alam26

Priča iz BiH: Kako je profesor u srcima studenata ‘posadio’ ljubav prema Kur’anu?

Piše: Nedim Botić

Prvog dana nastave na fakultetu smo imali čas vježbi iz kiraeta. To je predavanje koje do današnjeg dana pamtim. Islamski pedagoški fakultet sam upisao bez završene medrese, te sam kao i većina takvih učenika imao problema s učenjem Kur’ana. Bio sam jako nervozan, uplašen i stidan zbog nepoznavanja materije. Imao sam tremu od učenja pred profesorom i ostalim studentima koji su bili svršenici medresa, šta li će reći, hoće li me ismijati ili ne?
Na početku časa, profesor je zatražio da nakon učenja stranice, pokušamo navesti i tedžvidska pravila. Iako sam bio završio sufaru, po prvi puta sam se susreo s terminom – tedžvid. „Šta li je to, subhanallah?“ To je samo dodatno povećalo moju tremu, koja je rasla kako se približavao moj trenutak učenja.
Konačno, red je došao i na mene.
S knedlom u grlu, stidljivo izgovaram euzu i bismillu, i počinjem. Mislim da sam napravio desetine grešaka, nekoliko puta zastajao, i ponovo počinjao. Međutim, profesor me nije prekidao, a i studenti su bili tihi. Nakon završetka stranice, uputih jedan upitan pogled ka predavaču.
On me pogleda, nasmiješi se i reče: „Mašallah, dobro to tebi ide. Svaka čast!“ Nije me osudio, nije me kritikovao, niti me ismijao. Postupio je kao pravi pedagog, subhanallah, i pravilno je procijenio šta je kome od učenika potrebno.
Allaha mi, njegov gest me je silno motivisao, ulio dodatno samopuzdanje da sam jedva čekao sljedeće časove! Sate sam provodio učeći, ponavljajući, i svaki naredni susret je bio ohrabrujući. Iako mi je trebalo nekoliko mjeseci da savladam tedžvid, nisam nikad gubio nadu.
Za svakog studenta je naš profesor imao vremena, za svakog pronalazio riječi ohrabrenja i podsticaja. Pomagao nas i u dunjalučkim i ahiretskim poslovima, a prema nama se ophodio kao prema osobama čije su riječi i misli bitne.
To nije sve. Isti profesor je sate, dane i mjesece svog vremena utrošio na podučavanju studenata sufari i pravilima učenja Kur’ana. Radio je to u svoje slobodno vrijeme. Mogli smo mu se obratiti u svako doba dana i noći. Prije ispita iz kiraeta, ponudio se studentima ih on lično ispita džuz koji smo trebali poznavati napamet, prije polaganja pred nosiocem predmeta.
Kasnije, isti profesor je pokrenuo prvu halku hifza na našem fakultetu. S ponosom možemo reći, da je do sada nas nekolicina studenata završila s učenjem svih stranica napamet, a mnogo ih je prešlo po više džuzeva. Sebeb naše ljubavi prema Kur’anu je bio jedan čovjek, jedan insan koji je odvajao vrijeme za nas, koji nas je pomagao, koji nam je bio i rame za plakanje i savjetnik.
Malo se govori o važnosti nastavnika i učitelja, ali je potrebno govoriti mnogo više. Ovaj primjer jasno pokazuje koliko dobra može učiniti samo jedan čovjek. Od pojedinca koji nesebično žrtvuje svoje vrijeme i znanje, okoristilo se mnogo ljudi. Zbog toga, ne gubimo nadu, upalimo svijeće u tami našeg društva i ne pitajmo šta će drugi učiniti za nas, već šta mi možemo učiniti za druge.  
Naš dragi profesor će ovih dana postati doktor nauka iz oblasti arapskog jezika. Njegovo ime je mr. Hajrudin Hodžić. Čestitam ti, profesor naš, molim Allaha da ti ukabuli tvoj trud, i da ti upiše sevape od svakog harfa kojeg proučimo!

Print Friendly  Priča iz BiH: Kako je profesor u srcima studenata 'posadio' ljubav prema Kur'anu? pf button both



X