Alimi

Priča o kršćanskom tiraninu i Ibn Tejmijji

23pregledi

Napomena:

Ovo je drugi dio članka pod nazivom:

Kratak osvrt na životopis šejhul-islama Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao

Priča o kršćanskom tiraninu i Ibn Tejmijji

Ovaj je čovjek bio stanovnik Suvejde[i]. Grupa ljudi posvjedočila je kako je ovaj tiranin psovao Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, no i pored toga, ovaj se tiranin sklonio i pomoć zatražio od Ibn Ahmeda b. Hadžija Emira iz Alijine porodice, pa se šejh Tekijjuddin Ibn Tejmija sastao sa šejhom Zejnuddinom Farukijem, šejhom tadašnje hadiske institucije, pa su zajedno, zbog ovog slučaja, ušli kod emira Izzuddina Ejbeka el-Hamevija, zamjenika sultana… Zbog ovog događaja je šejh Tekijjuddin Ibn Tejmijja napisao svoje djelo Es-Sarimul-Meslul ala šatimir-resul (Isukana sablja na psovača Poslanika).[ii]

 

Šejh nije pridavao pažnju obnašanju javnih funkcija

Rekao je Ibn Redžeb: “Ponuđeno mu je bilo mjesto vrhovnog kadije prije devedesetih (5. vijek po Hidžre), kao i pozicija vrhovnog poglavara mešihata, međutim, on nije prihvatio nijednu od spomenutih funkcija.”

Prilikom jednog susreta Kazan[iii] mu je predložio da dogradi i obnovi Harran, te da on lično svojim rukopisom napiše i njega odredi kao vladara istog grada, ali šejh Ibn Tejmijja je to odbio.

Isto tako, kada je otputovao u Egipat, 700. h. g., kako bi podizao moral vojnicima za borbu, određena mu je plata od jednog ukrašenog zlatnika dnevnoi ponuđena mu je torba puna raznolikih platna, ali on ništa ni od toga nije prihvatio.[iv]

Mnogi njegovi zavidnici širili su i raznosili o njemu kojekakve nebuloze, pa čak i do samog sultana Nasira Muhammeda kako on ustvari samo želi vlast, pa ga je ovaj pozvao u svoj dvor i između ostalog rekao mu je: “Obaviješten sam kako ti se ljudi pokoravaju, te kako ti u sebi žudiš i čezneš za vlašću?”, pa se Ibn Tejmijja uopće oko toga nije zabrinuo, niti je tome pridao važnost, već mu je, krajnje smireno i čvrstog srca, povišenim tonom, kako bi čuli mnogi prisutni ukratko odbrusio: “Ja to činim?! Tako mi Allaha, tvoje cijelo kraljevstvo i kraljevstvo svih Mongola, kod mene ne vrijedi ni koliko dva bakarna novčića!”, na što se sultan nasmija, te mu na njegove riječi, osjetivši ogromno strahopoštovanje prema šejhul-islamu Ibn Tejmijji, ukratko kazao: “Ti si, tako mi Allaha, zasigurno iskren, dok su lašci oni koji su o tebi ovo širili!”[v]

Njegov hal

Rekao je Ibn Kajjim: “Čuo sam šejhul-islama, Allah prosvijetlio njegovu dušu, kako govori: ‘Doista na dunjaluku postoji džennet, pa ko u njega ne uđe, neće ući ni u ahiretski džennet.’ Isto tako, jednom prilikom rekao mi je: ‘Šta mi moji neprijatelji mogu uraditi? Moja cvijetna bašta i moj Džennet je u mojim grudima – gdje god idem nosim ih sa sobom; ako me moji neprijatelji ubiju – bit ću šehid; ako me iz moje domovine i moga mjesta protjeraju – posjetit ću neka druga mjesta i tamo naći svoj smiraj; ako me bace u tamnicu – to će mi omogućiti da se osamim u ibadetu Allahu.”

