kartica

“Povratna ili jednosmjerna karta”?

Priredila: Amna Sinanović

Veoma se često pitam i ne razumijem zašto nam je toliko teško shvatiti upravo najprostije stvari. Sve je tako jednostavno, život je tako lijep, naravno samo za one koji se kreću Pravim putem. Svakodnevno se u našem okruženju održavaju razne manifestacije, upriličavaju kulturna zbivanja: te projekcije u kinima, popraćene masovnim dijeljenjem letaka, te pozorišne predstave, te koncerti, dječiji nastupi povodom ovoga ili onoga…

Hajde, sve je to lijepo, mašallah. Neka. I treba narod se da kulturno razonodi, nisam protivnik, neka nas svugdje, gdje nam, kao vjernicima, priliči da se nađemo.

Ali, često se i zapitam kako to da kao prosvijećeni građani, kao muslimani, razumijemo da nam je za sve ove kulturne centre, za sva mjesta koja su iole bitna, potrebna ulaznica, pozivnica, ali za najveću instituciju muslimana kojoj svi težimo, instituciju Dženneta – mislimo da tu možemo doći nezasluženo, nepozvani, bez karte.

Kako god da se promisli, zanimljivo u svakom slučaju.

Proglašeni smo kao narod koji nije sklon rasipanju, kao oni “koji misle o crnim danima”… Sedmicama ćemo štedjeti za koncert, za novu projekciju filma, za pozorišnu prestavu, ali kad se spomene štednja za onaj svijet, naravno štednja u simboličnom značenju štednje, u vidu korištenja blagodati vremena u korisne svrhe, u vidu izvršavanja farzova i sunneta, kao najveće garancije muslimana, eh, tada već postajemo malaksali, prezauzeti, odjednom se javljaju i medicinski simptomi u vidu malokrvnosti – kad se spomene post, naravno, tu su i nezaobilazne i slaba cirkulacija i stalne šmrcavice – kad se spomenu abdest i namaz, tu je i prezasićenost poslom ili prenatrpana školska literatura za čitanje – kada se spomene Kur’an, tu je manjak stipendije, iznenadna glad i iznenadna neophodna potreba za kupovinom ovoga ili onoga i naravno biro-status – kada se spomene sadaka, tu su starost, nerazumijevanje, nepodnošljiva kontrola i strogost – kada se spomenu poslušnost, njega i briga o roditeljima, i tako unedogled. Za svaki farz ili pohvalnu radnju nađemo ponajmanje dva izgovora.

Baš nešto razmišljam ko bi se od nas usudio otići ili u kino ili pozorište onako, bez kupljene karte ili pozivnice, da odemo tek onako misleći neće li nam se neko slučajno u putu smilovati pa dati svoju, ili neće li nas onaj na portirnici datog centra pustiti onako, što bi se reklo u našem narodu, “na lijepe oči”. Na takvo što niko se ne bi usudio, sigurna sam, jer poniženje je nešto od čega čovjek najviše strepi. Pa šta je onda, subhanallah, sa ulaznicom za Džennet?

Prema najvećoj instituciji kročimo tako smjelo, bez ijednog farza u džepu, bez imalo stida, idemo po isplatu plate bez ijednog radnog dana.

Vazda smo mi bili najinteligentniji narod.

Lijepo je nadati se u svakom slučaju, velika je Allahova milost, to niko ne spori, ali je nekako jadno da živimo kao muslimani, kao oni koji se barem identifikuju kao takvi, a da to ničim ne pokazujemo.

Stoga, nastojimo biti muslimani, vjernici, praktičari, koji svojim i riječima i djelima nepokolebljivo kroče prema našoj najvećoj instituciji i druge pozivaju sa sobom. Nastojimo biti oni koji će nastojati zaslužiti oprost svoga Gospodara, oni koji će shvatiti svoju misiju na zemlji i oni koji će izvršavanjem Allahovih naredbi, a klonjenjem zabrana, živeći čestitim životom po uzoru na Poslanika, uzeti čvrsto svoju kartu i s nadom u milost Gospodara ući na najljepša vrata Allahovog Dženneta.

Print Friendly  “Povratna ili jednosmjerna karta”? pf button both



X