290

Preživjeli smo….život teče dalje…a mi sumiramo!

Gostovanje na Face TV-u: Između podrške i prigovora

Proteklo je nekoliko dana od našeg gostovanja na Face televiziji kod uvaženog Senada Hadžifejzovića, kojem smo zahvalni na ukazanoj prilici, a ovom prigodom zahvaljujemo se i svima onima koji su nam pomogli da dobijemo tu priliku, koji su nam pružali podršku u pripremama i upućivali dovu Allahu da u tome bude dobro za muslimane ovih prostora. Svoju zahvalnost upućujemo i mnogobrojnim Bošnjacima koji su nam slali poruke podrške, u kojima se moglo primijetiti da je bošnjački narod, na trenutak, zaboravio sve međusobne razlike i da je kod njih proradila ona patriotska strana. Mnogima su suze potekle te noći, suze koje su dokaz da je napokon došlo vrijeme da bošnjački narod sam razmišlja o sebi i rješava svoje probleme, i da nikada ne dozvoli cijepanje svog safa. Allah da nagradi i našeg dr. Safeta Kuduzovića, koji nam je poslao poruku podrške koja nam je mnogo značila, a ujedno zasjenila sve prigovore. Hvala vam svima!

I prije dolaska u studio Face televizije, bili smo svjesni da ćemo biti meta kritika sa raznih strana. Međutim, te kritike su kapljica u moru pohvala i podrške, Allahu hvala. Kada sa ove distance sagledamo svoje gostovanje, slobodno možemo reći da, kao pojedinci, nismo sebi dopustili da reagiramo emotivno, nego smo sačekali da se sve slegne i da onda na jedan human i ljudski način, što je nekima nedostajalo, a potom i islamski, u što se ne može ni blizu svrstati reakcija pojedinaca, napišemo svoje utiske. Musliman, ako želi da reagira na neku pojavu ili mišljenje, u prvi plan treba staviti svoj razum i prije svega treba da o tome objektivno razmisli, da racionalno sagleda sve aspekte pojave o kojoj želi iznijeti svoje mišljenje, a nikako sebi ne smije dozvoliti da reagira pod utiskom emocija i na osnovu djelimičnog razumijevanja i paušalnih saznanja.

S obzirom na to da se naše djelovanje zasniva na aktivnom komuniciranju s ljudima, primijetili smo da je potrebno uložiti dodatne napore kako bi neki ljudi razumjeli ono što se želi reći, čak i kada se radi o jednostavnim pitanjima, a isto tako treba ukazati i na to da mnogi ljudi ne razumiju da postoje stvari koje su lično pravo svakog čovjeka i da za to ne treba tražiti dozvolu bilo koga, kao što je slučaj oprosta, tj. halala. Povrijedi nas kada nam neko prigovara na najmanju sitnicu, a spremni smo to drugima uraditi. Velikani ovog ummeta uvažavali su stavove drugih, a mi ih samo citiramo, zaboravljajući to primijeniti. Ako druga strana ne vidi spas u jedinstvu muslimana, u trenucima kada se u pitanje ponovo dovodi naš biološki opstanak, zar ima ikakve smetnje u tome da takva inicijativa dođe s naše strane? Zar se prioriteti ne mogu mijenjati s vremena na vrijeme?!

U današnjem vremenu primjetno je da u svim sferama života dominira princip kritičkog percipiranja, što je veoma pohvalno kada se tako postavlja prema društvenim negativnostima, međutim, često se ovaj princip primjenjuje u pogrešnim poljima, a pri tome se zaboravlja na narodnu izreku u kojoj se kaže da čovjek prvo treba urediti svoju avliju, pa tek onda pogledati u tuđu. Dakle, u kritiziranju svaki čovjek prvo treba poći od sebe, pa tek onda dati sebi za pravo da nešto kaže o drugome Međutim, neki ulažu velike napore uređujući tuđu avliju stotinama kilometara udaljenu dok u njihovoj avliji ništa ne funkcionira. Ako to preslikamo na stanje u bošnjačkom korpusu, evidentno je da to ukazuje na podjele unutar bošnjačkog tijela, koje su, u što smo se uvjerili, znale eskalirati, čak i fizičkim obračunima. A eto, oni bi tamo, preko granice, malo da propituju!

