47

Pravo na slobodu mišljenja i govora

Piše: Abdulvaris Ribo

Među ličnim ljudskim pravima poseban značaj i važnost zauzima pravo na slobodu mišljenja i govora, prije svega što je to pravo neophodno za pomaganje istine i suzbijanje neistine. Pravo na slobodno mišljenje niko ne smije osporavati i zabraniti, jer je ono zagarantirano svakom čovjeku. Javno iskazivanje svoga mišljenja osobina je samo hrabrog i dobronamjernog čovjeka koji time želi dobro za svoju vjeru, istinu, narod i državu.

Štaviše, čovjeka koji, zbog straha za svoju sigurnost i ovosvjetske interese, ne ispoljava javno svoje mišljenje, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, smatra poniženim i prezrenim.

Ebu Seid el-Hudri, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neka niko od vas ne prezire samog sebe!” “Allahov Poslaniče, a kako to neko može sebe prezirati?”, upitaše ashabi. On reče: “Tako što vidi da je nešto dužan kazati, ali to ne kaže, pa će ga Allah na Sudnjem danu upitati: ‘Šta te je spriječilo da, radi Mene, kažeš to i to?’ On će odgovoriti: ‘Bojao sam se ljudi’, a Uzvišeni Allah kazat će mu: ‘Preče je bilo da se Mene bojiš.’” (Ibn Madža, Daif Ibn Madža, br. 4080)

Iako je ovaj hadis slab – daif, njegovo značenje potvrđuje kur’anski ajet u kojem Uzvišeni kaže: “…oni koji Allahove poslanice dostavljaju, od Njega strahuju, i koji se nikoga, osim Allaha, ne boje, a dovoljno je to što će se pred Allahom račun polagati.” (El-Ahzab, 39)

 

Sloboda mišljenja i govora neophodna je za ispunjavanje obaveza koje nalaže islam

Uzvišeni Allah obavezao je prije svega ljude od znanja, ali i druge muslimane, da popravljaju društva u kojima žive i da javno govore istinu i u nju pozivaju. Svaki pametan i punoljetan musliman bit će odgovoran pred Allahom i pitan da li je slobodu govora i mišljenja dovoljno iskoristio u svrhu pomaganja istine i pravde. Sloboda mišljenja i govora naročito je neophodna u jednoj od najvećih obaveza (farzova) koju nam naređuje Uzvišeni Allah, a to je naređivanje dobra i suzbijanje zla. Izvršavanje te obaveze neminovno zahtijeva slobodu mišljenja i govora.

Kaže Uzvišeni Allah: “I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati – oni će biti spašeni.” (Alu Imran, 104)

U drugom ajetu, obraćajući se Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, Uzvišeni kaže: “A ti javno ispovijedaj ono što ti se naređuje.” (El-Hidžr, 94) U vezi s potrebom naređivanja dobra i suzbijanja zla, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko od vas vidi neko zlo, neka ga ukloni rukom, a ako nije u mogućnosti, neka to uradi jezikom (riječima), a ako ni to nije u mogućnosti, neka ga prezre srcem, a to je najslabiji vid imana.” (Muslim, 2/22, i drugi)

 

Za slobodu govora i mišljenja potrebna je hrabrost

Hrabrost je, općenito, jedna od prepoznatljivih osobina pravog vjernika, koji se radi istine i pravde ne boji nikoga, osim Uzvišenog Allaha. Strah i kukavičluk ne dozvoljavaju čovjeku da javno iznosi svoje mišljenje, kritiku i prijedloge, i da tako pomaže pravdu i istinu. Ako ovakvo stanje preovladava u nekom društvu, to je znak propasti tog društva.

U vezi s tim Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Kada vidiš moj ummet da se zalimu (nasilniku) boji kazati ‘nasilniče’, oprosti se od njega”, tj. od takvog ummeta nema više koristi. (Hakim, Mustedrek, 4/108, sahih sa uvjetima Buharija i Muslima) Ono što kod muslimana rađa i jača hrabrost jeste čvrsto vjerovanje u Allaha i Njegovu moć. Onaj ko je ubijeđen da su korist i šteta samo u Allahovim rukama, da su sva ostala stvorenja samo Njegovi robovi i da se ništa ne može desiti bez Njegovog znanja i dozvole, neće se bojati da kaže istinu pa čak i nepravednom vladaru. Islamski vladari prvih generacija muslimana svoje su podanike odgajali u okrilju hrabrosti i slobode iznošenja svoga mišljenja.

Tako se prenosi da je jedan čovjek rekao Omeru, radijallahu anhu: “Omere, boj se Allaha!”, a Omer mu na to reče: “Tako, izgovori te riječi, jer ako ih ne izgovarate, u vama nema nikakvog dobra, a ako ih mi ne poslušamo, u nama nema nikakvog dobra.” Riječi “boj se Allaha” podrazumijevaju savjet, naređivanje dobra i zabranjivanje zla. Također, bez slobodnog mišljenja ne možemo zamisliti funkcioniranje šúre – savjetodavnog vijeća, kao osnovnog principa islamske uprave i vlasti, jer za normalno funkcioniranje šúre neminovne su rasprave i diskusije, a to povlači slobodu mišljenja i govora.

