Razmišljamo li o kaburima – našim budućim domovima??

Hatib: Nezim Halilović Muderris

Razmišljamo li o kaburima – našim budućim domovima??Braćo i sestre u islamu! Danas 20. džumade-l-uhra 1433. H, 11. maja 2012. godine, hutbu sam naslovio sa Razmišljamo li o kaburima našim slijedećim kućama. Na početku hutbe podsjećam sebe i vas na Suru Et-Tekasur (Nadmetanje), u kojoj Allah, subhanehu ve te’ala, kaže: Zaokuplja vas nastojanje da što imućniji budete,(1) sve dok kabure ne naselite!(2) A ne valja tako, saznaćete svakako!(3) I još jednom, ne valja tako, saznaćete svakako!(4) Ne valja tako, neka znate pouzdano,(5) džehennem ćete vidjeti jasno!(6) I još jednom, doista će te ga vidjeti očigledno!(7) Zatim ćete toga Dana za sladak život biti pitani sigurno!(8)

Braćo i sestre, Allah, subhanehu ve te’ala, nas u citiranoj Suri podsjeća na ljudsku slabost koja se ogleda u međusobnom nadmetanju ljudi u pogledu broja djece i gomilanja imetaka, te da to traje sve dok ne nastanimo kabure, tj. dok ne umremo. Potom nam naš Gospodar potvrđuje tri puta da „tako (kako ljudi čine) ne valja“, te da će oni koji robuju dunjaluku zasigurno vidjeti džehennem i da će ljudi biti pitani za lagodan dunjalučki život.

Brate i sestro, razmišljamo li o trenutku kada će nam u kratku, davno zapisanu posjetu doći nenajavljeni gost, koji dolazi po zadatku, a ne da sa nama sijeli, ogovara i prenosi tuđe riječi, gost ispred kojeg ne možemo zaključati vrata i pogasiti svjetla, kako bi pomislio da nas nema kod kuće; to je Azrail, Melek smrti, koji ima zadatak da tačno u trenutku koji je propisan iščupa našu dušu iz našeg tijela, razmišljamo li o tome trenutku u kojem će naše tijelo bez duše postati nepomično, bespomoćno i beskorisno, kada će nas prisutni okrenuti prema Kibli, a mi ni riječi nećemo moći kazati, razmišljamo li o času kada će najbliže pokopno društvo nas preuzeti i odvesti u gasulhanu, kada će nas gasali kupati, ne vodeći računa o tome da voda bude na odgovarajućoj temperaturi, kada ćemo pored raznih odijela koja ostadoše u našim ormarima i regalima dobiti odijelo skrojeno od običnog šifona, kada će nas  postaviti na tabut, skovan od obične jelovine, širine i dužine tamam prema našim tijelima, a samo prije dan ili nekoliko dana smo se vozili u klimatiziranim modernim vozilima i još uz to neki od nas imali vozače, kada će nas postaviti na mejtaš i klanjati nam dženazu, kada će nas žureći nositi do kabura, naše privremene kuće, do Dana proživljenja, kada će iznad nas postaviti obične daske, kao krov, bez izolacije i crijepa ili lima, kada će na nas bacati zemlju i kamenje, a nakon toga se svi razići da nastave živjeti ostatak svoga dunjalučkog života, a nas ostaviti same, razmišljamo li o dolaska dva meleka da nas u kaburu ispitaju, a nakon ispita da uživamo ili ne dao Allah patimo do Sudnjega dana?! Sve su to situacije o kojima svi mi, braćo i sestre trebamo razmišljati i za ta stanja se pripremati!

Prenosi se da je Rebi’a ibn Hejsem, pripremajući se za prvu kabursku noć, iskopao kabur u svojoj kući i  kad god bi osjetio da mu je srce otvrdlo i zaboravilo na smrt, legao bi u kabur i zamišljao kao da je umro. Zatim bi se kajao i molio da se vrati na dunjaluk, učeči ajete:

Kada nekom od njih smrt dođe, on uzvikne: “Gospodaru moj, povrati me,(99) da uradim kakvo dobro u onome što sam ostavio…(100) (Suretu El-Mu’minun)

A onda je sam sebi odgovarao: “Eto, vratio si se, Rebia!” Onda bi ustrajavao u ibadetu i dobrim djelima.

Hasan El-Basri je jedne prilike pratio dženazu i kad su došli do mezarja, sjeo je pored otvorenog kabura u koji je trebao biti ukopan umrli kojeg su nosili, pa je rekao: “Stvar (dunjalučki život) koja se ovako završava, u osnovi je bezvrijedna i tako je treba doživljavati, a stvar koja počinje ovim (tj. smrt) zaslužuje svaku pažnju i strah od onoga što će ona na kraju donijeti!”

