Pravni propisi zajedničke dove za muslimane koje zadesi nesvakidašnja nevolja (El-kunutu fin-nevazil)

Priredio: Pezić Elvedin

Pravni propisi zajedničke dove za muslimane koje zadesi nesvakidašnja nevolja (El-kunutu fin-nevazil) 1510Mnogo je muslimana svijeta koji su u današnjem vremenu izloženi nesvakidašnjim iskušenjima. Najbliži i najočitiji primjer za to su naša braća u Siriji, koja ovih dana prolaze kroz velika nesvakidašnja iskušenja. Islam je u svome savršenstvu propisao ostalom dijelu muslimana, koji nisu direktno pogođeni tim iskušenjima, da pomognu svojoj braći muslimanima. Jedan od mnogobrojnih načina na koji muslimani mogu da pomognu jedni drugima svakako je i kolektivno upućivanje dove Svevišnjem Allahu, u kojoj se traži da pomogne braći muslimanima koji su pogođeni određenim iskušenjem.

Islamski učenjaci su čak i u knjigama fikha (islamskog prava) nezaobilazno govorili o propisima  vezanim za zajedničko upućivanje dove Allahu, na kraju ili neposredno prije završetka zajednički obavljenog namaza, za muslimane koji su pogođeni nesvakidašnjim iskušenjem. Kroz ovaj tekst mi ćemo rezimirano spomenuti neke od pravnih propisa vezanih za to poglavlje, koje bi trebao da poznaje svaki musliman, pošto je veoma malo pisane riječi na našem jeziku o spomenutoj tematici.

Argumenti o propisanosti ovog ibadeta

Prije nego što počne sa prakticiranjem bilo kojeg ibadeta, naročito onoga koji nije rasprostranjen i poznat među muslimanima određenog podneblja, musliman bi trebao da posjeduje šerijatski validan argument koji potvrđuje validnost tog ibadeta.

Allahov Poslanik je kazao: „Onaj ko učini djelo koje nema utemeljenja u našoj vjeri, to će mu biti odbijeno.“ (Muslim)

Tako je i sa ibadetom zajedničke dove za muslimane u nevolji.

Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, nakon što bi na zadnjem rekatu namaza izgovorio ”Semi’ Allahu limen hamidehu”, učio dovu: ”Gospodaru moj, spasi Ajjaša ibn Ebu Rabiju! Gospodaru moj, spasi El-Velida ibn El-Velida! Gospodaru moj, spasi Selemu ibn Hišama! Gospodaru moj, spasi potlačene mu’mine! Gospodaru moj, pojačaj Svoju srdžbu na Medar! Gospodaru moj, učini im iskušenja dugim kao što su bile duge sušne godine Jusufa, a.s,.“ (Buharija i Muslim)

Ovaj hadis jasno ukazuje na legitimnost zajedničke dove za potlačene muslimane, kao i na upućivanje dove protiv nevjernika.

Enes, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik poslao skupinu učača Kur’ana, koju je činilo sedamdeset ljudi, po određenoj potrebi, pa su ih napali pripadnici plemena Benu Sulejm, Ri’lun i Zekvan, kod bunara poznatog pod imenom Meu’ne. Ashabi su im kazali: ”Tako nam Allaha, mi vas ne želimo napasti, već smo u prolazu po naredbi Allahovog Poslanika.” Međutim, pripadnici plemena Benu Sulejm sve su ih poubijali, pa je Allahov Poslanik nakon toga dovio protiv njih cijeli mjesec dana, nakon sabah-namaza. (Buharija)

Od Enesa, r.a., prenosi se da je kazao: ”Allahov Poslanik je cijeli mjesec dana dovio kada su pobijene karije (učači), i nikada nisam vidio Allahovog Poslanika  da se toliko rastužio kao tada.“ (Buharija)

Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, kada bi želio da dovi za nekoga ili protiv nekoga, to činio nakon povratka sa ruku’a. (Buharija)

Svi citirani hadis ukazuju na propisanost ovog ibadeta, koji se ogleda u zajedničkoj dovi nakon povratka sa ruku’a na zadnjem namaskom rekatu, a kojom se traži pomoć od Allaha za braću muslimane koji su iskušani nesvakidašnjim iskušenjem.

Određeni broj učenjaka smatrao je ovaj ibadet derogiranim. Međutim, tačno je da ovaj ibadet nije derogiran i da je muslimanima pohvalno – a jedan dio učenjaka prvih generacija to je čak smatrao obavezom – da dove zajedničkom dovom nakon posljednjeg rekata namaza obavljenog u džematu, za braću muslimane koje zadesi nesvakidašnje iskušenje.