  Za vrijeme boravka u zatvoreništvu u Kuli (u Damasku) rekao je: ‘Kada bi mi udijelio zlata koliko je ova poveća ćelija, to kod mene ne bi imalo važnosti kao što je zahvala za ovu blagodat (tj. za pritvor).’ Ili je rekao: ‘Nisam im se dovoljno zahvalio za preveliki hajr koji su mi uzrokovali’, ili slično tome.

Jednom mi je rekao: ‘Pritvorenik  je onaj koji svoje srce zatvori od svog Gospodara Uzvišenog, dok je zarobljenik onaj koga zarobi njegova strast.’

Kada je bio pritvoren i doveden u Kulu (bedem u Damasku) i kada je već ušao, osvrnuo se, pogledao je u nju i rekao: ‘I između njih će se pregrada postaviti koja će vrata imati; unutar nje bit će milost, a izvan nje patnja’ (El-Hadid, 13).” Ibn Kajjim dalje kazuje:

“Allah dobro zna da nikada nisam vidio nikoga čiji je život bio časniji od njegovog, uz svu skučenost i tjeskobu života kojim je on živio, a što je krajnje suprotno bilo kakvom blagostanju i užitku. Uz sve zatvaranje, prijetnje i veliki umor u kojem je proveo veći dio svoga života, i pored svega toga, on je bio jedan od najčasnijih i najširokogrudnijih ljudi, najjačeg srca i najsretnije duše. Blistavost uživanja pojavljivala bi se na njegovom licu. U trenucima kada bi nas nešto mnogo uplašilo, kada bi nam zemlja postala tijesna ma koliko da je prostrana bila, tada bismo odlazilo kod njega i istog momenta, dok bismo ga samo ugledali i čuli njegov govor, sve bi nam se odagnalo, i sve spomenuto promijenilo bi se u širokogrudnost, snagu, ubjeđenje i smiraj. Pa neka je slavljen Onaj koji je Svojim robovima predočio njihov džennet prije susreta sa Njim, i koji im je njegova vrata odškrinuo u ovom prolaznom svijetu rada i sijanja, i koji im je podao od njegovog ruhanijjeta, povjetarca i dobra ono što će im povećati njihovu snagu ne bi li za njega radili i zbog istoga se natjecali.”[vi]

 

Poznati učenjaci o Ibn Tejmijji

Svakako, i onda kada bismo htjeli, ne bismo bili u mogućnosti sakupiti i sabrati sve pohvale izrečene o ovom velikanu. Nema tog pera niti tinte koji bi u cijelosti mogao sakupiti sve hvale i pohvale izrečene o ovom velikanu. Stoga ćemo samo ukratko nešto reći o pojedinim zahvalama i pohvalama nekolicine učenjaka izrečenih o Ibn Tejmijji, rahimehullah!

 

1. Ibn Dekik el-‘Id

Nakon što je šejhul-islam došao u Egipat 700. h. g., susreo sa sa mnogobrojnim tamošnjim velikanima, a jedan od njih svakako je bio i Ibn Dekik el-‘Id (umro 702. h. g.). Nakon što je on saslušao govor Ibn Tejmijje, rekao mu je: “Nisam mislio da Allah Uzvišeni još stvara ljude poput tebe”, i dodao: “Onda kada sam se susreo sa Ibn Tejmijjom, vidio sam čovjeka kojem su sva znanja i nauke ispred njegovih očiju, od istih uzima ono što želi, i ostavlja ono što hoće.[vii]