 

Riječ istine protiv nepravde najveći je vid džihada

Uzvišeni Allah upozorava na opasnost tajenja istine i znanja i prijeti kaznom onima koji se zbog toga boje drugih mimo Njega i njima se umiljavaju: “A kada je Allah uzeo obavezu od onih kojima je Knjiga data, da će je sigurno ljudima objašnjavati i da iz nje neće ništa tajiti!…” (Alu Imran, 187)

A o onima koji istinu prešućuju Uzvišeni kaže: “One koji budu tajili jasne dokaze, koje smo Mi objavili, i Pravi put, koji smo u Knjizi ljudima označili, njih će Allah prokleti, a proklet će ih i oni koji imaju pravo da proklinju.” (El-Bekara, 259)

U vezi s tim Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Ko zataji neko znanje, na Sudnjem danu bit će zauzdan uzdama od vatre.” (Sahihul-džamia, 2/6517)

Najveću odgovornost u promoviranju i javnom iznošenju istine imaju islamski učenjaci. Ta odgovornost i obaveza povlači i veliku nagradu, o čemu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Velikan (prvak) šehida je Hamza b. Abdulmuttalib i čovjek koji dođe nepravednom vladaru, naređujući mu dobro i upozoravajući ga na zlo, pa ga ovaj ubije.” (Tirmizi i Hakim, Sahih, Et-Tergib vet-terhib, 3/225)

Također, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Kazati istinu nepravednom vladaru, to je najvredniji džihad.” (Tirmizi, Ibn Madža i Ebu Davud; vidjeti: Sahih Ibn Madža, br. 4083)

Islam svakom pametnom i punoljetnom pojedincu, pa i skupini, daje pravo da javno iskažu svoje mišljenje i stav, pa makar se radilo o neslaganju sa postupcima vlasti ili vlastodržaca, ali pod uvjetom da ne krše zakon, da ne prave nered i da nikoga ne uznemiravaju. Navodi se da je Alija, radijallahu anhu, dozvolio haridžijama da se okupe i da iznesu svoje zamjerke i stavove, pa im je poslao Ibn Abbasa, radijallahu anhu, da s njima diskutuje. Spominje se da je tom prilikom oko četiri hiljade haridžija odustalo od svojih stavova i priznalo Aliju za halifu. Alija im je tada rekao: “Budite gdje hoćete, ali među nama je sklopljen dogovor da ne prolijevate krv, da ne činite drumsko razbojništvo i da nikome nepravdu ne nanosite. Ako išta od toga učinite, protiv vas ću pokrenuti rat.” (Nejlul-evtar, 7/97–98) Znači, pojedincu i grupi dopušteno je da javno iskažu svoje nezadovoljstvo i neslaganje sa postupcima vlasti, ali pod uvjetom da imaju dobru namjeru, a to je popravljanje stanja, a ne da time žele prevlast i sijanje nereda i smutnje u društvu. Prema tome, vlast u državi neće proganjati i neće se boriti protiv svojih neistomišljenika sve dok silom i prijetnjom ne počnu ljude pridobijati na svoju stranu i dok ne počnu sijati nered i smutnju u društvu, udarajući tako na samu sigurnost i stabilnost države.

 

Sloboda mišljenja i učenjaci

Sloboda mišljenja ima poseban značaj kada je u pitanju islamska ulema – učenjaci. Oni moraju imati apsolutnu slobodu mišljenja i stava, jer oni su tumači vjere i u tome ih niko ne smije primoravati na određeno mišljenje i postavljati im uvjete, bez obzira bila to neka vjerska institucija ili vjerski autoritet. Istinskom učenjaku, čije je znanje o vjeri utemeljeno na kur’ansko-sunnetskim argumentima i izvorima, niko ne smije zabraniti da tumači vjeru i da ljude njoj podučava, jer to je njegovo pravo i obaveza koju mu nalaže Uzvišeni Allah.

Kaže Uzvišeni Allah: “A kada je Allah uzeo obavezu od onih kojima je data Knjiga, da će je sigurno ljudima objašnjavati i da iz nje neće ništa tajiti, oni su je poslije za leđa svoja bacili i nečim što malo vrijedi zamijenili; a kako je ružno to što su u zamjenu dobili.” (Alu Imran, 187) Kaže Ibn Hazm: “Kada se ljudi raziđu u pogledu nekog vjerskog pitanja, obaveza je da se obrate na Kur’an i sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a ne na nešto drugo, jer Uzvišeni Allah kaže: “A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše.” (En-Nisa, 59) Ovaj ajet ukazuje na to da alim, odnosno učenjak, ima apsolutnu neovisnost u iznošenju mišljenja i u tumačenju vjerskih propisa.

 

Granice slobode mišljenja i govora

Sloboda mišljenja o kojoj govorimo nije apsolutna i bez ikakvih ograničenja. Islam je postavio određene principe i pravila kada je u pitanju sloboda mišljenja da bi tako zaštitio ono što je nepovredivo i kod pojedinca i kod zajednice.

Prvi princip i ograničenje jeste da svako onaj ko iznosi svoje mišljenje, iskorištavajući to svoje pravo, treba imati dobru namjeru, a to je ostvarivanje koristi za svoju vjeru, društvo i sve muslimane, a ne da time želi samo ličnu korist ili sijanje nereda i smutnje među ljudima.

Drugi princip jeste da se iza iznošenja mišljenja ne krije želja za pohvalom, licemjerstvo, omalovažavanje i potcjenjivanje drugih, iznošenje njihovih mahana ili želja za postizanjem neke materijalne koristi i položaja.

Treći princip jeste da, pod izgovorom slobode, nije dozvoljeno napadati islamsko vjerovanje, poslanike, vjerske propise i slično, jer takvi postupci ne samo da nisu dozvoljeni nego čovjeka mogu izvesti iz okvira islama.

I četvrti princip jeste pridržavati se islamskog morala u iznošenju svoga mišljenja, tako što nećemo napadati i kompromitirati tuđu čast i dostojanstvo, jer naše pravo prestaje tamo gdje počinjemo narušavati prava drugih.

 

 

Print Friendly  Pravo na slobodu mišljenja i govora pf button both



X