Propis razgovaranja na temu Allahovog određenja i sudbine

Prije nego što zađemo u detaljna razmatranja raznih pitanja vezanih za vjerovanje u kadā i kader, potrebno je barem nakratko zastati i osvrnuti se na jedno vrlo bitno pitanje o kojem se polemiziralo u prošlosti, ali o kojem se polemizira i danas. S vremena na vrijeme, pojavljivali su se oni koji su tvrdili da na temu kadera nikako ne treba razgovarati i da ovu temu uopće ne treba otvarati, jer razgovor o kaderu, shodno njihovoj percepciji cijelog pitanja, vodi u sumnje, nedoumice i zbunjenost. Također, svoj stav  argumentirali su činjenicom da je ova oblast bila vrlo klizav teren za veliki broj onih koji su na njega zakoračili, te su na njemu posrnuli i u zabludu odlutali.

Međutim, ovaj prigovor, ukoliko se posmatra globalno, uopće nije validan niti prihvatljiv iz sljedećih razloga:

1. Vjerovanje u kader predstavlja jedan od osnovnih temelja na kojima počiva vjera islam. Bez ovog temelja, vjerovanje muslimana ne može biti potpuno niti kod Allaha prihvaćeno. Ako nam je ovo jasno, pitamo: Kako saznati i spoznati ovaj temelj islama i sve njegove pojedinosti i ljudima ih pojasniti ako se na tu temu uopće ne bude razgovaralo?

2. Pitanje kadera spomenuto je u najveličanstvenijem hadisu – hadisu Džibrila, alejhis-selam, u kojem se spominje događaj koji se desio pred sami kraj Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, života.[1] Na kraju ovog hadisa navodi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prisutnim ashabima rekao: “Ovo je bio Džibril. Došao je da vas poduči vašoj vjeri.”[2]

Dakle, u ovom hadisu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, potvrđuje da je poznavanje i priznavanje kadera sastavni dio vjere islama, a samim tim i poznavanje pitanja vezanih za njega, barem onih elementarnih, postaje obligatna dužnost svakog pojedinca.

3. Časni Kur’an vrlo često spominje kader i neke njegove pojedinosti, a Uzvišeni Allah naređuje nam da razmišljamo o Kur’anu i njegovim porukama, te da ih nastojimo pojmiti i razumjeti. Uzvišeni Allah kaže:

Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je, da bi oni o riječima njezinim razmislili i da bi oni koji su razumom obdareni pouku primili. (Sād, 29)

Kako oni ne razmisle o Kur’anu, ili su im na srcima katanci! (Muhammed, 24)

Ne postoji nijedan šerijatski validan argument kojim bi se iz ovih općih kur’anskih naredbi o obaveznosti razmišljanja o Kur’anu i njegovim porukama izuzeli ajeti koji govore o kaderu. Oni koji tvrde nešto slično obavezni su predočiti dokaze.

4. Ashabi su Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, postavljali pitanja koja se tiču najpreciznijih detalja vezanih za vjerovanje u kader. U hadisu koji prenosi Džabir, radijallahu anhu, a bilježi ga Muslim u Sahihu, navodi se da je Suraka b. Malik b. Džušum, radijallahu anhu, došao Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao mu: “Allahov Poslaniče, pojasni nam našu vjeru baš kao da smo danas stvoreni! Šta su ustvari djela koja danas činimo? Da li mi postupamo po onome što je zapisano perom čije se mastilo već osušilo i prema onome što je predodređeno, ili postupamo po odredbi koja će tek doći?”

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori: “Postupamo po onome što je  zapisano perom čije se mastilo već osušilo i prema onome što je predodređeno.”

Suraka ga opet upita: “Pa zbog čega onda radimo (i djela činimo)?”, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori: “Radite, jer svakom je olakšano (ono što mu je određeno).”