2. Ibn Zemlekani, šafijski kadija i muftija, rekao je:

“Rekao je hafiz Ibn Kesir: ‘Njega (Ibn Tejmijju) i njegovo znanje pohvalili su i njegove odlike spomenuli mnogobrojni učenjaci u njegovom vremenu, poput kadije El-Hubija, Ibn Dekika el-‘Ida, Ibn Nuhhasa, zatim hanefijski vrhovni kadija Egipta Ibn Hariri, onda Ibn Zemlekani i mnogi ostali. Dok sam ja našao zapisano rukopisom Ibn Zemlekanija (za kojeg je Ibn Kesir rekao: “Šejh svih šafija u Šamu i ostalim mjestima, s njim se okončalo vođstvo i predvodništvo ove pravne škole, bilo da je riječ o podučavanju, ili pak o davanju šerijatskih odgovora, ili pak o naučnoj raspravi.”[viii]) da je rekao: ‘U njemu su se sabrali svi uvjeti kompletnog mudžtehida, a uz sve to dao je i veliki doprinos u lijepom pisanju, i kvalitetnom izražavanju, raspoređivanju i sakupljanju’, te je na jednom njegovom djelu napisao sljedeće stihove:

Šta bi opisivači mogli o njemu reći, kada se njegova dobra nisu pobrojati dala

On je Allahov dokaz nasavladiv, a međ’ nama vremensko čudo vala

On je znak za ljude očevidni, čija su svjetla čak i samu zoru premašila.

Ove riječi i stihove izrekao je onda kada je šejhul-islamu Ibn Tejmijji bilo svega trideset godina.”[ix]

3. Hafiz Ibn Hadžer el-Askalani

U svom djelu o velikanima u osmom stoljeću Ed-Durerul-Kamine, Ibn Hadžer je naveo njegovu biografiju među svim ostalim velikanima, u kojoj je o njemu, nakon što je naveo neke osnovne informacije o šejhu, rekao: “I sam je čitao i prepisao Sunen Ebu Davuda, i nabavio je mnoga djela, izučavao je prenosioce (hadisa), kao i skrivene mahane u hadisima (‘ilel). Postao je vrsni šerijatski pravnik, kao što je postao stručan, i istaknut, također je napredovao, pisao, podučavao, donosio šerijatske sudove (fetve), te je prevazišao sve savremenike i postao čudo u brzini navođenja, kao i u jačini njegovog pamćenja, i obimnosti u prenesenom (Kur’anu i sunnetu) i poimanju istih, kao i u njegovom poznavanju pravnih škola prethodnika i potonjih učenjaka...”’[x]

Napomena: Hafizovo navođenje njegovog životopisa u jednom ovakvom djelu svakako da upućuje na pozitivno mišljenje koje je gajio prema ovom velikanu, no, i pored mnogobrojnih ličnih pohvala na njegov račun, o tome svjedoče i mnogobrojne predaje koje je u šejhovom životopisu naveo od mnogih velikana. No, i pored toga, on u njegovom životopisu naveo brojne potvore koje su izrečene na njegov račun, iako je skoro svaku od tih spomenuo izrazom koja upućuje na slabost istih, znanstveni integritet nalaže da se iste ili ne navode, ili pak da se objasni stvarni stav šejhul-islama oko tih potvora, ne bi li ljudima bilo jasno kako je on čist od svih tih potvora.

Od pohvala koje je prenio tokom navođenja njegovog životopisa u ovom svom djelu su bile i riječi sljedećih imama:

4. Imam Zehebi:

“Učio je Kur’an, islamsko pravo, učestvovao u znanstvenim raspravama i iznošenju naučnih dokaza a da još nije ni bio punoljetan. Briljirao je u znanju, tumačenju Kur’ana, izdavao je fetve, podučavao a nije još ni imao punih dvadeset godina. Napisao je mnogobrojna djela i postao je jedan od velikana islamskih učenjaka još za vrijeme svojih učitelja – šejhova. Navodi se da broj njegovi djela dostiže cifru od 4.000 ili još više.[xi]

“Kada je u pitanju njegovo navođenje islamskog prava i pravnih škola Poslanikovih drugova, njihovih učenika, a da i ne govorimo o četiri najpoznatije pravne škole, u tome nije imao premca ili sličnog sebi.[xii]

Isto tako, Zehebi je jednom prilikom pisao vrhovnom kadiji i imamu u šafijskoj pravnoj školi,