Ovu činjenicu, da ovaj ibadet nije derogiran, potvrđuje praksa prvih generacija. Da je ovaj ibadet bio derogiran, oni bi to znali i ne bi ga prakticirali. U vjerodostojnim predajama potvrđeno je da su zajedničku dovu nakon zadnjeg namaskog rekata, za muslimane u iskušenju, prakiticirala četverica pravednih halifa, kao i mnogi drugi ashabi Allahovog Poslanika. Isto tako, nije poznato da je neko od ashaba Allahovog Poslanika smatrao ovaj ibadet derogiranim, pa se može kazati da su oni u pogledu validnosti ovog ibadeta imali jednoglasan stav.

Veliki broj muslimana u pogledu ovog ibadeta odabrao je jednu od dvije krajnosti: jedni smatraju da ovaj ibadet nije propisan (smatrajući da je derogiran) ili za njega nisu nikada ni čuli, a drugi opet svakim danom kontinuirano upućuju zajedničku dovu za muslimane nakon sabah-namaza. Tačno je ono što smo spomenuli, tj. da je taj ibadet  propisano prakticirati samo onda kada jedan dio muslimana zadesi nesvakidašnje iskušenje.

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, navodeći stavove islamskih učenjaka u pogledu ovog ibadeta, kazao je: ”Treće mišljenje: Da je Allahov Poslanik učio zajedničku dovu samo kada bi postojao poseban razlog za to, a prekidao bi sa time kada bi nestajalo tog razloga. Na osnovu toga, zajednička dova je propisana samo kada muslimane zadesi neka nesvakidašnja nedaća. Ovaj stav su preferirali pravnici iz redova hadiske znanosti, ovaj stav je prenesen od četverice pravednih halifa. Kada je Omer, r.a., vodio rat protiv kršćana, prakticirao je upućivanje zajedničke dove protiv njih.“ (Medžmu’l-fetava, 23/8)

Kazao je Ibnul-Kajjim: ”Allahov Poslanik prakticirao je učenje zajedničke dove za muslimane samo kada bi ih zadesilo nesvakidašnje iskušenje i ostavljanje tog ibadeta u slučaju kada izostanu nesvakidašnja iskušenja. Ovaj ibadet nije prakticirao samo nakon sabah-namaza, već je to bila većinska praksa Allahovog Poslanika, iz sljedećih razloga: zato što je propisano da se na sabah-namazu oduži sa učenjem, sabah-namaz je vezan za noćni namaz, sabah-namaz je blizu sehura i sabah-namaz je blizu vremena kada se dove ne odbijaju.“ (Zadul-me’ad, 1/262)

 

Nakon kojih namaza se uči spomenuta dova?

Ispravno  mišljenje u pogledu ovog pitanja jeste mišljenje onih učenjaka koji su smatrali da se ovaj ibadet ne vezuje eksplicitno niti za jedan od dnevnih namaza, već je propisan shodno potrebi, nakon svakog namaza, bez obzira da li to bili dnevni ili noćni namazi.

Tu činjenicu nam potvrđuju općeniti hadisi o ovoj tematici u kojima je spomenuto da je Allahov Poslanik dovio nakon svih pet propisanih namaza.

Od Ibn Abbasa, r.a., prenosi se da je rekao: „Allahov Poslanik je kontinuirano dovio cijeli mjesec dana, nakon podne, ikindije, akšama, jacije i sabah-namaza. Nakon svakog namaza, kada bi na zadnjem rekatu izgovorio ”Semi’ Allahu limen hamidehu“, on bi dovio protiv ljudi iz plemena Benu Sulejm, proti Ri’le i Zekvana, a oni koji su bili iza njega aminovali su na njegovu dovu.“ (Ibn Huzejme, Ebu Davud, šejh Albani je potvrdio vjerodostojnost ovog hadisa)

Kazao je šejhul-islam Ibn Tejmijje: ”Propisano je da se zajednička dova (kunut) prakticira kada muslimane zadesi nesvakidašnje iskušenje. Tada biva propisano doviti za muslimane i doviti protiv nevjernika, na sabah-namazu kao i na drugim namazima. Tako je Omer, r.a., prilikom ratovanja protiv kršćana dovio protiv njih dovom: ‘O Gospodaru, prokuni nevjernike, sljedbenike Knjige…“ (El-Fetava el-kubra, 2/114)

Kada se uči spomenuta dova?

Jedno od pitanja koja se vezuju za ovaj ibadet jeste i to kada se uči spomenuta dova, odnosno da li se uči nakon povratka sa ruku’a na zadnjem namaskom rekatu ili se može učiti odmah po završetku propisanog učenja na zadnjem rekatu namaza, prije odlaska na ruku’.