Shodno tome, osjetili smo potrebu da krenemo redom i analiziramo sve prigovore koji su nam upućeni i da tako pojasnimo ljudima pozadinu svega toga.

Ako se osvrnemo na mekanski period objave islama, vidjet ćemo da u tom periodu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije bio u mogućnosti da osniva institucije putem kojih bi djelovao i tada se djelovanje temeljilo na verbalnim naporima i pozivanju, što je dovelo do prvog postignuća širih razmjera koje se u ogledalo u tome što su mu muslimani dali prisegu e na potpunu vjernost i pokornost u svemu onome što je on tražio od njih.

U medinskom periodu objave, situacija se mijenja i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, od dolaska u Medinu počinje graditi centar vjerskog života i osnivati institucije i uspostavljati vojsku te zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast. Ovi Poslanikovi, sallallahu alejhi ve sellem, potezi i način djelovanja ukazuju na to da je islam sam po sebi institucija koja ima svoja pravila, red ili poredak, što znači da se red uspostavlja institucionalno, a ne po pojedinačnoj volji. Zamislimo sada, ako se osvrnemo na naše gostovanje i različitosti komentara, kako bi muslimani, kojih je ovdje zanemarljiv broj, donijeli stav u pogledu mnogobrojnih drugih pitanja koja su od krucijalne važnosti dok se sa svih strana plasiraju različita, često dijametralna mišljenja?

Često na predavanjima i hutbama slušamo o tome da je jedinstvo muslimana, posebno u ovom vremenu, jedan od najvažnijih prioriteta, ali nerijetko se dešava da predavači koji odašilju ovakve poruke svojim djelima poručuju nešto sasvim drugo. Ako ovi predavači pod sintagmom “jedinstvo muslimana” podrazumijevaju jedinstvo koje će rezultirati time da će samo oni i njima slični dominirati i voditi glavnu riječ, onda to ljudima tako treba i pojasniti, a i ako time misle na jedinstvo jedne skupine kojoj pripadaju, opet to moraju napomenuti da ih ljudi pogrešno ne shvate. A kad već govore o jedinstvu, onda treba da o njemu govore precizno i jasno i da se izjasne koga ne žele u tom svom ličnom “jedinstvu” muslimana, da i to ljudi znaju.

Nakon realnog i objektivnog sagledavanja cjelokupne situacije, stječemo dojam da neki ne mogu napraviti razliku između podrške instituciji, koja je građena dug period, i samih pojedinaca unutar te institucije, među kojima ima i onih koji svojim postupcima nanose štetu toj instituciji. Nerealno je očekivati da svaki uposlenik institucije zaslužuje funkciju koju obavlja. Institucija je vlasništvo i pravo svih muslimana, a ne pojedinca, određene familije ili krugova unutar institucije. A ukoliko se pojave nesuglasice, onda se to može rješavati na akademski način.

Podrška instituciji ne znači podršku ličnim rezonovanjima i arogantnim ponašanjima pojedinaca, koji na sav glas govore protiv “isilovskih metoda”, za koje tvrde da ih neistomišljenici primjenjuju u odnosu prema njima, a sami koriste te metode u odnosu prema svojim neistomišljenicima. Ovakva praksa uzela je toliko maha, da se čak i pojedina zvanična glasila IZ-a koriste za lične obračune s drugima.

Podrška i poštovanje ne znači jednoumlje, što je karakteristično za totalitarne sisteme, i slijepo slijeđenje. Dva najpoznatija učenika imama Ebu Hanife, rahimehullah, Muhammed eš-Šejbani i Ebu Jusuf, nisu prihvatili sve stavove svoga učitelja. Naravno, sa njima se ne mogu poistovjetiti ni jedna niti druga strana, ali mogu naučiti širokogrudnost ovih velikana ummeta. Mi smo uvjereni da imami mezheba nikada nisu imali namjeru, niti bi dozvoliti, da se u ummetu javljaju podjele zbog njihovih oprečnih stavova, što je evidentno u njihovoj naučnoj ostavštini.

Imam Ebu Hanifa rekao je: “Onome ko nije upoznat sa dokazom na osnovu kojeg sam izgradio svoje mišljenje – zabranjeno je da izdaje fetvu pozivajući se na moje mišljenje.”