 

5. Ebu Hasenu es-Subkiju (šejhul-islam, vrhovni kadija, Alijj b. Abdulkafi, otac poznatog pravnika Tadžuddina Subkija, preselio 756. h. g.), i tom ga je prilikom dobro ukorio zbog njegovih riječi kojima je napao na čast Ibn Tejmijje, pa mu je ovaj odgovorio, između ostalog i sljedeće: “Kada je riječ moga gospodina (Zehebija) o šejhu Tekijuddinu, ja, rob u vlasništvu (Allaha), uvjerio sam se u veličini njegove vrijednosti, i nabujalosti njegovog mora, kao i u njegovo sveopće poznavanje prenesenih i razumskih nauka, i u njegovu natprosječnu inteligenciju i idžtihad, kao i u njegovo dostizanje u svemu spomenutom stepena koji je izvan domašaja bilo kakvog opisa. I ja, ponizni rob, to stalno govorim, a njegova je vrijednost i stepen u tefsiru (tumačenju Kur’ana) još veća i časnija od svega toga, uz sve ono što mu je Allah dao od asketizma, bogobojaznosti, vjere, potmaganja istine, i uspostavljanje iste bez ikakvog drugog cilja osim Allahovog zadovoljstva, i u njegovu slobodu u putevima prethodnika, kao i držanje do istih na najpotpuniji mogući način, kao što sam se uvjerio i u nepostojanje i jedinstvenost nekoga poput njega u ovom vremenu, kao i u prošlim vremenima…[xiii]

Zato, neka se svako koji izmišlja kojekakva neosnovana pisma od imama Zehebija u kojem je on navodno kritikovao Ibn Tejmiju dobro postidi i neka se pokaje od takvih nebuloza. A dovoljan dokaz protiv takvih laži jeste to što je sam imam Zehebi, kao što je to ovdje naveo hafiz Ibn Hadžer, kritikovao čovjeka poput Subkija zbog njegovog napadanja na čast Ibn Tejmijje, a da bi zatim i sam činio to zbog čega je druge kudio!? A da ne spominjemo i činjenicu to što sva njegova djela u kojima je spomenuo šejhul-islama Ibn Tejmijju govore sasvim suprotno onome što se navodi u tom izmišljenom pismu, a već smo naveli neke od njegovih riječi pohvale o šejhul-islamu.

6. Salahuddin Ebu Seid Halil b. Kikeldi b. Abdullah ed-Dimeški el-Allai

Rekao je Ibn Hadžer el-Askalani: “Pročitao sam riječi koje je svojom rukom zapisao hafiz Salahuddin El-‘Allai, u indeksu (sebetu, fihristu) učitelja naših šejhova, indeksu hafiza Behauddina Abdullaha b. Muhammeda b. Halila: ‘Spomenuti Behauddin je slušao i čuo od dva naša šejha-učitelja, od našeg šejha, i našeg gospodina, i našeg imama između nas i Allaha Uzvišenog, koji se smatra šejhom naučne valorizacije, koji one koji ga slijedi vodi ka najboljem putu, opisan mnogim vrlinama, i nasavladivim dokazima, za koje su svi narodi posvjedočili kako nisu ni u stanju iste pobrojati, Allah nas je počastio njegovim plemenitim znanjem, i okoristio nas je njime na dunjaluku i ahiretu, i on je šejh, imam, odgajatelj, učenjak, more, svjetionik, imam svih imama, narodni berićet, enciklopedista među učenjacima, nasljednik vjerovjesnika, posljednji mudžtehid, jedinstveni među vjerskim učenjacima, šejhul-islam, dokaz velikana, predvodnik svih stvorenja, dokaz početnika, uništitelj novotara, mač u rukama znanstvenih raspravljača, more znanja, blago tražitelja, tumač Kur’ana, čudo vremena, unikat u svom vremenu, i u svim drugim, Tekijuddin, imam muslimana, Allahov dokaz nad svim svjetovima, onaj koji se priključio dobrima, a sliči prošlima, muftija istine, potpomagač istine, pokazatelj upute, stub svih hafiza, konjanik svih značenja i riječi, vrh šerijata, onaj koji pri sebi ima poštovane nauke – Ebu Abbas Ibn Tejmijja.’”[xiv]