U drugoj verziji ovog hadisa navodi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Svakoj osobi olakšana su njena djela (tj. djela koja su joj predodređena ”[3]

5. Ashabi su svoje učenike, tj. tabiine, podučavali kaderu i pitanjima vezanim za njega, a onda bi im postavljali pitanja kako bi provjerili nivo njihovog poznavanja i shvatanja te teme. Na to ukazuje predaja koju bilježi Muslim u Sahihu, u kojoj se navodi da je Ebu Esved ed-Dueli rekao: “Pitao me Imran b. Husajn sljedeće: ‘Šta misliš o djelima koja ljudi sada čine i o onome oko čega se trude i ulažu veliki napor? Da li su dovedeni pred svršen čin i da li im je sve to već kaderom predodređeno, ili se pak radi o nečemu s čime će se tek u budućnosti susresti, a tiče se onoga s čime im je došao njihov vjerovjesnik, koji je (dostavljanjem Objave) protiv njih iznio jasan i očit dokaz?’ Ja mu odgovorih: ‘Sve im je to već kaderom predodređeno.’ On me ponovno upita: ‘Pa zar to nije nepravedno?’, a ja osjetih veliki strah i žestoku bojazan, pa mu rekoh: ‘Sve (što postoji) Allahovo je stvaranje i sve je u Njegovom posjedu. On neće biti pitan za ono što radi, a oni će biti pitani.’ Tada mi on reče: ‘Allah ti se smilovao![4] Pitanjem koje sam ti postavio nisam želio ništa drugo doli da ispitam ispravnost tvoga rasuđivanja.’”[5]

6. Najistaknutiji učenjaci iz prvih i odabranih generacija muslimana napisali su na temu kadera vrlo opširna i obimna djela. Ukoliko bismo pretpostavili da je  razgovor na temu kadera strogo zabranjen, to bi značilo da su svi učenjaci koji su pisali na tu temu bili u zabludi i da su zastranili.

7. Ukoliko bismo u potpunosti zanemarili ovu oblast i odbili da o njoj ikako razgovaramo, tada bi se o ovom pitanju među muslimanima proširilo neznanje, a to bi za posljedicu imalo širom otvorena vrata raznim novotarima i zabludjelim sektašima  da slobodno i neometano muslimanima promoviraju i plasiraju svoje zablude i laži i da im u vjeru ubacuju sumnje i nejasnoće.

8. Odbijanjem da se o ovoj temi uopće razgovara, muslimanima bi bilo uskraćeno ogromno znanje i veliko dobro. Ukoliko bismo, naprimjer, kategorički odbili da razgovaramo o vjerovanju u kader, kao i o koristima koje to vjerovanje donosi, tada bi ogroman dio islamskog znanja bio zanemaren, a samim tim i veliko dobro koje ono sa sobom nosi.

Moguće je da nam i nakon svega neko uputi sljedeći prigovor: Kako uskladiti navedene dokaze o dozvoljenosti razgovora o kaderu s činjenicom da postoje predaje koje kategorički osuđuju zalaženje u ovu oblast kao i raspravljanje o njoj? Jedna je od tih predaja jeste i hadis koji nam prenosi Ibn Mesud, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Kada se spomenu moji ashabi, vi se suzdržite (od komentara). Kada se spomenu zvijezde, i tada se suzdržite (od komentara). Kada se spomene kader, i tada se suzdržite (od komentara).”[6] Također, prenosi se da se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, žestoko naljutio kada je jednog dana izašao među svoje ashabe i zatekao ih kako se raspravljaju oko kadera. Tom prilikom lice mu se zacrvenjelo do te mjere da su mu obrazi izgledali poput raspolovljenog nara. Tada im je rekao: ”Zar sam takvo nešto naredio?! Zar sam vam (kao poslanik) poslan kako biste se oko toga raspravljali?! Uistinu su oni prije vas uništeni onda kada su se počeli raspravljati oko kadera! Ja vam strogo zabranjujem da oko kadera polemizirate i da se u vezi s njim raspravljate!”[7]

 

