Pred teravijskim vratima

Piše: Elvedin Pezić
Pred teravijskim vratima dovaEvo, ponovo je na naša vrata zakucao svakom vjerniku dragi gost – mjesec ramazan. Njegove vrijednosti ne treba spominjati vjernicima, jer su one još od rane mladosti duboko urezane u njihovim srcima. Djetetu koje odrasta u muslimanskoj kući, odgaja se od malehna u duhu žudnje za ramazanom, iftarom, sehurom, bajramskim poklonima i bajramskim obilaskom rodbine, ramazan predstavlja nešto posebno. Gost koji muslimanima svake godine iznenadno dođe, a oni nesvjesni i nespremni da ga dočekaju, i kada konačno shvate da je prisutan, on već polahko najavljuje svoj odlazak, a oni, ama baš svake godine, tužni zbog toga što nisu na najbolji način iskoristili tu Allahovu blagodat, ne mogu da se pomire sa činjenicom da je on doista prošao.

Jedna od karakteristika ramazana, po kojoj ga najviše pamte i mladi i stari, jesu svakako i ramazanske teravije.  Nezaboravni su osjećaji odlaska na teraviju. Gužve u džamijama, toliko da se nerijetko dešava da ljudi ne mogu naći mjesta kako bi obavili taj svima nama dragi ibadet. U mnogim mjestima gdje nema izgrađene džamije, ljudi se okupljaju u mejtefima, ili pak u najprostranijoj kući dotičnog mjesta, a sve to samo kako bi se za softom klanjala teravija. Pa čak i oni koji tokom cijele godine ne zavire u džamiju, ne mogu sebi da dopuste toliki ”luksuz” pa da još i teraviju ne klanjaju, pa ih vidimo kako redovno žure u džamiju da i oni pokažu svoju pripadnost islamu.

Sve spomenuto, i nespomenuto, dovoljan je razlog da se piše i govori o teraviji. Veoma je bitno da ljudi ispravno shvate smisao ovog ibadeta, kao što je bitno da se iskoristi prisustvo onih koji tokom cijele godine ne znaju za džamiju da im se u tom vremenu kaže nešto o Allahovoj vjeri.

Spomenuti osjećaji prema teraviji svakako su pokazatelj čistoće srca i dobrote ljudi koji dolaze da obave taj ibadet, ali da li je to dovoljno? Generalno gledajući, ramazan bi trebao da bude jedan godišnji ”servis” našeg imana, našeg duhovnog stanja. Mjesec ramazan trebao bi da bude mjesec žudnje za Allahovom milošću i Njegovim rahmetom, mjesec druženja sa Kur’anom, mjesec suza i mjesec dova upućenih Uzvišenom Allahu.
Jedan od načina kojima se u toku ramazana jača iman te duhovno pročišćava vjerničko srce svakako trebalo da bude i teravija-namaz. Žalosno je što moramo primijetiti da živimo u vremenu kada veliki broj ljudi nije postigao pravi cilj niti je ispravno shvatio propisivanje ovog ibadeta. Mnogi misle da je dovoljan sam odlazak u džamiju, što je više nego neispravno. Više od toga boli što vidimo da se takvo ubjeđenje ponekad praktično podržava od određenog broja onih koji ljude predvode u namazu, imama. Naći ćemo da se teravija u mnogim mjestima svela na puko preklapanje i pregibanje, koje u osnovi ne donosi nikakve rezultate.

Mene zaista čudi kako se tom našem narodu i dan-danas događaju takve stvari. Mogu shvatiti da se to moglo dešavati u periodu komunizma kada su ljudi bili u totalnoj informativnoj blokadi u svakom pogledu, pa i vjerskom. Ali danas, to mi nije jasno. Zar je teško upaliti TV i vidjeti kako ljudi klanjaju teraviju u svetim mjestima, Mekki i Medini, ili kako ljudi klanjaju teraviju u Egiptu ili Kuvajtu? Znam da njihovi postupci nisu izvor vjere, ali su njihovi postupci barem za sada mnogo bliži praksi Allahovog Poslanika u obavljanju noćnog namaza (teravije) nego što su to postupci ljudi u našim krajevima. Zar je moguće da smo samo mi jedino shvatili kako se treba klanjati teravija-namaz? Zar se moralo desiti da se ljudi u nezadovoljstvu sa načinom obavljanja teravije verbalno i fizički obračunaju sa onim imamom u Turskoj? (događaj je zabilježen video kamerom i može se pogledati na internetu)

Kao što je velika razlika u načinu obavljanja teravije u našim krajevima u odnosu na klanjanje teravije u velikom broju zemalja arapskog svijeta, isto tako i tragovi teravije su različiti. Nerijetko nam se desi da gledajući direktan prijenos teravije iz Mekke ili Medine vidimo kako ljudi uplakano stoje u namazu, razmišljajući o onome što imam uči, odgajajući sebe i svoju dušu, puneći svoju ”bateriju” imana. Ali, da li ste ikada vidjeli nekog našeg klanjača da plače na teravija-namazu? Ja lično nisam nikada, što ne znači da se nikada nije desilo. Ako bismo rekli da smo ga vidjeli, dobro bi se trebalo zapitati zašto je zaplakao. Vjerovatno je zadnje zbog čega bi mogao da zaplače jeste strah od Allaha proizašao iz razmišljanja o onome što se uči u namazu. A veoma lahko bi se moglo desiti da plače zbog bolova u leđima, jer siromah ne može da izdrži tempo koji mu se diktira, a ima veliku želju da bude u skupini onih koji su prošli kroz cilj i klanjali cijelu teraviju te noći.