7. Hafiz Dželaluddin es-Sujuti:

Ibn Tejmijja, imam, enciklopedista, hafiz, kritičar, islamski pravnik, mudžtehid, tumač Kur’ana (mufessir), šejhul-islam, zastava svih asketa, jedinstveni u svom vremenu, Tekijuddin Ebu Abbas Ahmed, muftija, vjerska baklja, Abdulhalim ibn Imam, mudžtehid, šejhul-islam, vjerska slava, Abdusselam b. Abdullah b. Ebu Kasim el-Harrani.

Jedan od velikana, rođen je u rebiu-l-evvelu 661. h. g.

Bavio se hadisom, putovao je tražeći znanje i probirao je, briljirao je u nauci o prenosiocima, kao i u istraživanju skrivenih mahana u hadisu, kao i u islamskom pravu, zatim i u svim ostalim islamskim naukama, kao i u akidi, i mnogim drugim znanostima. Bio je more znanja, i od rijetkih natprosječno inteligentnih, kao i od asketa u pogledu dunjaluka. Napisao je oko 300 tomova knjiga. Doživio je mnoge kušnje i ezijete….[xv]

8. Mehmed Handžić

U red onih koji su ga pohvalili ubraja se i naš vrsni učenjak, koji se čak bavio valorizacijom nekih njegovih djela probirajući ista iz manuskripta na arapskom jeziku, kao što je recimo štampana verzija Ibn Tejmijjinog djela El-Kelimut-Tajjib, arapska verzija čiju je valorizaciju izvršio niko drugi do Mehmed Handžić, Allah njima bio zadovoljan i nastanio ih u perivoje džennetske. Uvodu ovog djela sam Mehmed Handžić počeo je navođenjem pohvala o autoru Ibn Tejmijji opisujući ga mnogobrojnim najljepšim epitetima i vrlinama.

 

Njegov sabur na kušnjama i praštanje drugima

Šejhul-Islam Ibn Tejmijja, Allah mu se smilovao, bio je zatvaran sedam puta, svaki put određeni vremenski period. No, sveukupno oko pet godina. Razlog svih ovih zatvaranja bile su neosnovane sumnje, mržnja i zavist prema šejhu, kao i mnoge klevete i kojekakva udruživanja u šeru i zlu. Ali, i pored toga šejhul-islam je svima koji su ga klevetali ili mu učinili bilo kakvo zlo svima je oprostio.

Prvo zatvaranje: U Damasku 693. h. g., a koje je potrajalo vrlo malo, no korist od istog bila je ogromna, a plodovi veliki. Razlog zatvaranja je zbog incidenta prije spomenutog kršćanskog tiranina, koji je vrijeđao čast Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. No, i pored ovakvog razloga, plod istog je bilo pisanje jednog od najznačajnijeg šejhovog djela Es-Sarimul-Meslul ala šatimir-resul (Isukana sablja na psovača Poslanika).

Drugo zatvaranje: Drugi put zatvoren je u Kairu, u Egiptu, a koje je trajalo godinu i po, od 705. h. g., na samom početku ramazana, pa do rebiul-evvela 707. h. g. Razlog i ovog zatvaranja bio je, kao što je to spomenuo Hafiz Ibn Kesir, oko pitanja vezana za Arš – Allahovo prijestolje, zatim pitanje Allahovog govora i en-nuzul – Allahovog spuštanja.