Na prethodni prigovor možemo odgovoriti na više načina. Naime, citirane predaje zabranjuju sljedeće:

 

1. Raspravljanje i polemiziranje o kaderu bez znanja i bez validnih argumenata, uz navođenje ništavnih i ispraznih dokaza. Uzvišeni Allah kaže:

Ne povodi se za onim što ne znaš! (El-Isra, 36)

O nevjernicima koji su skončali u Džehennemu, Uzvišeni Allah kaže:

Šta vas je u Sekar dovelo?” “Nismo” – reći će – “bili od onih koji su molitvu obavljali, ni od onih koji su siromahe hranili, već smo se u besposlice sa besposlenjacima upuštali.” (El-Muddessir, 42–45)

 

2. Prilikom učenja i spoznavanja pitanja vezanih za kader, oslanjati se isključivo na ljudski um i razum, koji su u suštini itekako manjkavi i ograničeni, te zanemariti pri tome jasnu uputu koja je sadržana u Kur’anu i sunnetu. Ljudski um nije u stanju u potpunosti shvatiti sve pojedinosti koje se tiču kadera, jer za njega postoje granice koje, i pored najvećih napora, nije u mogućnosti prekoračiti, već je prisiljen da se kod njih zaustavi.[8]       

 

3. Suprotstavljanje Uzvišenom Allahu i odbijanje da se u potpunosti pokorimo onome što vjerovanje u kader od nas zahtijeva. Naime, pitanje kadera u svojoj je osnovi blisko vezano za vjerovanje u gajb – nevidljivo, nedokučivo i izvanosjetilno, a sve što spada u područje gajba mora se bespogovorno prihvatiti, bez nastojanja da se dokuči osjetilima i razumom.

 

4. Ulaganje truda i napora da se u potpunosti shvati i najtajnovitija i najskrivenija strana kadera, što je u suštini tajna koju je Uzvišeni Allah zadržao za Sebe, a sakrio je od Svojih stvorenja. Tu tajnu On nije otkrio ni plemenitim melekima, ni poslanicima koje je poslao ljudima, i nju ljudi ne mogu niti pojmiti niti je na bilo koji način dokučiti svojim ograničenim umovima.[9]  

 

5. Provokativna pitanja koja u suštini ne bi trebala ni biti postavljena. S takvim pitanjima dolaze inadžije i drznici, a evo nekih primjera: “Zašto je Allah tog i tog čovjeka uputio na Pravi put, a drugoga odveo u zabludu?”,  “Zašto je Allah, između svih Svojih stvorenja, izvršavanjem šerijatskih obaveza zadužio baš čovjeka?”, “Zašto je Allah tog i tog čovjeka učinio imućnim, a drugoga siromašnim?” itd. 

Međutim, ukoliko se radi o pitanjima koja su postavljena s iskrenom željom da se kod dotičnog pojedinca otkloni nedoumica, onda takva pitanja ne samo da nisu zabranjena, već baš suprotno, ona su itekako poželjna, jer lijek kojim se liječi neznanje jeste pitanje. Ali, kako smo već spomenuli, ako je pitanje postavljeno usiljeno i drsko, s ciljem provociranja, a ne s ciljem saznavanja novog propisa ili u svrhu otklanjanja nedoumice, onda ovakva vrsta pitanja uopće nije dozvoljena, ni u sažetoj ni u opširnoj formi.[10]

 

6. Raspravljanje i vođenje žustrih polemika oko kadera, koje vode u podjele, razjedinjenost i frakcionaštvo. U suštini, kada je o ovom pitanju riječ, ovo nam je strogo zabranjeno. Međutim, zabrana raspravljanja i polemiziranja na temu kadera ne obuhvata rasprave sa predstavnicima raznih zalutalih sekti, koje su upravo zbog pogrešnog razumijevanja kadera zalutale i otišle u zabludu, već je ovakav vid rasprava dozvoljen i sasvim legitiman čin. Sumnje koje ovi ljudi plasiraju, te kvazidokaze pomoću kojih nastoje dati legitimitet zabludama koje zagovaraju, potrebno je razotkriti i argumentirano pobiti. Na takav način afirmira se istina, a ujedno ruše zlo i zabluda.

