobaciti, i ti ćeš vidjeti ljude pijane, a oni neće pijani biti, već će tako izgledati zato što će Allahova kazna strašna biti.” (El-Hadždž, 1-2)

[8] Aiša, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Bit ćete (na Sudnjem danu) proživljeni bosi, goli i neosunećeni”, a ona ga upita: ”Allahov Poslaniče, zar će muškarci i žene jedni u druge gledati?!”, a on joj odgovori: ”Težina situacija (tog dana) će biti takva da ih to uopće neće interesirati.” Buhari, Sahih, br. 6527.

[9] Rekao je Uzvišeni: ”Kako ćete se, ako ostanete nevjernici, sačuvati Dana koji će djecu sijedom učiniti?!” (El-Muzzemil, 17)

[10] Rekao je Muhammed, s.a.v.s.: ”Sunce će se na Sudnjem danu ljudima približiti na jednu milju…” Muslim, Sahih, br. 2864, od Mikdada b. Esveda, r.a.

[11] Rekao je Uzvišeni Allah: ”Mi ćemo na Sudnjem danu ispravne terazije postaviti, pa se nikome krivo neće učiniti; ako nešto bude teško koliko zrno gorušice, Mi ćemo za to kazniti ili nagraditi. A dosta je to što ćemo Mi račune ispitivati.” (El-Enbija, 47)

[12] Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Prvo za što će ljudi na Sudnjem danu polagati račun jeste namaz…” (Ebu Davud, Sunen, 864, Tirmizi, Sunen, br. 413 i mnogi drugi.

[13] Kao i mnoge druge sure iz mekkanskog perioda objave, i sura Et-Tur uglavnom govori o dešavanjima na Sudnjem danu: ”Tako Mi Gore, i Knjige u retke napisane, na koži razvijenoj, i Hrama poklonika punog, i svoda uzdignutog, i mora napunjenog – kazna Gospodara tvoga sigurno će se dogoditi, nitko je neće moći otkloniti na Dan kada se nebo silno uzburka, a planine s mjesta pomaknu! Teško na taj Dan onima koji su poricali, koji su se, ogrezli u laž, zabavljali! – na Dan kada će grubo u vatru džehennemsku biti gurnuti: ‘Ovo je vatra koju ste poricali, pa, je li ovo čarolija, ili vi ne vidite? Pržite se u njoj, isto vam je trpjeli ili ne trpjeli – to vam je kazna za ono što ste radili…”‘ (Et-Tur, 1-16)

[14] Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ”Nikoga u Džennet neće uvesti njegovo djelo.” ”Zar ni tebe, Allahov Poslaniče”, upitaše ga. ”Ni mene osim ako me Allah ne obaspe Svojom neizmjernom milošću”, odgovori on. (Buhari, Sahih, br. 5673, Muslim, Sahih, br. 2816, od Ebu Hurejre, r.a.

 

 

[15] Rekao je Muhammed, s.a.v.s.: ”Kada je Allah stvorio stvorenja, zapisao je u Svojoj Knjizi (Levhil-Mahfuzu), a ona je kod Njega postavljena iznad Arša: ’Moja je milost nadvladala Moju srdžbu’”. Buhari, Sahih, br. 7404, Muslim, Sahih, br. 2751, od Ebu Hurejre, r.a.

 

 

Print Friendly  Rođenje je vjesnik smrti pf button both



X