Treće zatvaranje: također u Egiptu, no ovaj put na daleko kraći period, oko dvije nedelje, koje je počelo u mjesecu ševvalu 707. h. g. Razlog istog bilo je pisanje knjige El-Istigase – traženje pomoći, a koje je poznato kao Er-Redd alel-Bekri (Odgovor Bekriju), kojom je postao zakleti neprijatelj svim sufijama u Kairu, tako da je usljed toga održan sastanak na kojem su ga neki branili, a drugi napali.

Četvrto zatvaranje: također u Egiptu, a koje je trajalo dva mjeseca ili malo više, od kraja mjeseca ševvala 707. h. g. pa sve do početka 708. h. g. Razlog zatvaranja bila je udružena zavjera koju je predvodio Nasr el-Menbeži, a koji je pritom iskoristio svoju vezu za sudijom El-Džašenkirom.

Peto zatvaranje: odigralo se u Aleksandriji, u Egiptu, počelo je početkom rebiul-evvela 709. h. g., a koje je trajalo sedam mjeseci. Razlog je bila spletka Nasra el-Menbežija i El-Džašenkira.

No, Allah štiti one koje vjeruju, jer od njegovog zatvaranja nije prošlo osim nekoliko mjeseci nakon kojih se kralj En-Nasir Muhammed b. Kalavun vratio, te je oslobodio šejha Ibn Tejmijju, i pozvao ga k sebi iz Aleksandrije u Egipat, gdje ga je počastio i ukazao mu veliku čast. Također ga je upitao i od njega zatražio da mu izda šerijatski sud kojim će pogubiti i pobiti sve one učenjake koji su protiv njega radili kod El-Džašenkira, i koji su od istog zatražili njegovo pogubljenje nakon što se šejh zatvori. Ali, šejh Ibn Tejmijja, Allah njime bio zadovoljan, shvatio je stvarni cilj i želju sultanovu, kao i njegovu čežnju da se konačno oslobodi od njih pogubljenjem iz odmazde i osvete koju je želio ispuniti, pa je na te njegove riječi da se sa istim tako učini, šejh Ibn Tejmijja je počeo iste hvaliti, pa je između ostalog rekao: “Zaista su ti ljudi upravo ono najbolje što imaš u svom kraljevstvu, pa ako ih pogubiš, nikada im nećeš naći adekvatnu zamjenu.” Na to mu sultan reče: “Što se mene tiče, ja im halalim!

Upravo zbog ovog događaja, šejh i kadija malikija u svom vremenu Ibn Mahluf, a koji je i sam podsticao i govorio protiv Ibn Tejmijje, tada je rekao: “Nismo vidjeli bogobojaznijeg od Ibn Tejmijje! Neprestano smo radili na tome da mu nanesemo kakvo zlo, no on, onda kada nas se dočepao, oprostio nam je!”

Nakon ovog događaja i ovog pritvaranja, šejh se nastanio u Kairu, gdje su mu stalno dolazili mnogi ljudi, bez obzira iz kojeg su staleža ili pravne škole bili, kako bi ga kod njega tražili odgovore na mnoga šerijatska pitanja. Također su ga pojedini nagovarali da svašta kaže ili učini svojim oponentima, no on je nebrojano puta i neprestano govorio: “Ja sam halalio svakom ko mi je priredio bilo kakav ezijet, dok onaj koji je Allahu i Njegovom Poslaniku učinio kakav ezijet, pa doista će se o takvome Allah pobrinuti!

Potom se vratio, kao što smo i prije spomenuli, u Damask u pratnji sultana, ne bi li se obračunali sa Tatarima, nakon zatišja koje je potrajalo sedam godina. U Damasku je bio zatvaran ukupno četiri puta u vremenu od dvije i po godine.

Šesto zatvaranje: u Damasku 720. h. g., u trajanju od oko šest mjeseci, a razlog je bilo šerijatsko pitanje zaklinjanja razvodom.