Iz svega što smo kazali, s lahkoćom možemo zaključiti kako je tvrdnja o općoj i isključivoj zabrani bilo kakvog razgovora na temu kadera i različitih pitanja vezanih za njega potpuno netačna i neutemeljena i kako se spomenuta zabrana u suštini odnosi na situacije i okolnosti koje smo maloprije spomenuli i pojasnili.

Što se tiče istraživanja raznih tema i pitanja vezanih za vjerovanje u kader koja ljudski um može pojmiti i shvatiti, u takvoj vrsti istraživanja nema ništa loše, već je ono sasvim legitimno i dozvoljeno, uz uvjet da je polazišna tačka tog poimanja i shvatanja primarno šerijatski tekst, a ne ljudski razum. Takav je slučaj, recimo, sa temama kao što su “Temeljne komponente na kojima se zasniva vjerovanje u kader”, “Vrste odredbe i predodređenja”, “Stvorenost ljudskih djela” itd. Ovdje valja napomenuti da nisu svi ljudi u stanju shvatiti sve detalje i pojedinosti ovih spomenutih i drugih sličnih tema, ali svakako da postoje i oni koji su to u stanju.

oš jedna činjenica koja ukazuje na to da zabrana razgovora i polemiziranja na temu kadera nije općenita niti kategorična jeste poruka koju u sebi nosi prethodno citirani hadis koji prenosi Ibn Mesud, radijallahu anhu, a u kojem se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Kada se spomenu moji ashabi, vi se suzdržite (od komentara)…” Dakle, u istom ovom hadisu naređena je suzdržanost od komentara i polemika nakon što se spomene kader, ali i nakon što se spomenu ashabi, a svima je jasno da spominjanje ashaba i razgovor o njima u suštini nije zabranjen, već da se ova zabrana odnosi na zajedljivo prepričavanje sukoba i nesporazuma koji su se desili među njima ili pak na zabranu njihovog klevetanja, omalovažavanja i spominjanja u bilo kakvom negativnom kontekstu. Međutim, spomenuti ashabe u bilo kojem pozitivnom kontekstu, hvaliti ih ili navoditi njihove vrline i zasluge, ne samo da je dozvoljeno, već je i pohvalno, jer je i Uzvišeni Allah na mnogo mjesta u Kur’anu pohvalio ashabe i o njima se lijepo izrazio, kao što je to u mnogim svojim hadisima učinio i Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem. Iz ovoga se shvata da ni razgovaranje o kaderu nije kategorički zabranjeno, već da se ta zabrana odnosi na specifične situacije i okolnosti o kojima je prethodno bilo riječi. Stoga postaje jasno da je i razlog zbog kojeg se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, razljutio nakon što je čuo ashabe kako razgovaraju na temu kadera, kako smo to vidjeli iz ranije citiranog hadisa koji bilježi Tirmizi, to što se tada nije radilo o običnom razgovoru, već o raspravi i žustroj polemici.

“Dakle, razgovarati o kaderu akademskim i naučnim jezikom, uz korištenje dozvoljenih, a ne zabranjenih metoda, i istraživati određene oblasti koje su usko vezane za njega, bez ikakve je sumnje dozvoljeno i sasvim legitimno djelo. Što se tiče Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, zabrane razgovora na temu kadera, ona se odnosi na zabranu beskorisnih rasprava i žustrih polemika.”[11]

Ukratko, vrata polemike oko kadera ne smiju biti u potpunosti otvorena niti u potpunosti zatvorena, već se u obzir uzimaju povodi, okolnosti, način i tok te polemike. Ukoliko se na ovu temu bude razgovaralo na lijep način, uz pridržavanje pravila koja smo prethodno spomenuli, onda u toj polemici nema ništa loše i ne treba je prekidati niti zabranjivati, nego se treba i mora voditi. Međutim, ukoliko polemika bude popraćena onim što je zabranjeno i u svojoj suštini bezvrijedno i ništavno, tada je treba prekinuti i svim silama nastojati je zabraniti.