I naši dobri preci, naše dede i babe su bili svjesni ništavnosti dunjaluka, pa su u ranijoj životnoj dobi, tj. u tridesetim ili četrdesetim godinama života, dok su još bili u snazi za sebe pripremali hrastove naslone, koje su držali na tavanu, da se dobro isuše i da su spremni za dženaze, kako se porodica oko toga ne bi zahmetlila i imali su u kući bar jedne ćefine, koje su nerijetko posuđivali onima kojima zatrebaju!

Omer ibn Abdul-Aziz je u jednom svom obraćanju kazao: “Čovječe, kad prođeš pored kabura, pozovi one koji su u njima, ako ti se mogu odazvati i zastani malo pored njih i vidi kako su blizu jedni drugih! Zatim, upitaj one među njima koji su na dunjaluku bili bogati, šta je ostalo od njihovog bogatstva! Upitaj ih šta se desilo sa njihovim jezicima kojima su govorili i sa očima kojima su uživali u gledanju dunjalučkih blagodati! Upitaj ih o nježnim kožama na njihovim tijelima, šta su s njima uradili crvi ispod njihovih ćefina! Crvi su im pojeli jezike, unakazili lica, uništili ljepotu i rastavili udove jedne od drugih. Sami su ostali u kući u kojoj su noći i dani isti.”

Prenosi se da je Osman ibn Affan, radijallahu anhu, kada bi stao pored nečijeg kabura, toliko plakao da bi mu se brada natopila suzama, pa su mu prisutni govorili: “Čudno je to, kad ti se spomenu džennet i džehennem, ti ne plačeš, a kada vidiš kabur, ti plačeš?” Odgovorio je: “Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Kabur je prva ahiretska stanica, i ako se čovjek tu spasi, onda je ono što nakon toga slijedi sve lakše, a ako se tu ne spasi, onda je ono što slijedi sve teže.”

Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu: “Dok su jedne noći sjedili Ebu Bekr i Omer, prišao im je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i upitao: „Šta vas je ovdje dovelo?“ Rekoše: „Tako nam Onoga Koji te je s istinom poslao, iz naših kuća nas nije istjeralo ništa drugo do glad.“ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: „Tako mi Onoga Koji me je s istinom poslao, ni mene nije ništa drugo istjeralo.” Odatle su zajedno otišli do kuće jednog ensarije čija ih je žena dočekala. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upita: “Gdje ti je muž?” Odgovorila je da je otišao da im potraži pitke vode. Utom se čovjek pojavi noseći mješinu sa vodom, nazva im selam i reče: “Dobro došli! Zar je Allahovog roba mogao posjetiti neko odabraniji nego što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, koji me je posjetio danas?” Objesivši mješinu sa vodom za odsječenu granu palme, otišao je i donio im grozd hurmi. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ga upita: “Zašto ih nisi pootkidao?” Reče: “Htio sam da ih proberete sami.” Zatim je uzeo nož, pa mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nemoj da bi zaklao muzaru!” On im zakla bravče, pa im je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada su završili sa jelom, rekao: “Za ovo ćete, na Sudnjem danu, biti pitani. Iz vaših kuća vas je istjerala glad i niste se u njih ponovno vratili dok ovo niste dobili. Ovo spada u blagodati.” (Muslim)

Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhu, kaže da riječi Allaha, subhanehu ve te’ala: zatim ćete toga dana o blagodatima biti pitani sigurno!”, znače: “Sladak život, tj. blagodati su zdravo tijelo, uši i oči. Allah će Svoje robove pitati u što su ih koristili, iako to On bolje zna od njih samih.” Na to se misli pod riječima Allaha, dželle še’nuhu: “…i sluh, vid i razum, za sve to će se, uistinu odgovarati.”

Braćo i sestre, ne dozvolimo da nas dunjaluk zavara i da ne dao Allah postanemo robovi dunjaluka i njegovi hamali, već budimo od onih koji dunjaluk koriste s mjerom i na Allahovu, dželle še’nuhu, putu za naše dobro na obadva svijeta, ispunjavajmo sve islamske obaveze, a posebno obavezu namaza, jer bez namaza nema pravog mu’mina, ispunjavajmo sve preuzete obaveze i natječimo se u dobru!

Molim Allaha, dželle še’nuhu, da nas učvrsti na putu islama i učini Svojim iskrenim robovima, ne robovima dunjaluka i prokletog šejtana, da ummet Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, učini onima koji će uspostavljati red i sprječavati nered na Zemlji, da obespravljene ljude, a posebno našu braću u Siriji spasi zuluma zulumćara, da nas sačuva iskušenja koja ne možemo podnijeti, da nas učini istinskom braćom, koja će jedni drugima praštati i upućivati iskrene dove za popravljanje našeg stanja i praštanje grijeha, da našu djecu i potomke učini radostima naših očiju i srca i prvacima ummeta, da nam bude milostiv na Sudnjem danu i da nas u obećanim džennetima počasti društvom poslanika, iskrenih, šehida i dobrih ljudi!

 

Print Friendly  Razmišljamo li o kaburima – našim budućim domovima?? pf button both



X