Sedmo zatvaranje: u Damasku, a koje je potrajalo dvije godine i tri i po mjeseca. Zatvoren je početkom mjeseca šabana 726. h. g., pa sve do njegovog preseljenja 728. h. g. Ovog puta je u pritvoru doživio mnoga znanstvena nadahnuća i tokom istog ummetu podao mnogo korisnog znanja, i obavio mnogo čistih ibadeta, kao što je također napisao mnoge studije i fetve, uprkos činjenici da su mu zabranili sve od njegovih knjiga, i sredstava za pisanje. Tako da je u ovom periodu sve znanstvene radnje donosio i obavljao iz svojeg pamćenja, Allah mu se smilovao!

 

Njegovo preseljenje i dženaza

Nakon što su mu oduzete sve knjige i sredstva za pisanje, šejh se posvetio ibadetu i čitanje Kur’ana, činjenju zikra, klanjanju noćnog namaza, sve dok mu nije došao edžel, 728. h. g.

Za vrijeme boravka u zatvoru u kuli, Kur’an je pročitao i završio 80 ili 81 hatmu, dok je sa zadnjom hatmom stigao do Allahovih riječi u suri El-Kamer: “Oni koji su se Allaha bojali bit će u džennetskim baščama i pored rijeka na mjestu u kojem će biti zadovoljni, kod Vladara Svemoćnoga.” (El-Kamer, 54–55.)  Nakon što je preselio, zatočen u svojoj ćeliji u kuli u Damasku, veliki broj ljudi došao je do kule-bedema, te nakon što im je data dozvola, ušli su kod njega prije nego što su ga i ogasulili. Nakon toga su oni otišli, te su došle žene koje su kasnije otišle, a sa njim su ostali samo oni koji su ga gasulili, potom je iznesen iz kule koja se bila ponovo napunila. Nakon toga, ulice Damaska napunile su se, a džamija je također bila sa svih svojih prilaza prepunjena ljudima. Njegova je dženaza u džamiji došla oko četiri sata ujutro, gdje je i postavljena. Ondje su je čuvali vojnici usljed prevelike gužve. Najprije mu je klanjana dženaza u samoj kuli, gdje je namaz predvodio Muhammed b. Temam, nakon čega mu je dženaza klanjana i u Emevijskoj džamiji, nakon podne-namaza. Ljudi su neprestano dolazili, a gužva se skoro dvostruko uvećala. Sokaci, ulice, pijace, sama džamija i sve njene kapije su bile pretrpane. Čak se cijeli Damask zakrčio tako da su sve njegove kapije bile prepunjene. Dženaza je izvedena iz vrata Damaska nazvanom feredž, a zatim mu je ponovo klanjana dženaza koju je predvodio njegov brat Zejnuddin Abdurrahman. Nakon namaza, ponesen je na groblje zvanom Makberetus-Sufijje, gdje je ukopan pored svoga brata Šerefuddina Abdullaha, Allah im se smilovao. Ukopan je malo prije ikindije, zbog sve one gužve i ljudi koji su izvana i iz Gute prispijevali i klanjali mu dženazu. Dženazi su prisustvovale i žene, bijaše ih oko 15.000 žena, ne računajući pritom one koje su bile po krovovima i druge, a svi bijaše dovili za njega, i tražili oprost, i plakali za njim, dok je ljudi bilo između 60.000 i 100.000 ljudi, i čak više od toga, tako da su čak možda dostizali i do 200.000 ljudi. Istog su dana za njega proučene mnoge hatme u svim dijelovima Damaska, a i šire. Ljudi su odlazili na njegov mezar danima i noćima. Mnogo je onih koji su tada sročili brojne hvalospjeve o njemu.[xvi]

Rečeno je kako ljudi nisu čuli za ovoliku dženazu mimo dženaze Ahmedove b. Hanbela.

Rekao je Darekutni da je čuo Ebu Sehla b. Zijada el-Kattana kako kaže da je čuo Abdullaha b. Ahmeda b. Hanbela da veli: “Čuo sam oca kako kaže: ‘Recite novotarima: Razlika između nas i vas su dženaze!’”

