39

Problemi turbo-individualizma kod Bošnjaka

Piše: Nermin Spahić

Bošnjaci su narod koji je u historijskoj socijalističko-kapitalističkoj zbrci izgradio jedinstvene forme individualnog ponašanja i društvenih standarda. Međuljudska interakcija i komunikacija su u nekim slučajevima poprimile groteskne tranzicijske oblike koji čas nasmijavaju, a čas zbunjuju. Poremećen i nedefinisan odnos kolektivnog i individualnog identiteta pravi nekad od nas zlurade jedinke nesposobne da udovolje bilo čemu osim svom stomaku i svojoj sujeti.

Kao zajednica smo razvili poseban oblik nakaradne samoživosti kojoj je glavna odlika krajnje poražavajući i primitivan odnos prema društvenom vlasništvu i svemu što je zajedničko dobro, a s druge strane ekstremno egoistično i kruto poimanje privatne svojine i prava na istu.

Tako kod nas Bošnjaka možete u čestim imovinsko-pravnim sporovima naći slučajeve veće ljubomore prema grabovoj živici nego li prema vlastitoj ženi. Inaćenje zemljom, ogradama i međama je postalo urbana legenda koja se rado prepričava i širi mahalama i zbog koje rođena braća godinama ne pričaju.

U naselju u kojem živim ulice su toliko uske da se krupniji pješaci teško mimoiđu, a o automobilima neću ni da pričam. Posljedica je to prećutnog komšijskog ratovanja kolčevima, stubovima, zidovima i ogradama. Na skretanju u moj sokak u posljednjih dvadeset dana desila su se tri slučaja štete na automobilima jer svaki komšija je svoje dvore dobro omeđio betonom da neki mrski stranac slučajno ne bi prilikom skretanja retrovizorom ušao u njegov zračni prostor. Vjerujem da jedino kod nas možete vidjeti ogradu koja godinama razdvaja sa jedne strane matematički precizan travnjak i drvored, a s druge divlju deponiju krutog otpada. Sve su to primjeri neshvatljivog mentaliteta kojem je sve što je izvan vlastite ograde nebitno, a ono s unutrašnje strane nedodirljiva svetinja za koju se gine.

Drugi primjeri tog patološkog individualizma su nedostatak svijesti i minimalno zalaganje za društvenu imovinu. Smeće možete vidjeti posvuda, a putevi, kanali i potoci su maksimalno zapušteni. Ni stanari u stambenim zgradama se obično ne mogu dogovoriti oko kupovine boje za odvratne grafite na fasadama svojih stanova, a igrališta i parkovi su često zapušteni i devastirani. Kesica od čipsa i pivska limenka su zaštitini znakovi naših javnih površina. Javno dobro je nešto što, ako se ne može zloupotrijebiti, onda treba barem devastirati da drugi ne bi mogli koristiti blagodati istog.

Pokušati organizirati akciju sređivanja i čišćenja komšiluka ili, ne daj Bože, izdvajanja materijalnih sredstava za neko opće dobro bilo bi ravno suicidu. Takvo nešto je svakako rezervirano za budale, naivce i NVO sektor, dok se mi umišljeni demagozi ipak ne možemo baviti tako banalnim i ponižavajućim stvarima.

Rudimentirana društvena svijest u Bošnjaka se ogleda i u nakaradnom lokalpatriotizmu i malograđanštini. Po pravilu su oni iz većih gradova gori jer prazne duše se hrane betonom i asfaltom što čini da se osjećaju važnim. Zato su za naše probleme često krivi oni sa sela ili oni iz Sandžaka i da oni nisu došli naša blažena kvaziurbana narcisoidnost ne bi bila dovedena u iskušenje.

S druge strane smo veoma složni i solidarni u zajedničkoj apatiji i zajedljivosti. Ako neće on, neću ni ja. Ne može se, nema se kad, kome to treba…džematsko jadikovanje i pametovanje je veoma popularan sport kod Bošnjaka. Gdje god treba omalovažiti, osuditi i kritikovati mi smo veoma povodljivi i solidarni. Pojedinci i grupe koje rade nešto od zajedničkog interesa su po defaultu češće predmet šprdnje i ismijavanja, nego li pohvale i podrške. Altruizam iščezava, a dehumanizacija uzima maha.

Sve ove latentne mentalne boleščuge se direktno prenose i u druge segmente našeg društvenog djelovanja, pa utiču i na posao, obrazovanje, politiku i sve ostalo.

Ove dječije bolesti nam govore da smo još uvijek daleko od uređenog društva i da naši najveći problemi nisu besparica i loši političari, već naša (ne)svijest, apatija, malograđanština i primitivizam. Ne pate samo Bošnjaci od ovih pošasti, ali neka svako mete svoju avliju.

Kada se riješimo ovih stvari, a pitanja koja se tiču općeg dobra počnemo doživljavati kao svoja vlastita, tada će i naša naselja postati bolja i ugodnija mjesta za život. Tek kada se koristan rad za zajednicu počne doživljavati kao čast, a ne kazna, naša zemlja će odahnuti od sumorne prljavštine i sivila, te se pretvoriti u sliku sa tetkinog goblena iz dnevnog boravka. No, to se neće desiti dok iskreno i suštinski ne zavolimo svoj narod i svaki pedalj svoje domovine. Niko nam neće pomoći dok sami sebi ne pomognemo.

 

Plemeniti Stvoritelj je rekao: “Allah neće promijeniti stanje jednog naroda sve dok taj narod ne promijeni samoga sebe.” (Er-Ra‘ad, 11).

 

Print Friendly  Problemi turbo-individualizma kod Bošnjaka pf button both



X