Priče za djecu

Priča za mališane – Čudnovato stablo

134pregledi

Autor: Melisa Ćosić-Hodžić

Jasir je bio dječak koji je imao mnogo prijatelja. 

Zajedno su se igrali u obližnjoj šumi. Voljeli su tamo pronalaziti tiha mjesta i razgovarati o vjeri.  Posebno su im se sviđale priče o poslanicima: o Ademu a.s. i načinu na koji je stvoren, o potopu Nuhovog a.s. naroda, o tome kako je Sulejman a.s. pričao sa životinjama…

A najljepše priče su bile o posljednjem poslaniku, Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem. Njega je najviše volio. 

Jednom prilikom su Jasir i njegovi prijatelji otišli u svoje omiljeno mjesto – šumu.  Sjeli su pokraj starog panja.  Razgovarali su o Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem.   Svi su govorili da ga najviše vole.  Tarik, jedan od Jasirovih prijatelja, upita: „A ti, Jasire, šta najviše voliš kod našeg Poslanika?“  Jasir se zamisli i reče: „Volim sve.  Ali ako bih morao izdvojiti nešto posebno, onda bi to bila njegova povjerljivost.  Zbog toga je i dobio nadimak El-Emin, zar ne?“  Svi se složiše.  On još dodade:  „Jedina mi je želja biti u njegovom društvu.“ I uzdahnu. 

Razgovor je tekao cijeli dan.  Već je padala noć i Jasir se morao vratiti kući. Kada je stigao kući, smjestio se u udobnu fotelju u svojoj sobi da odmori nakon ispunjenog dana.

Zapuhao je jak vjetar i otvorio je širom prozore u Jasirovoj sobi.  Dječak ustade da ih zatvori. Pokušavao je i pokušavao, ali nije uspio. Vjetar je sve jače i jače puhao.  Odjednom začu neki glas: „Jasire! O Jasire, ja sam vjetar i donosim ti radosnu vijest!“  Jasir se prepade ovog glasa, ali upita: „Kakvu radosnu vijest?“ Drhtao je dječak.  Vjetar odgovori: „Da bi otkrio kakva je to tajna, morat ćeš otići u šumu i tamo pronaći odgovor.“ 

Izašao je iz svoje kuće i zaputio se puteljkom koji je vodio u šumu.  Sve mu je izgledalo čudno.  Hodao je dugo dok nije  došao do samog ulaza u šumu.  Ulaz u šumu je izgledao jezivo.  Posvuda su bila ogoljena stabla.   Čuli su se nekakvi strašni zvukovi.  Bio je prestravljen i nije htio tamo da uđe. „Šta sad da radim?“, pomisli.  Tada ugleda jednu malu životinju, nalik na jazavca, kako ulazi u šumu.  Kao da je dala odgovor na njegovo pitanje.  Jasir glasno reče: „Pa kada ovako malenu životinju nije strah da uđe u šumu, onda ni mene ne bi trebalo biti!“ Dječak krenu putem kojim je prošla mala životinja.  Ušao je u šumu i pogledao oko sebe.  Nije mogao da vjeruje svojim očima.  Sve je izgledalo lijepo, sušta suprotnost od onoga što je vidio na samom ulazu šume.  Stabla su bila visoka, puna raznih plodova. Bio je okružen šarenim cvijećem, a ptice su glasno cvrkutale.  Oduševio se ovim prizorom. Odjednom mu se javila želja da proba plodove iz šume.  Svidjela mu se jedna šumska jagoda.  Ubrao ju je i sjeo na jedan stari panj.

„Hej ti, siđi s mene!“, neko progovori.  Jasir se prepade i upita: „Ko je to tamo?“  „Stari panj, eto ko!“  Jasir skoči sa starog panja i reče: “Ti govoriš?“  „Da, Jasire!“, odgovori mu stari panj. Dječak iznenađeno upita: “A kako znaš moje ime?“  Nije mogao da vjeruje svojim očima. Upita ga:  „Koja je tvoja uloga u ovoj šumi?“  Stari panj mu odgovori: :“Ja sam čuvar ove šume. Koga hoću pustim dalje, a nekoga  vraćam nazad odakle je i došao.“  Tada mu panj reče: „Ti moraš da otkriješ jednu tajnu.  Trebaš da saznaš jednu posebnu vijest, zar ne?“ Jasir ga pogleda s čudnim izrazom na licu i odgovori: „Da, ali kako to ti znaš?“  Stari panj mu ne odgovori, ali mu reče: „Ako odgovoriš tačno na ovo pitanje, pustit ću te da ideš dalje, a ako pogriješiš, onda ćeš morati natrag“  Jasir potvrdno klimnu glavom.  Tada ga stari panj upita: „Ko je stvorio sve što je na nebesima i na zemlji?“  Dječak se nasmija i reče: „Ništa lakše!  To je naš Gospodar, Allah dž.š.!“  Nasmija se stari panj, te reče: „Idi ovim puteljkom i on će te odvesti do jednog stabla.  To stablo je čarobno.  Ali i tamo će te čekati jedan zadatak.“ 

