“Zahvalna na Allahovoj odredbi”

Piše: Sakiba Mahmutović – Hodžić

"Zahvalna na Allahovoj odredbi" 2083646022 1d5c4f2383Pišem vam ne da plačete, niti da se rastužite, nego da pouku primite. Da barem malo upoznate insana koji je zadovoljan Allahovom odredbom, koji je dokaz da čovjek, iako je samo čovjek, Allahov rob i grješnik, može da osaburi na takvom iskušenju, istinskim saburom, vrijedan svake hvale. Zahvalna Allahovom odredbom, obavijena Allahovom milošću za sabur, rekla je: “Samo da znate kako je sabur lijep.” Te noći sam se sa radošću spremala, kao i svaki put, kada dođe vrijeme da idemo na “Mazreu” (prostor koji se iznajmi za velika okupljanja, npr. bajramska sijela, sa velikim prostorijama, bazenima i ostalim sadržajima). Djeca su užurbano po ormarima tražila odjeću, pokušavajući se sjetiti u čemu su bili prošli put, da ne bi slučajno obukle isto, jer mora svaki put biti nešto novo i drugačije: tu će doći sve drugarice, treba pokazati šta se novo kupilo… Dolaze jedna po jedna i traže moje mišljenje: “Stoji li mi ovo uz ove hlače… ili da uzmem nešto drugo”. “Uh, draga djeco, predlažem ovo, a i ono prethodno bilo je dobro…” Pokušavam da ih navedem na konačnu odluku ne govoreći da sam se i sama već drugi put presvukla…

Dolazimo na Mazreu, ulazimo u veliko dvorište puno razigrane dječice. Susrećem se sa setrama pored kupatila, tu odlažemo svoje abaije, popravljamo frizure, šminke, selamimo se i radujemo se zajedničkom druženju. Do mene je dotrčala mala Medina, sva tako lijepa, vesela i razdragana, sređena kao i svaki put, ali ovaj put je posebna, sva sretna pokazuje mi: “Pogledaj moje novo odijelo, ovo mi je mama kupila, novo je, kupila mi u Karat molu.” Duša moja draga, ja je sa osmijehom dočekah, pohvalih joj odijelo, jer je bilo prelijepo, a uljepšavalo ga je ta njena sreća i zadovoljstvo. A ona mi reče: “Ima još i prsluk, samo ga nisam obukla.”

Noć je bila kao i svaka do sada: družile smo se, sijelile, smijale se i veselile. Djeca su se igrala i zabavljala. Na takvim druženjima imali smo razne sadržaje: kratko predavanje, neki kviz, igrice, a često bismo smislile i nešto novo kao i ovaj put. Jedna je sestra predložila da idemo u krug i da svaka od nas kaže šta bi željela kod sebe da promijeni, jednu osobinu koja joj se ne sviđa kod nje same. Tako je počelo: “Željela bih da se manje šalim… da smršam… da manje pričam…” Svi su, naravno, imali dodatak “da budem bolja vjernica”, dok nije došao red na Medininu majku, a ona reče: “Ja bih željela da budem bolja majka svojoj Medini.” Ona ni u kom slučaju nije ni bila loša majka, niti je mislila da je loša, ali htjela je da bude još bolja, jer je željela sve najbolje za svoju Medinu.

Subhanallahi, čovjek često vidi svoje nedostatke i svjestan je istih, ali odugovlači sa promjenama i popravkom sebe. Insan misli da će živjeti sto godina: “Ma ima vremena, popravit ću se ja”. Da li zaista imamo vremena napretek, da li ćemo imati priliku da se popravimo, da budemo bolji….

Vrijeme je prolazilo u toj noći, događaji su se isprepletano odvijali, došlo je vrijeme da idemo svojim kućama. Neke sestre su već otišle, a dosta nas je još uvijek sijelilo. Sjedili smo u sobi dok su se djeca igrala u dvorištu kao i obično. Odjednom je naš razgovor prekinuo vrisak djece… sve smo potrčale… djeca su često vrištala za nešto, ali ovaj put njihovo vrištanje bilo je zastrašujuće, sve smo bile svjesne da se dogodilo nešto strašno… Istrčale iz sobe jedna po jedna… djeca vrište na sve strane… “Allahu moj uzvišeni, podari mi snage…”, mota mi se po glavi, jer sam svjesna da su moje četiri djevojčice tamo. Pokušavam da ih uhvatim pogledom, ali ne mogu jer ih je četiri, tražim prvo onu najmanju, gdje je ona, noge mi poklecavaju, ali je ugledah. Uh, odmah mi bi malo lakše, ali gdje su ostale… Na podu leži ogromna zeljezna ograda, a pored nje… u lokvi krvi leži mala Medina… Njena majka je uzima u naručje i trči prema muškom dijelu dozivajući Medininog babu… ali i on je već tu, uzima Medinu i odlaze u bolnicu sa braćom studentima.