U većini hadisa koji govore o ovom ibadetu navodi se da je Allahov Poslanik to činio nakon povratka sa ruku’a na zadnjem rekatu, dok je u nekim također vjerodostojnim predajama zabilježeno da je to ponekad činio po završetku propisanog učenja na zadnjem rekatu namaza, prije odlaska na ruku’. Stoga možemo kazati da nema smetnje da se dova uči i prije odlaska na ruku’ i poslije ruku’a, ali je preče da to bude nakon povratka sa ruku’a, kao što je zabilježeno u većinskom broju hadisa o ovoj tematici.

Od Muhammeda ibn Sirina prenosi se da je Enes ibn Malik, r.a., upitan: ”Da li je Allahov Poslanik učio (kunut) dovu nakon sabah-namaza?”, pa je rekao: ”Da.” Kada su ga upitali: ”A je li to činio prije odlaska na ruku’u?”, kazao je: ”Kratko nakon povratka sa ruku’a.” (Buharija i Muslim)

Do kada se prakticira ovaj ibadet?

Ovaj ibadet je propisan s ciljem traženja pomoći od Uzvišenog Allaha za braću muslimane i nije vremenski ograničen. Propisano je da se prakticira ova dova sve dok su muslimani izloženi određenom nesvakidašnjem iskušenju. Ako bi se desilo da određeno iskušenje potraje duže vremena, nema smetnje da se prakticira s vremena na vrijeme, kako bi se na taj način muslimani podsjetili na obaveznost potpomaganja braće muslimana.

Tačna je činjenica da muslimani danas u mnogim dijelovima Allahove zemlje imaju određenih iskušenja, što iziskuje da muslimani neprestano prakticiraju ovaj ibadet, ali je isto tako tačno da se prakticiranje ovog ibadeta ograničava na situacije kada muslimane zadesi nesvakidašnje iskušenje. Na taj način ćemo postupiti po sunnetu Allahovog Poslanika, u čijem vremenu su muslimani također bili izloženi raznim iskušenjima, ali je prakticirao učenje zajedničke dove samo u iznimno teškim situacijama i nesvakidašnjim iskušenjima, a pored toga u svakodnevnom životu dovio je općenito za sve muslimane. To ni u kojem slučaju ne sprečava da čovjek kao individua dovi za braću muslimane kada čuje za određena iskušenja kroz koja oni prolaze.

Kako se uči spomenuta dova, naglas ili u sebi?

Iz prethodno spomenutih agrumenata možemo zaključiti da se spomenuta zajednička dova uči naglas, bez obzira nakon kojeg namaza se učila, da li to bili dnevni namazi na kojima se uči u sebi ili to bili noćni namazi na kojima se uči naglas.

Da Allahov Poslanik nije dovio naglas u dnevnim namazima, ashabi ne bi znali šta je dovio Allahov Poslanik. Pošto su nam detaljno prenijeli šta je dovio, to jasno ukazuje da je Allahov Poslanik učio spomenutu dovu naglas.

Kazao je imam En-Nevevi: ”Iz hadisa u kojem se spominje dova Allahovog Poslanika, nakon pogibije njegovih karija (učača), proizlazi da je to činio naglas u svim namazima i na to ukazuje  govor Er-Rafi’ja. Dakle, ispravno mišljenje je da je ovu dovu pohvalno učiti naglas.“ (El-Medžmu’, 3/464)

Kazao je Ibn Hadžer: ”Meni se čini da je mudrost u tome što je zajednička dova za muslimane propisana na stajanju (kijama) u namazu, a ne na sedždi, a poznato je da je stanje sedžde period pohvalan za dovu, kao što je zabilježeno u hadisu: ‘Stanje u kojem je rob najbliži svome Gospodaru jeste kada je na sedždi.’ Čak je činjenje dove na sedždi spomenuto u naredbenoj formi, sve to kako bi i klanjači učestvovali sa imamom u dovi koju upućuje za muslimane, pa makar na način što će aminati na njegovu dovu. Na osnovu toga, učenjaci imaju jednoglasan stav da učenje dove biva naglas.“ (Fethul-bari, 3/435)

 

Šta je propisano da čine muktedije (oni koji klanjaju za imamom)?

Muktedije koje klanjaju za imamom, koji dovi za muslimane u nekom od dnevnih namaza, podići će ruke i aminati na izgovorenu dovu.

U prethodno spomenutom hadisu Ibn Abbasa, r.a., spomenuto je da su ashabi aminali na dovu koju je Allahov Poslanik učio u namazu za muslimane ili protiv nekog od nevjernika, što svakako ukazuje na to da je muktediji propisano da amina na izgovorenu dovu.

