AKIDA

Pravdanje kaderom (sudbinom) za griješenje i nemar

Preveo: Amir Durmić

Ispravno poimanje vjerovanja u kader grješniku ne ostavlja prostora da se za zanemarivanje strogih Allahovih naredbi ili činjenje grijeha opravdava Allahovim određenjem.

Šejhul-islam Ibn Tejmijja, Allah mu se smilovao, rekao je: “Nijedan čovjek nema pravo da grijehe koje čini opravdava Allahovim kaderom. U tome su saglasni svi muslimani, ali i sljedbenici ostalih vjerozakona, kao i svi pametni i razumom obdareni ljudi. Kada bismo ovo hipotetički i prihvatili kao moguće, to bi značilo da svako može raditi šta mu padne na um, ubijati, pljačkati ili na bilo koji drugi način sijati nered na Zemlji, a pritom sva svoja (ne)djela opravdavati kaderom. Ukoliko bi čovjek, koji sva ljudska djela opravdava kaderom, bio napadnut od zločinca, koji bi svoj napad također opravdavao kaderom, on napadačevoopravdanje ne bi prihvatio, čime bi proturječio samome sebi, a svaki stav koji je zasnovan na kontradikciji ništavan je i nevažeći. Dakle, opravdavanje kaderom za nepokornost i činjenje grijeha stav je koji zdravi umovi u startu odbacuju.”[1]

Imajući u vidu da veliki broj ljudi svoje griješenje i loša djela, kao i zanemarivanje strogih islamskih dužnosti, nastoji opravdati kaderom, ovdje ćemo navesti neke šerijatske, racionalne, ali i praktične dokaze koji jasno ukazuju na ništavnost takvog uvjerenja.[2]

  1. Uzvišeni Allah kaže:

Mnogobošci će govoriti: “Da je Allah htio, mi ne bismo druge Njemu ravnim smatrali, a ni preci naši, niti bismo išta zabranjenim učinili.” Tako isto su oni prije njih poricali, sve dok Našu kaznu nisu iskusili. Reci: “Imate li kakav dokaz da nam ga iznesete? Vi se samo za pretpostavkama povodite i vi samo neistinu govorite.” (El-En‘am, 148)

Vidimo da su idolopoklonici svoje mnogoboštvo pokušavali opravdati kaderom, a da je njihovo opravdanje bilo prihvatljivo, ne bi ih Uzvišeni Allah kaznio zbog širka u kojem su bili ogrezli.

  1. Uzvišeni Allah kaže:

(Poslali smo) i poslanike koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali… (En-Nisa, 165)

Da se grijesi kojim slučajem mogu opravdavati kaderom, u tom slučaju ljudi uopće nisu ni bili u potrebi da im Allah šalje Svoje poslanike da ih opominju i donose im radosne vijesti.

  1. Uzvišeni Allah naredio je ljudima neke postupke, a druge im zabranio, međutim, On nikoga od njih nije zadužio sa onim što taj nije u stanju učiniti. Svevišnji Allah kaže:

Allaha se bojte koliko god možete… (Et-Tegabun, 16)

Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih… (El-Bekara, 286)

Ako bismo pretpostavili da je čovjek prisiljen u izvršavanju djela, on bi tada bio zadužen sa onim što nije u stanju učiniti, tj. sa onim što izlazi iz okvira njegovih mogućnosti, a to je, kada je o ovome riječ, potpuno neispravno.[3] Zbog toga, ukoliko vjernik neki grijeh učini iz neznanja ili u zaboravu ili na njega bude prisiljen, on nije grješan i za dotični grijeh ne snosi odgovornost jer ima validno šerijatsko opravdanje zbog onoga što je učinio.