Njih dvojica se tada poselamiše i Jasir krenu dalje. Pratio je puteljak dok ga nije doveo do jednog prelijepog stabla.  To je bilo ogromno stablo, kakvo Jasir nikada ranije nije vidio.  Njegove grane su se toliko vinule u visinu da im nije vidio kraj.  Došao je do stabla i pokucao.  Izašla je mala vjeverica.  „Ti si Jasir, zar ne?“ upita ona.  „Čudno!“, pomisli Jasir, ‘’ovdje svi znaju ko sam ja“.   Jasir joj samo klimnu glavom.  Vjeverica mu tada reče: „Očekujem te i znam da želiš da otkriješ jednu tajnu.  Ta tajna se nalazi unutar ovog stabla.  Međutim, da bih ti dopustila da uđeš u šupljinu ovog stabla, morat ćeš odgovoriti na tri pitanja.“ „Nadam se da ću znati.“, odgovori joj dječak.  Tada vjeverica reče: „Ko je naš Gospodar?  Koja je naša vjera? I ko je posljednji poslanik?“  Jasir ushićen i radostan odgovori: „Znam!  Naš Gospodar je Allah, naša vjera je islam i posljednji poslanik je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem!“  Tada vjeverica pokaza rukom na šupljinu drveta i Jasir shvati da treba krenuti tim putem. 

Ušao je u duplju drveta i prošao kroz jedan veliki hodnik.  Ponovno je ušao u drugi hodnik.  Nije mogao da vjeruje da ovo drvo ima toliko prolaza i hodnika.  Bio je očaran.  Sve je izgledalo prelijepo.  Boje su bile neopisivo lijepe, a osjećao se veoma ugodno.  Nije ga više bilo strah.  Kada je došao do kraja hodnika, vidio je nekog dječaka kako stoji ispred zlatnih vrata.  Taj dječak je bio posebno lijep, takvu ljepotu nikada nije vidio, niti ju je mogao zamisliti.  Dječak ga poselami: „Es-selamu alejkum, Jasire, tebe očekujemo!“  Otvoriše se vrata i njih dvojica uđoše.

Isprva Jasir ništa nije mogao da vidi, jer ga je zaslijepila jaka svjetlost.  Kako se sve više primicao svjetlosti, ugledao je jednog čovjeka.  Oko njega je bilo samo nekoliko ljudi.  Nije mogao da odgonetne ko je on.  Tada mu dječak reče: „To je Adem a.s. Prvi čovjek kojeg je Allah stvorio“.  Jasiru je srce počelo da brže tuče.  „Poslanik?“, pomisli. 

Nastavio je dalje ovo čudnovato putovanje, kada ugleda još jednog čovjeka.  I ovaj je bio lijep. Pored njega je bila neka voda i nekoliko ljudi.  Zagledao se Jasir i u vodu i u ovog čovjeka, kada ga dječak upita: „Znaš li ko je ovo?“  Jasir odmahnu glavom.  „To je Nuh a.s., a ti znaš dosta o njemu, zar ne?“ reče mu dječak.  Jasir se nasmiješi u znak da zna. 

Krenuše dalje, te ugledaše mnoštvo djece i ljudi koji su sjedili oko jednog čovjeka.  Kada je prišao ovoj skupini, nije mogao vjerovati svojim očima koga vidi. Bio je to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Jasir je to osjetio u svom srcu.  Nije morao nikoga ni pitati, on je to jednostavno znao.  Bio je to najljepši čovjek kojeg je ikad vidio.  Svijetlog lica.  Poput mjeseca koji blista!  Oči su mu bile krupne i veoma lijepe,  a tek njegova duga i gusta brada!  Želio je samo da ga gleda i da ne skida pogled s takve ljepote.  Jasiru je srce tuklo, mogao ga je osjetiti i u petama. 

Neki čovjek, koji je tu sjedio, okrenu se prema Jasiru i reče: „O Jasire, došao si ovamo da čuješ jednu radosnu vijest, zar ne?!  Poslušaj je.  Znamo da ti voliš sve poslanike, a posebno Muhammeda , sallallahu alejhi ve sellem.  Želja ti je da budeš u društvu onih koje Allah voli, zar ne?  Da bi bio u ovom odabranom društvu, morat ćeš učiniti dvije stvari.  Tek tada će ti biti zagarantovano mjesto pored svih onih koji su Allahu bliski. Te dvije stvari su ta tvoja divna vijest za kojom si tragao.  To su Kur’an i Sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.   Čvrsto ih se drži i uspjet ćeš.“ 

Jasir htjede nešto reći, ali osjeti nečiju ruku na sebi.  „Jasire, Jasire, pao si, sine, na pod.  Jesi li dobro?“  Bila je to njegova majka koja ga je budila iz sna.

Izvor: “Priče za male radoznalce”

X