Ebu Abdurrahman es-Sulemi prenio je kako su oni poznati po brojanju rekli kako je onih koji su klanjali dženazu Ahmedu b. Hanbelu bilo oko 1.700.000 klanjača ne računajući one na lađama.[xvii]

Ibn Redžeb el-Hanbeli rekao je: “Njemu (Ibn Tejmijji) je klanjana dženaza za odsutnog u većini islamskih pokrajina, onih bližnjih i onih udaljenih, čak i u Jemenu i Kini. Putnici su prenijeli kako se čak i u najudaljenijem dijelu Kine pozvalo na obavljanje dženaze-namaza u odsutnsti, u džumanskom danu riječima: Namaz za tumača Kur’ana!”

Gospodaru naš! Molimo Te za lijepu konačnicu, te da nas u islamu usmrtiš, i od fitni tokom života izbaviš, i da nam se Ti smiluješ i grijehe naše oprostiš, i da nam kabure prostranim učiniš, i fitne u njima zaštitiš, te da nas na Sudnjeme danu ispod Muhammedove zastave proživiš i od njegovog vrela napojiš, i da nas, naše roditelje, žene, porod i sve muslimane u vrhove džennetskih perivoja nastaniš!

 

Sakupio i priredio:

Rob željan Gospodarovog oprosta: Miralem Misini, student postdiplomskog studija na Islamskom univerzitetu u Medini

 

 



[i] Grad u današnjoj Siriji, oko 100 kilometara južno od Damaska:

http://en.wikipedia.org/wiki/As-Suwayda

[ii] Hafiz Ibn Kesir, El-Bidaje ven-nihaje, 13/336.

[iii] Kralj Tatara, Kazan ibn Ergun ibn Ebga ibn Tula ibn Džingiskan. Prihvatio je islam na rukama Emira Tuzuna, rahimehullah, onda su svi Tatati ili većinom njih prigrlili islam. Tom prilikom i toga je dana zasipao glave ljudi zlatom, srebrom i biserima. Također se nazvao Mahmudom, onda je prisustvovao džuma-namazu i hutbi, kao što je uništio brojne crkve, a hrišćanima je propisao džizju, te se iskupio za brojne nepravde u Bagdadu i u ostalim gradovima…’ Ibn Kesir, El-Bidaje ven-nihaje, 13/401.

[iv] Tetimmetul-Muhtesar, 2/410.

[v] El-Alamul-Ilijje, str. 72–73., kao i u El-Kerakibu, str. 98–99.

[vi] Ibn Kajjim, El-Vabilu-s-Sajjib, str. 67.

[vii] Ibn Nasiruddina ed-Dimeški, Er-Reddul-Vafir, str. 59. Na ovu knjigu je hafiz Ibn Hadžer, autor najpoznatijeg komentara na Sahihu Buhari, kao i autor mnogih drugih kapitalnih dijla, napisao pohvalu, iz koje ćemo kasnije nešto spomenuti.

[viii] Ibn Kesir, El-Bidaje ven-nihaje, 14/140.

[ix] Ibn Kesir, El-Bidaje ven-nihaje, 14/137.

[x]  Ibn Hadžer, Ed-Durerul-Kamine, 1/168–169.

[xi]  Ibn Hadžer, Ed-Durerul-Kamine, 1/186.  

[xii]  Ibn Hadžer, Ed-Durerul-Kamine, 1/186.

[xiii]  Ibn Hadžer, Ed-Durerul-Kamine, 1/186.

[xiv]  Ibn Hadžer, Ed-Durerul-Kamine, 1/186–187.

[xv] Es-Sujuti, Tabekatul-Huffaz, str. 517–518.

[xvi] Pogledati: Ibn Kesir, El-Bidaje ven-nihaje, 14/131.

[xvii] Mer’a b. Jusuf el-Hanbeli, Eš-Šehadetuz-Zekijje, str. 66.

X