  1. Kader, odnosno odredba Uzvišenog Allaha, skrivena je tajna koju nijedno stvorenje ne može otkriti, osim nakon što se ono što je predodređeno u stvarnosti i desi. Čovjekova namjera da počini određeno djelo prethodi samom izvršenju djela, tj. on prvo naumi učiniti djelo, a potom ga i učini, što svakako znači da njegova namjera da učini dotično djelo ni u kojem slučaju nije mogla biti bazirana na njegovom eventualnom poznavanju kadera, tj. budućnosti, jer, kako smo rekli, znanje o kaderu posjeduje jedino Allah. Zbog toga, tvrdnja čovjeka koji kaže da su mu grijesi predodređeni kaderom potpuno je ništavna zato što se, u suštini, temelji na njegovoj uobrazilji da poznaje ono što je kaderom predodređeno, što nije poznato nikome osim Uzvišenom Allahu. Dakle, ovakva argumentacija potpuno je neispravnajer se temelji na onome što čovjek ne poznaje.
  2. Kada bismo opravdanja osobe koja svoje grijehe pravda kaderom prihvatili kao mjerodavna, tada bi svi šerijatski propisi izgubili svoj smisao i postali bi nevažeći.
  3. Ako bi pravdanje kaderom kojim slučajem bilo ispravno, bilo bi prihvaćeno i opravdanje Iblisovo, koji je kazao:

“E, zbog toga što si mi odredio pa sam u zabludu upao, kunem se da ću ih na Tvom Pravom putu presretati.”[4] (El-A‘raf, 16)

  1. Isto tako, kada bi ovakva opravdanja za činjenje grijeha bila prihvatljiva, to bi značilo da su i faraon, taj otvoreni Allahov neprijatelj, i Musa alejhis-selam, onaj sa kojim je Allah razgovarao, na potpuno istom stepenu i da među njima ne postoji nikakva razlika.
  2. Onaj ko kaderom nastoji opravdati grijehe i sva sramotna i loša djela, takav nevjerstvo nevjernīkā smatra potpuno legitimnim i prihvatljivim, jer, shodno njegovom uvjerenju, oni moraju biti ono što jesu.
  3. Kada bi kader bio legitimno opravdanje za činjenje raznih vrsta grijeha, loših djela i nevjerstva, tada bi se i džehennemlije nastojale opravdati kaderom, što nije slučaj. Postavljamo sljedeće pitanje: Kada džehennemlije ugledaju Vatru i uvjere se da će u nju ući, pa u nju i uđu, i nakon što u njoj budu prekoravani i grđeni, da li će se za svoje grijehe i nevjerstvo pokušati opravdati kaderom? Odgovor glasi: Ne, već će njihovi izgovori biti drugačiji. Uzvišeni Allah, prenoseći nam izgovore i opravdanja džehennemlija, kaže:

“…Gospodaru naš, ostavi nas još samo kratko vrijeme, odazvat ćemo se pozivu Tvome i slijedit ćemo poslanike!…” (Ibrahim, 44)

“Gospodaru naš – reći će – naši su prohtjevi bili od nas jači, te smo postali narod zalutali.” (El-Mu’minun, 106)

“…Da smo slušali ili razmišljali, ne bismo među stanovnicima Džehennema bili!” (El-Mulk, 10)

Kada budu upitani šta ih je u Džehennem dovelo, oni će odgovoriti:

“Nismo” – reći će – “bili od onih koji su molitvu obavljali.” (El-Muddessir, 43)

Pored ovih, džehennemlije će navoditi još mnogo drugih izgovora i opravdanja, o čemu nas je obavijestio Kur’an.

Dakle, i pored toga što će biti u nasušnoj potrebi da se na bilo koji način spase džehennemske vatre, džehennemlije svoje grijehe neće nastojati opravdati Allahovim kaderom.

  1. Ništavnost ove uobrazilje, tj. da se griješenje Allahu može pravdati Njegovim kaderom, možemo dokazati i kroz sljedeću činjenicu. Naime, vidimo čovjeka da se trudi postići ovosvjetska dobra i na tom putu ustrajava sve dok ta dobra i ne ostvari. Na putu do tih ciljeva on je vrlo uporan, ne posustaje i ne pada mu na pamet da odustane govoreći: “Suđeno je da to ne ostvarim.” Zbog čega se onda i u stvarima vjere ne trudi u postizanju onoga u čemu se nalazi veliko dobro za njega, nego čini ono što je loše i govori: “Tako je suđeno”?!

To ćemo pojasniti u sljedećem primjeru: Zamislimo čovjeka koji želi otputovati u neki grad do kojeg vode dva različita puta. Prvi put vrlo je siguran i na njemu nema nikakvih opasnosti, dok je drugi put vrlo opasan, anarhija i haos na njemu su pravilo, a drumski razbojnici koji ubijaju i pljačkaju vrebaju sa svih strana. Pitamo se, koji će od ova dva puta ovaj čovjek odabrati?