Objektivnost i pravednost uče nas da moramo priznati da su i mnogi imami izvrgnuti jakom pritisku džematlija u slučaju da oduže sa teravijom, i to je činjenica koja se ne može zapostaviti, kao i to da ljudi našeg podneblja ne razumiju ono što se uči. A da li to znači da ne treba ukazivati ljudima na ono što je ispravno, da iz godine u godinu ne treba ljude navikavati na pravi smisao propisivanja teravije? Koliko bi generacija trebalo da prođe pa da se nešto počne mijenjati na tom planu?

Je li imam postavljen u mihrab da bi u svemu slušao džemat ili je džemat postavio imama koji će im tumačiti vjeru i kazivati ono što je ispravno, pa makar se to i ne podudaralo sa njihovim željama i prethodnim ubjeđenjima? Da li to znači da ljudima ne treba kratko protumačiti Fatihu, koju toliko slušaju, kao i zadnjih dvadesetak kur’anskih sura, koje se veoma često uče na teravijama, kako bi na taj način ljudima omogućili da koliko-toliko razumiju ono što se uči? Uzvišenom Allahu hvala, pa je to danas, kao nikada prije, veoma lahko jer živimo u vremenu kada imamo preveden sažetak Ibn Kesirovog tefsira, iz kojeg kada bi se džematlijama pročitao komentar spomenutih sura, bilo bi im više nego dovoljno da razumiju ono što se uči u namazu.

Smatram da je na imamima, ali i na svima nama koji posjećujemo džamije, velika odgovornost u pogledu ispravljanja neispravnih ubjeđenja koja se odnose na teravija-namaz. Ljude treba podučavati da je namaz, a samim time i teravija, propisan da bi čovjeka odvratio od loših djela, kao što nam o tome govori Kur’an, a što se ne može postići pukim pregibanjem, već se samo može postići razmišljanjem o onome što čovjek uči u namazu. Imami bi trebali da iskoriste ramazan i da ljudima, naročito omladini i onim sezonskim posjetiocima, pokušaju prenijeti vjerske propise koje je potrebno da poznaju. Sam dolazak u džamiju veliki je pokazatelj dobrote tog insana, zato to treba njegovati i odgajati, a najbolje čime se to može postići jeste lijepom riječju koju čovjek čuje u džamiji. Lijepa riječ i gvozdena vrata otvara, pa kako da ne otvori srce čovjeka koji čezne za Allahom i Njegovim rahmetom.

Mnogo je toga što naš narod ne zna, a što bi mu trebalo kazati. Koliko je samo velikih grijeha i poroka u našem društvu postalo sastavni i nezaobilazni dio naše svakodnevnice: psovanje Uzvišenog Allaha, ostavljanje namaza, ismijavanje sa obilježjima islama, sihr, gatanje, čitanje horoskopa, razgolićenost žena, kamata, blud, krađa, laž, ogovaranje, mito, samoubistva, alkohol i mnogi drugi, na koje treba ukazati narodu prije negoli Allah pošalje svoju kaznu ovom ionako već dobro napaćenom narodu.

Ako pogledamo u međumuslimanske odnose u današnjem vremenu, vidjet ćemo da je stanje daleko od zadovoljavajućeg: kidanje i zapostavljanje rodbinskih veza, neposlušnost roditeljima, ugrožavanje komšijskih prava, samo su neki u nizu pokazatelja našeg stanja, na koje također treba upozoriti.

Mladići i djevojke koji se u ovim teškim vremenima uspiju otrgnuti od svih izazova današnjeg doba: od filmova, serija, evropskih i svjetskih prvenstava, neta, facebooka, mobitela, msn-a, diskoteka i kafića, i doći u džamiju, njih doista treba posebno pripaziti. Pred njima je dug i veoma mukotrpan životni put, koji oni ne mogu ispravno odabrati osim uz pomoć starijih. Njima treba ukazati na poroke proširene među omladinom i njihove kobne posljedice, treba im ukazati na ulogu omladine u jednom društvu, te da su baš oni ti koji će sutra, bili spremni ili ne, biti nosioci našeg društva, treba im ukazati na to da je Allahov Poslanik istinski autoritet kojeg valja slijediti i da je to uspjeh i ponos na oba svijeta.
Stoga bi svi mi, na čelu sa našim vjerskim predstavnicima, trebali da se obradujemo ovoj sezoni i da dobro zasučemo rukave da što više hajra učinimo u ovom blagoslovljenom mjesecu, da što više znanja, kojim nas je počastio Allah, prenesemo onima koji nas okružuju.

Allaha molim da ovaj tekst ispravno shvate svi oni kojima je upućen, te da ga ne dožive kao provokaciju i omalovažavanje bilo čijeg truda, jer to doista nije cilj, već je samo jedan mali pokušaj učestvovanja u činjenju ramazanskog dobra. Allaha molim da primi naše ramazanske ibadete, da nas učini od onih koji Ga se boje na javi i u tajnosti, da nas učini od onih koji popravljaju, a ne ruše. Amin!

Print Friendly  Pred teravijskim vratima pf button both



X