Imam Malik rekao je: “Svačije se mišljenje i riječi prihvataju i odbacuju izuzev riječi onoga koji je u ovom kaburu”, misleći na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Imam Šafija rekao je: “Ako je hadis vjerodostojan, to je moj mezheb.”

Imam Ahmed rekao je: “Nemoj slijediti ni mene, ni Malika, ni Šafiju ni Evzaija, nego uzmi odakle su oni uzeli”, misleći na uzimanje propisa iz Kur’ana i sunneta.

Ovo su izjave najeminentnijih islamskih učenjaka, iz kojih se jasno uočava da je njihov krajnji cilj bio da slijede Kur’an i sunnet, a ne da prave skupine sljedbenika. Međutim, to ne znači da običnom muslimanu, koji se ne bavi izučavanjem islamskih nauka, nije dozvoljeno da slijedi jedan od četiri mezheba, kao što ne znači ni da je sljedbenik jednog mezheba u privilegiranoj poziciji od pripadnika drugog mezheba.

Islam nas uči da u rezonovanju ne upotrebljavamo duple aršine, nego da budemo istinski pravedni. Što se tiče reisa Kavazovića, on je svojim djelima dokazao svoj patriotizam i svoju ljubav prema vjeri. Mnogi su se divili kada je došao na dženazu Jusufu Barčiću, u samom jeku medijske kampanje na hafiza Jusufa, kada se javno oglasio nakon akcije “Svjetlost”, koja je srovedena u Gornjoj Maoči, mnogi su mu iskazivali poštovanje, a, s druge strane, bio je meta oštrih kritika i predstavljan je kao zaštitnik ekstremista. Reis Kavazović dozvoljavao je rad i djelovanje udruženjima koja nisu bila destabilizirajući faktor u državi i tada su mu oni koji su nesmetano vodili te projekte u vrijeme dok je reis Kavazović obavljao funkciju tuzlanskog muftije, izricali pohvale, a danas na njega obrušavaju lavinu kritika. Ovakav postupak posebno iznenađuje, jer, barem oni, trebali bi se voditi poznatim islamskim pravilom da bratu muslimanu treba naći 70 razloga kao opravdanje za neki postupak, uzimajući u obzir i druge okolnosti, pritiske, prljave igre oko pozicionirane osobe i bjelosvjetske politike, koje mogu biti razlogom da osoba na funkciji nekad povuče pogrešan potez. Međutim, ovi “kritičari” na sve to zaboravljaju kada su drugi u pitanju, ali sjećanje ih dobro služi kada se i sami nađu u ovakvoj ili slučnoj situaciji.

Imam Fudajl b. Ijad, Allah mu se smilovao, rekao je: “Kada bih znao da će mi dova biti primljena, uputio bih je za vladara, jer nam je naređeno da molimo Allaha za njihovu ispravnost, a nije nam naređeno da upućujemo dove protiv njih, makar griješili i bili nepravedni, jer njihova nepravda i grijeh vraćaju se na njih, a njihova ispravnost donosi pozitivne posljedice i za njih i za muslimane. Njihova ispravnost označava ispravnost cijelog ummeta.”

Hasan el-Basri, Allah mu se smilovao, rekao je: “Nepravda vladara jedna je od Allahovih osveta, a Allahovoj se osveti ne možemo suprotstaviti sabljama, već se od nje čuvamo i branimo dovom, pokajanjem, traženjem oprosta, sustezanjem od činjenja grijeha. Ukoliko se Allahovoj kazni i osveti suprotstavimo sabljama, bit će polomljene.” Bilježi se da je jednom prilikom Hasan je čuo nekog čovjeka kako upućuje dovu protiv Hadždžadža, pa mu je rekao: “Ne čini to, Allah ti se smilovao! Vi ste iskušani zbog svoga grijeha i bojimo se, ukoliko Hadždžadž umre ili bude svrgnut, da vam nadređeni ne postanu majmuni i svinje.” (Ibn Dževzi, Adabu Hasan el-Basri, str. 119)

Ove izjave naših velikana govore o odnosu muslimana prema muslimanu kojem je dat emanet vlasti nad ostalim muslimanima i iz njih treba da barem naučimo koji je to put koji vodi ka popravljanju stanja, pružanju pomoći i podrške onima koji su iskušani tom pozicijom.