Nema nikakve sumnje da će, zbog svih prednosti i ovosvjetskih koristi, odabrati prvi put, pa zbog čega onda, kada je riječ o onosvjetskim koristima, za sebe ne odabere put koji vodi ka Džennetu, a ne ka Vatri?

  1. Također, čovjeku koji svoje grijehe opravdava Allahovim kaderom možemo odgovoriti na sljedeći način: “Nemoj se nikada oženiti, jer ukoliko je Allah odredio da ćeš dobiti dijete, ti ćeš ga uistinu i dobiti, a ako On to nije odredio, dijete svakako nećeš ni dobiti. Nemoj ni jesti ni piti, jer ako je Allah odredio da ćeš biti sit i napojen, tako će se i desiti, a ako to nije odredio, ostat ćeš i gladan i žedan. Ukoliko te napadnu divlje zvijeri, nemoj od njih bježati, jer ukoliko je Allah odredio da ćeš se spasiti, spasit ćeš se, a ako nije tako odredio, bježanje ti neće pomoći. Ako se razboliš, nemoj se liječiti, jer ako ti je Allah odredio ozdravljenje, ozdravit ćeš, a ako nije, lijek ti neće pomoći.”

Hoće li on pristati na ove prijedloge ili će ih odbaciti? Ukoliko ih prihvati, bit će nam potpuno jasno da je njegov um poremećen, a ako ih odbaci, to je najbolji dokaz da je mišljenje koje zastupa potpuno neispravno, a njegovi dokazi ništavni.

  1. Osoba koja nevjerstvo i grijehe nastoji opravdati Allahovom odredbom sama sebe poistovjećuje sa sasvim malom djecom i luđacima, koji, shodno islamskom učenju, nisu zaduženi šerijatskim obavezama, niti će snositi odgovornost za eventualne grijehe koje počine. Kada bismo se prema takvoj osobi na dunjaluku odnosili onako kako se odnosimo prema maloj djeci i luđacima, da li bi ona takvim odnosom bila zadovoljna? Zasigurno ne bi.
  2. Kada bismo sva ništavna i apsurdna opravdanja kaderom prihvatili kao legitimna, u tom slučaju ne bi bilo nikakvog smisla da ljudi od Allaha traže oprost za grijehe koje su počinili, da Mu se kaju i upućuju Mu dove, niti bi imalo smisla boriti se na Allahovom putu, naređivati da se čini dobro i odvraćati od zla, i tome slično.
  3. Ukoliko bi kader bio opravdanje za činjenje sramotnih djela i raznih vrsta grijeha, među ljudima bi nestalo svega što je pozitivno i vrijedno, a zavladali bi anarhija i haos. Tada ni izvršavanje šerijatskih kazni, ni sprovođenje šerijatskih sankcija ne bi imalo nikakvog smisla jer bi svi zločinci i prijestupnici svoja nedjela opravdavali kaderom. Ne bi bilo potrebe ni za određivanjem i preciziranjem kazni za nasilnike ili drumske razbojnike, a samim tim ni za otvaranjem sudnica i imenovanjem sudija, jer bi opravdanje za svaki zločin i prijestup, shodno ovom apsurdnom i ništavnom stavu, bilo u Allahovom kaderu, što ne može tvrditi niko ko ima zdrav razum.
  4. Ako osoba, koja tvrdi da je kader opravdanje za činjenje grijeha i zlodjela, kaže: “Mi nećemo odgovarati (zbog zlodjela koja smo činili) jer nam je Allah tako propisao, a kako da budemo odgovorni za ono što nam je već dosuđeno?”, odgovorit ćemo joj na sljedeći način: “Mi nećemo snositi odgovornost za ono što je već zapisano, već ćemo odgovarati za ono što učinimo i sami privrijedimo. Dakle, mi nismo zaduženi da postupamo po onome što nam je Allah odredio i zapisao[5], već smo obavezni izvršavati ono što nam je On naredio, što znači da postoji velika razlika između onoga što Allah planira s nama učiniti i onoga što nam naređuje. Ono što je planirao da će s nama učiniti, to nam ni na koji način nije otkrio, naprotiv, to je od nas skriveno, a ono što od nas traži, to nam je otkrio i naredio nam da ga izvršavamo.”