 

Nastaviće se…

 

Naslov originala: El-Imanu bil-kada’i vel-kader

Naslov prijevoda: Vjerovanje u Allahovo određenje i sudbinu

Autor: Muhammed b. Ibrahim el-Hamed

Knjigu pregledao i svojim komentarima i opaskama popratio: Abdulaziz b. Abdullah b. Baz

Recenzija prijevoda: prof. dr. Zuhdija Hasanović.

Preveo: Amir Durmić

 



[1] U tom je hadisu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na Džibrilovo pitanje o tome šta je to islam i šta je to iman, odgovorio pobrojavši islamske i imanske šartove, među kojima je, naravno, spomenuo i vjerovanje u kader, odnosno da sve što se dešava, bilo dobro ili zlo, biva Allahovom voljom i Njegovim određenjem. (op. prev.)

[2] Muslim, Sahih, Poglavlje o imanu, 1/38, br. 8.

[3] Muslim, Sahih, Poglavlje o kaderu, 8/48, br. 2648.

[4] Ovom rečenicom u vidu hair-dove htio je potvrditi ispravnost njegovog odgovora. (op. prev.)

[5] Muslim, Sahih, Poglavlje o kaderu, 8/48, br. 2650.

[6] Taberani, El-Mudžemul-kebir, 10/243, br. 10 448, Ebu Nuajm, Hil’jetul-evlija, 4/108. Ovaj se hadis, u nešto drugačijoj verziji od spomenute, prenosi još jednim putem, od Sevbana, radijallahu anhu, a bilježi ga Taberani, El-Mudžemul-kebir, 2/96, br. 1427. Hejsemi je u Medžmeuz-zevaidu, 7/202, kazao: “U njegovom lancu prenosilaca nalazi se Jezid b. Rebia, a on je nepouzdan.”

[7] Tirmizi, Sunen, 4/443, br. 2133, od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, Poglavlje o kaderu, tematska cjelina: “Stroga zabrana raspravljanja o kaderu”. Nakon što je naveo ovaj hadis, Tirmizi je rekao: ”Na ovu temu hadise prenose još i Omer, Aiša i Enes, a što se tiče ovog hadisa, nije nam poznato da ga na ovaj način prenosi bilo ko drugi osim Saliha el-Murrijja, a on inače prenosi čudne predaje koje ne prenosi niko drugi…” Šejh Albani ocijenio je ovaj hadis dobrim u djelu Sahihu Sunenit-Tirmizi, 2/223, br. 1732 i 2231. Vjerodostojnost hadisa pojačava i drugi hadis koji prenosi Omer b. Hattab, radijallahu anhu, u kojem navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Nemojte se družiti sa kaderijama i ne započinjite sa njima raspravu (ili: “…ne nazivajte im prvi selam”, op. prev.).” Ovaj hadis bilježe Ahmed, Musned, 1/30, Ebu Davud, Sunen, 5/84, br. 4710 i 4720, i Hakim, El-Mustedrek, 1/85.

[8] Vidjeti: Ibn Betta el-Ukberi, El-Ibana, 1/421–422.

[9] Vidjeti: Siddik Hasen, Ed-Dinul-halis, 3/171.

[10] Ibn Ebu Izz el-Hanefi, Šerhul-akidetit-Tahavijja, str. 262. Također vidjeti: Ibn Kutejba, El-Ihtilafu fil-lafzi ver-reddu alel-džehmijjeti vel-mušebbiha, str. 35, i Berbehari, Šerhus-sunna, str. 36.

[11] Dr. Faruk ed-Dusuki, El-Kadau vel-kaderu fil-islam, 1/368.

Print Friendly  Propis razgovaranja na temu Allahovog određenja i sudbine pf button both



X