Mi, još uvijek u nekoj nevjerici da su ostala djeca dobro, skupljamo ih, tješimo, udaljavamo od krvi… Ja u naručju držim svoju najmlađu kćerku, drugu gledam – blijeda je, sjedi dobro je… tješim onu drugu koja mnogo vrišti i trese se i pokušavam je smiriti. Kod mene dolazi Medinina majka i govori mi: “Dođi ovamo, pokušavam smiriti tvoju najstariju kćerku, puno place ne može da se smiri”. Zamislite, majka koja je sada uputila svoje dijete u bolnicu, za koje ne zna da li je živo… tješi moju kćerku, pokušava pomoći. Umirili smo djecu, sve se stišalo i tek tada smo bili svjesni šta se desilo i šta se moglo desiti. Zovemo braću na telefon pokušavajući saznati šta je sa Medinom. Tješimo Medininu majku, a ona smirena priča o Allahovoj odredbi i samo se Allahu dovom obraća.

U nadi da će Medina biti dobro, jer su nam tako braca saopćila, razilazimo se polahko svako svojoj kući. Medinina je majka otišla sa jednom sestrom kod nje. U toj noći saznajemo da je Medina preselila na bolji svijet. Bila nam je draga svima, ali eto Allahu je bila draža, On, subhanehu ve te‘ala, uzeo ju je Sebi.

Rekao je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada robu umre dijete, Allah upita meleke: ‘Jeste li usmrtili dijete Moga roba?’, a oni odgovaraju: ‘Jesmo.’ Allah ih opet pita: ‘Jeste li uzeli plod njegovog srca?’ Meleki odgovaraju: ‘Jesmo.’ On ih opet pita: ‘Šta je rekao Moj rob?’ Oni kažu: ‘Zahvalio Ti je i rekao: Inna lillahi ve inna ilejhi radži‘un (Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo).’ Na to im Uzvišeni Allah kaže: ‘Napravite Mome robu kuću u Džennetu i nazovite je kuća zahvalnosti.’” (Tirmizi, Sunen, br.1021, i ocijenio ga je dobrim, Ahmed, Musned, 4/415, br. 19613)

Svi smo bili svjesni Allahove odredbe, znali smo da Medina više ništa ne osjeća, vratila se svome Gospodaru, Allah ju je stvorio i On ju je uzeo Sebi. Naša briga bila je Medinina majka i njen babo. Znali smo da je njima bilo najteže, brinuli smo se kako će to podnijeti. Zvala sam sestre koje su bile sa njom te noći. Užurbano i izgubljeno pitala sam kako je, je li dobro, plače li… kako… šta…

Sve sestre su isto odgovarale: “Dobro je ona, mašallah, pravo se dobro drži, ona to podnosi sa istinskim saburom, kao prava vjernica svjesna Allahovog kadera”.

“Elhamdulillahi na svakom stanju”, čovjek tako govori, “sabur je pri prvom udarcu”, ovo često ponavljamo, ali kad se desi nama ili nekom blizu nas, da li ćemo se istinski tako i ponašati?

Teško je, preteško, dijete je u pitanju, kada je to neko tvoj, tebi blizak, pa makar i tvoj roditelj, nekako si to i očekivao, svi očekujemo smrt svojih roditelja, da će se desiti jednog dana, ali smrt svog djeteta, uh, Allahu moj dragi, oprosti mi na ovim mislima, ali to sigurno nikada nikome ne pada na pamet. Tvoje dijete, dio tebe, plod tvoga srca, kao što je navedeno u hadisu: “…Allah ih opet upita: ‘Jeste li uzeli plod njegovog srca?’” Subhanallahi, da li čovjek može biti spreman na to? Ali, samo Uzvišeni Allah koji zna tajne neba i zemlje, samo On, neka Mu je velika hvala, zna u čemu je hajr. Ovdje bih citirala brata A. D., zaista je to lijepo rekao:

Mudrost Bož’ju dokučio nije,
Stvor nijedan što postat će prah
Ko zna kakav vel’ki hajr se krije
U onome čega nas je strah.

Svi smo bili zatečeni, dugo godina smo ovdje i ovakvo nešto još nam se nije desilo. Nekako smo bili zarobljeni u pitanju “šta sad”?

Svi zovu, javljaju se, svima nam je ista briga – Medinini roditelji, kako i na koji način da im olakšamo njihovu tugu. Ali zaista je samo Allah kadar, moćan da takvu tugu olakša. On je taj koji u srca vjernika spušta smiraj, blagost, sabur… Allahu, Tebi hvala na tolikoj milosti prema nama!

Kažu za Medininog babu da se u tim trenucima sjetio naše braće i sestara u Siriji koji svakodnevno gube svoju djecu, pa je rekao: “Tamo svaki dan pogine toliko djece a niko se ni ne počeše”.

Drugi dan Medinina majka se javlja i zahvaljuje svima na podršci i kaže: “Znajte, drage sestre, da je smrt svakom bliža od žile kukavice, pa požurite sa činjenjem dobrih djela”.