Kada su u pitanju riječi “postoje indicije”, treba reći da se indicija definira kao predznak, znak koji na nešto upućuje, na nešto ukazuje, koji daje mogućnost za neke pretpostavke, simptom, osnov za neku sumnju (naprimjer, na postojanje neke bolesti), i ovo navodimo kao pojašnjenje za prigovor koji nam je upućen zbog korištenja ove riječi. Mi smo dužni da budemo nepristrasni i da se pravedno osnosimo prema svima. Također, ne smijemo dozvoliti da zbog nekoliko “usijanih” glava ispaštaju hiljade drugih, kao i čitavo jedno društvo. Vrijeme je da se jasno ukaže i pokaže na one koji unose nered i destabiliziraju muslimansko društvo i ne treba dozvoliti da svi zajedno odemo u provaliju. Već je deseta godina kako se tom destabilizirajućem faktoru dokazuje da za postupke i riječi iza kojih stoje utemeljenje ne mogu pronaći u islamu, ali oni i dalje srljaju, pa zašto ih ne pustiti da sami okuse gorčinu svojih pogrešnih stavova?! Tekfir je novotarija opasnija od mnogo drugih novotarija prisutnih u današnjem ummetu.

Kada su u pitanju prigovori u kojima se navodi da se pojedini ponižavaju, privode i zatvaraju, treba reći da smo mi dužni da od vlasti tražimo da se ne kažnjavaju oni koji su nevini, ali moramo istaći i da je zatvaranje za haridžijsku ideologiju nagrada u odnosu na kaznu koja je za njih izrečena u hadisu.

U dva Sahiha bilježe se predaja od Ebu Hurejre i Ebu Seid el-Hudrija, radijallahu anhu, u kojoj se navodi da je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nakon raspodjele plijena s Hunejna, došao čovjek po imenu Abdullah Zul-Huvejsira et-Temimi, koji mu je rekao: “Poslaniče, dijeli pravedno, jer nisi bio pravedan!” Na to je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “ Teško tebi! A ko je pravedan, ako ja nisam!?” Čuvši šta je Huvejsira rekao, Omer, radijallahu anhu, obrati se Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, riječima: “Dozvoli mi da mu odrubim glavu!” Na to Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, reče: “Pusti ga! Svako od vas omalovažavat će svoj namaz u poređenju s njihovim i svoj post u poređenju s njihovim postom. Oni će čitati Kur’an, ali on neće prelaziti njihove ključne kosti. Izlazit će iz vjere kao što strijela prolazi kroz ulovljenu životinju…”(Buhari i Muslim)

U drugoj verziji kaže se: “Kada bih ih sreo, kaznio bi ih kaznom naroda Ad! To bi bili najgori leševi pod nebeskim svodom!”

Na kraju ovog podužeg teksta, što nije običaj do sada, želimo da uputimo svoje žaljenje svima onima:

– koji su se nadali da će se ponovo na televiziji pojaviti polupismeni ljudi i govoriti o kufr, širku i tagutu,

– koji su očekivali ljude u dugim bijelim galabijama ili afganistanskoj nošnji,

– koji su očekivali da ćemo tekbirati po studiju i negativno govoriti o bh. institucijama,

– koji smatraju da je poniženje halaliti bratu muslimanu,

– koji su nas optužili da je u pitanju pretvaranje, iako je zakletva Allahom nešto veliko,

– koji su nas potvorili da se ulizujemo, a obojica smo materijalno neovisni od bilo kakve političke partije i IZ-a,

– koji…

Da ne duljimo, svima onima kojima se nisu ispunila pokvarena očekivanja, kao i onima koji su očekivali da kažemo samo ono što oni misle da smo trebali reći.

A mi i vama halalimo, a vi svoje riječi, sumnje i stavove nosite pred Allaha, i to naš rad i našu ljubav prema vjeri, narodu i domovini nimalo neće poljuljati, uz Allahovu pomoć!

 

Mr. hfz. Adnan Mrkonjić

Muhamed Ikanović, prof.

 

Print Friendly  Preživjeli smo....život teče dalje...a mi sumiramo! pf button both



X