Na ovom mjestu korisno je spomenuti da većina onih koji kaderom nastoje opravdati nevjerstvo i griješenje, svoj stav definitivno nisu izgradili na čvrstom ubjeđenju i vjerovanju da je to zaista tako, već se uglavnom radi o vrsti inata i slijepom slijeđenju strasti. Zbog toga su neki učenjaci za ovakvog čovjeka kazali: “Kada je u pitanju izvršavanje pokornosti Uzvišenom Allahu, ti si kaderija, a kada je posrijedi nepokornost Njemu, ti si u tom slučaju džebrija[6]! Ukratko, ti slijediš svaki pravac koji odgovara tvojim strastima.”[7]

To znači da ovakav čovjek dobro i pohvalno djelo koje učini pripiše sebi, tvrdeći da ga je uradio isključivo svojom voljom i negirajući da Allah u tome ima ikakvog udjela, a ukoliko pak učini kakvo loše djelo i Allahu bude nepokoran, on tada svoje grijehe i nepokornost opravdava kaderom.

Rezime svega što smo kazali jeste da je pravdanje kaderom za činjenje grijeha i za nepokornost Uzvišenom Allahu jedna potpuno ništavna i neutemeljena uobrazilja, koja nema svoje uporište ni u šerijatu, ni u zdravom razumu, a i realnost i stvarne činjenice u potpunosti je demantiraju.

Šejhul-islam[8] Ibn Tejmijja, Allah mu se smilovao, komentirajući uvjerenje ljudi koji grijehe i nevjerstvo pokušavaju opravdati kaderom, kazao je sljedeće: “Ovakvi, ukoliko ostanu dosljedni svom uvjerenju, bivaju gori nevjernici i od židova i od kršćana.”[9]

 

Nastaviće se…

Naslov originala: El-Imanubil-kada’ivel-kader

Naslov prijevoda: Vjerovanje u Allahovo određenje i sudbinu

Autor:Muhammed b. Ibrahim el-Hamed

Knjigu pregledao i svojim komentarima i opaskama popratio:Abdulaziz b. Abdullah b. Baz

Recenzija prijevoda: prof. dr. Zuhdija Hasanović.

Preveo: Amir Durmić

 

[1]     Ibn Tejmijja, Medžmuul-fetava, 8/189. Također vidjeti: Ibn Tejmijja, Iktidaus-siratil-mustekim, 2/858–859.

[2]     Ibn Tejmijja, Minhadžus-sunnetin-nebevijja, 3/65–78. Također vidjeti: Ibn Tejmijja, Medžmuul-fetava, 8/262–268, Ibn Usejmin, Resailu fil-akida, str. 38–39, Ibn Kudama, Lumatul-itikad, sa komentarom šejha Ibn Usejmina, str. 93–95.

[3]     Odnosno, kakav bi smisao bio u tome da Uzvišeni Allah kaderom odredi da će Njegov rob učiniti određeno (ne)djelo, a potom da od njega izričito zahtijeva da se dotičnog djela kloni? U tom slučaju, to bi bilo opterećivanje roba sa onim što on nije u stanju učiniti, što citirani ajeti kategorički negiraju. (op. prev.)

[4]     Prokleti je Iblis, dakle, za svoju nepokornost Allahu i zabludu u koju je upao, okrivio Allaha, a ne sebe, jer je kazao: “…što si mi odredio pa sam u zabludu upao…” (op. prev.)

[5]     Takvo nešto nije ni moguće, jer nijedno stvorenje ne zna šta mu je Allah odredio i propisao. (op. prev.)

[6]     Džebrije ili deterministi tvrde da ljudi uopće ne posjeduju slobodnu volju, već da su doslovno prisiljeni činiti sve vrste djela, bila ona dobra ili loša. O njima će kasnije biti više riječi. (op. prev.)

[7]     Ibn Tejmijja, Medžmuul-fetava, 8/107-108.

[8]Muslimanski vjerski učenjak i autoritet. (op. prev.)

[9]     Ibn Tejmijja, Medžmuul-fetava, 8/262.

Print Friendly  Pravdanje kaderom (sudbinom) za griješenje i nemar pf button both



X