Kaže Allah, subhanehu ve te‘ala, u prijevodu značenja ajeta: “Pa kada dođe njihov rok (smrt), oni to ne mogu odgoditi nijednog časa niti ubrzati.” (En-Nahl, 61)

Sestre koje su bile neprekidno uz Medininu majku kažu da nije puno plakala, osaburila je istinskim saburom, zahvalna na Allahovoj odredbi. Mi smo dolazili i odlazili, a ona je svaku od nas tješila više nego što smo mi imali potrebe da tješimo nju. Rijetki su to primjeri u današnjem vaktu, kad je sve ovosvjetsko postalo draže i preče od onoga vječnog i boljeg što nam Allah nudi na onome svijetu.

Sjedim uz Medininu majku, samo nekoliko dana nakon Medinine smrti, klanjale smo, osjetila sam njene uzdahe, tuga me obavila pošla sam da plačem, a ona mi kaže: “Jesi li se ikada zapitala zašto Allah, subhanehu ve te‘ala, kaže za sabur da je lijep, nije rekao da je koristan ili nešto drugo, nego ‘…sabur je lijep’? Eh, draga moja, ja sam tek sada saznala značenje toga. Zaista ovaj sabur koji imam samo je Allahova blagodat prema meni i on je tako lijep, uljepša čovjekov život i zivot ljudi oko njega.”

Medinina smrt sve nas je protresla i ostavila poruku. Život može biti puno kraći nego što čovjek može da očekuje. Ovaj dunjaluk je prolazan i prolazno je sve na njemu, a vječan je samo Allah Uzvišeni i ono što je On učinio vječnim.

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ove riječi: “Uzvišeni Allah kaže: “Nema druge nagrade osim Dženneta Mome robu mu’minu kada mu oduzmem najdražu osobu na ovome svijetu pa mirno i strpljivo podnese gubitak, nadajući se Mojoj nagradi.”

Ja molim Uzvišenog da nagradi Medinine roditelje najboljom nagradom, da ih sastavi u Džnnnetu koji je vječan i neprolazan. Amin!

Allahu Uzvišeni učini nas od onih koji ce biti zadovoljni tvojom odredbom bez obzira kakva ona bila, i molim Te da nas ne iskušaš sa onim sto ne možemo podnijeti. Amin!

 

NAPOMENA:

 

Slijede stihovi koje je nakon smrti male Medine napisala njena majka Aida. Želja joj da pruži utjehu svim roditeljima koji dožive ovako težak gubitak i da iz ovog i svih sličnih događaja razumom obdareni uzmu pouku:


Pjesnikinja nisam,
radi pouke risam.


Našoj maloj džennetlijki

Prije godina pet na svijet je donesoše,
K’o treptaj oka te godine proletiše.

Resulov grad njeni roditelji volješe,
pa je po njemu  i Medina nazvaše.

U utrobi majke devet mjeseci bijaše,
pred dunjalučkim tegobama zaplakaše.

Sad dunjalučku brigu ne mora da vodi
uskoro će ona Džennetom da hodi.

Upravo sad bolja utroba je grije,
boljeg mezarja nema od Bekije.

Bekijini gosti zemljom ovom hodiše,
bolje vjernike ova Zemlja ne upoznaše.

Medu njima sad leži i  tijelo malo,
kao da dubokim snom je zaspalo.

Društvo joj vjernika majke čine,
bez majke što je, ne mora da brine.

U kaburu tom malom, zemlja je do tijela,
Al’ uživanje u njemu svaka duša bi željela.

U smrtnim su mukama djeca Sirije i Palestine,
a lahko ispusti dušu tijelo naše Medine.

Melek smrti uze dušu čistu od grijeha
i Rabb je sačuva od dunjalučkih iskušenja.

Bez polaganja računa u Džennet će da kroči,
mirisom svojim ovaj dunja namoči.

Brinula joj majka za kog’ će se udati,
a nju sad čekaju džennetski svati.

Šefa‘at kod Jedinog najbolja je drúga
pa zašto da nam u dom ulazi tuga!?

Roditeljska ljubav, to je samo zrno,
jer Allahova je ljubav nešto neizmjerno.

Divni i snažni džemat utjeha bijaše,
njenim roditeljima, koji za njega doviše.

Ne tuguj majko, ne tuguj oče,
Allah iskušava onog koga hoće.

Od Mudrog iskušenje ovo, velika je čast,
Al’ vjernice na ispitu tom, ti nemoj past’.

Prije godina pet na svijet je donesoše
K’o treptaj oka te godine proletiše.

O čovječe, pouku uzmi i dobro se pazi,
jer smrt uvijek bez najave dolazi.

Dana jednog u kabur ćeš i ti leći,
čini djela dobra pa se nadaj sreći.



Aida Topalović – Karić, Medinina majka

Print Friendly  "Zahvalna na Allahovoj odredbi" pf button both



X