Što se tiče podizanja ruku, ono je propisano i za imama i za muktediju.

U vjerodostojnoj predaji koju je zabilježio imam Ahmed, o događaju upućivanja dove Allahovog Poslanika protiv plemena koja su poubijala karije Allahovog Poslanika, zabilježeno je da je Allahov Poslanik prilikom te dove držao podignute ruke.

Enes, r.a., rekao je: ”I nisam vidio da je nešto toliko rastužilo Allahovog Poslanika kao što ga je rastužilo to (misleći na događaj sa ubijenim karijama). Vidio sam ga kako na sabah-namazu podiže ruke i dovi protiv njih.” (Ahmed, Šuajb Arnaut je kazao za ovaj hadis: ”Lanac prenosilaca ove predaje je vjerodostojan i ispunjava uvjete imama Muslima.”)

Kazao je Ebu Rafi’a: ”Klanjao sam za Omerom, r.a., pa je podignutih ruku i naglas učio dovu nakon ruku’a.“ (El-Bejheki)

 

Da li postoji posebna dova koja se uči ovom prilikom?

Islamski učenjaci spomenuli su da ne postoji posebna dova koju bi imam trebao da uči ovom prilikom. Imam bi trebao da odabere sadržajne dove, koje će se eksplicitno odnositi na stanje muslimana za koje se dova upućuje. U svemu tome nema smetnje, čak je to najprioritetnije da učini,  da se posluži dovama Allahovog Poslanika koje je upućivao u ovakvim situacijama, te da tim dovama dovi za muslimane ili da dovi protiv Allahovih neprijatelja, onako kako je to činio Allahov Poslanik.

Kazao je Ibn Tejmijje: ”Od sunneta je da se prilikom nesvakidašnjih iskušenja koja zadese muslimane uči zajednička dova za njih, dova koja odgovara stanju ljudi koje je zadesilo iskušenje.“ (Medžmu’l-fetava, 21/155)

Na drugom mjestu u svojim fetvama šejhul-islam veli: ”Onaj koji uči zajedničku dovu za muslimane trebao bi da to čini dovom koja odgovara iskušenju koje je zadesilo muslimane. A ako bi spomenuo poimenično one za koje upućuje dovu i imena onih protiv kojih dovi, dobro bi postupio.“ (El-Fetava el-kubra, 2/114)

Da li se ovaj ibadet vezuje eksplicitno za muslimanskog vođu (halifu)?

Jedan dio učenjaka zastupao je stav da se upućivanje zajedničke dove za muslimane koji su iskušani nesvakidašnjim iskušenjem vezuje eksplicitno za vođu muslimana. Tačno je da ne postoji niti jedan argument koji ovaj ibadet ograničava na muslimanskoga vođu, stoga mi kažemo da je taj ibadet općenit za sve muslimane.

To nam potvrđuju sljedeće činjenice:

–          Osnova u postupcima Allahovog Poslanika je općenitost, tj. da se podjednako odnose na Allahovog Poslanika i na ostale muslimane, sve dok ne dođe poseban argument koji određeni ibadet ograničava na Allahovog Poslanika.

Takav argument u pogledu ovog pitanja ne postoji.

–          Općenitost hadisa Malika ibn Huvejrisa, r.a., u kojem stoji da je Allahov Poslanik kazao: “Klanjajte onako kao ste mene vidjeli da klanjam.” Ovaj hadis je jasan u značenju da su postupci Allahovog Poslanika u namazu općeniti i da se odnose podjednako na sve muslimane.

–          Zabilježeno je u vjerodostojnim predajama da je Ebu Hurejre, r.a., učio zajedničku dovu za muslimane koji su bili pogođeni nesvakidašnjim iskušenjem, a poznato je da on niti jednog momenta nije bio vođa muslimanima.

Od Ebu Seleme se prenosi da je Ebu Hurejre, r.a., kazao: “Pokazat ću vam namaz Allahovog Poslanika’’, pa je Ebu Hurejre učio dovu na zadnjem rekatu podne i ikindija-namaza, kao i nakon sabah-namaza, nakon što bi izgovorio ‘’Semi’ Allahu limen hamidehu’’, pa bi dovio za muslimane i proklinjao nevjernike. (Buharija)

Naša zadnja dova glasi: Hvala Allahu, Gospodaru svjetova!

Sabrao i priredio: Pezić Elvedin

 

 

Print Friendly  Pravni propisi zajedničke dove za muslimane koje zadesi nesvakidašnja nevolja (El-kunutu fin-nevazil) pf button both



X