Povodi i razlozi podjele između sljedbenika ispravnih prethodnika

Priredio: Mr. Osman Smajlović
Povodi i razlozi podjele između sljedbenika ispravnih prethodnika minber 20 289 29Uzvišeni Allah naredio je Svojim robovima mu`minima da se ujedinjuju i dogovaraju, a zabranio im je cijepanje i podjele. Uzvišeni ukazuje vjernicima na Svoje dobročinstvo koje se ogleda u zbližavanju njihovih srca: “I sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša i vi ste postali, milošću Njegovom, prijatelji…“ (Prijevod značenja Ali Imran, 103.) Najpreča skupina koja treba da se pokori prethodno spomenutim naredbama jesu sljedbenici ispravnih prethodnika – selefus-saliha, ehli-sunneta ve džemata, koji su i sada također prepoznatljivi po svome jedinstvu i slozi. Najvažniji razlozi dijeljenja i podjela su:

1) Razilaženje u razumijevanju i fanatizam u svome mišljenju. Allah je stvorio ljude različite u razumu, shvatanju i ljudskoj prirodi, što je rezultiralo razilaženjem između njih sami. Zbog toga je razilaženje uopćeno prisutna i neminovna pojava u svim ljudskim zajednicama, tako da ni muslimanske zajednice nisu izolirane od ovog problema. Spomenuto razilaženje dijeli se na razilaženje u raznolikosti i razilaženje u oprečnosti. U razilaženju u raznolikosti svako je u pravu, dok u oprečnom razilaženju, nisu svi u pravu. Razilaženje u oprečnosti ne bi trebalo biti ralogom razilaženja i cijepanja, ukoliko bude u pitanju idžtihad, jer je Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pojasnio da nagrada pripada svakom onom ko je u pravu i onome koji je pogriješio, ukoliko se potrude u traženju istine. S tim da istrajavanje svake skupine u svome mišljenju, fanatizam u njoj i nedovoljna širokogrudnost prema razilaženju dovode do podjela.

2) Samodopadanje svake skupine sa svojim mišljenjem i ljubav prema vodstvu  i samoisticanju. Nesumnjivo, ovo dovodi do mržnje, širenja povoda cijepanja i razilaženje. Ova bolest je dovoljna da izazove podjele u svakoj zajednici u kojoj se pojavi, jer onaj kome se dopadne njegovo mišljenje, skoro da nije spreman da sluša drugoga, a kamoli da nešto prihvati od njega, što je oprečno onome što je Uzvišeni Allah naredio Svome Poslaniku: “I dogovaraj se sa njima” (prijevod značenja Ali Imran, 15),  što je također oprečno stanju mu`mina koji su opisani kao oni “koji se o poslovima svojim dogovaraju” (prijevod značenja Eš-Šura, 38). Ljubav prema samoisticanju, popraćena ljubavlju prema vodstvu, slomit će leđa svakog pojedinca kojeg to obuzme, kao što će slomiti leđa i svakog džemata.

3) Negiranje slijeđenja ispravnih prethodnika (selefizma) od drugih osoba. Selefizam ili slijeđenje ispravnih prethodnika nije ni novo, ni nejasno značenje, ni skriven pojam. To je vrlo jasan pravac ili menhedž. Ovaj menhedž zasnovan je i gradi se na slijeđenju Ku`rana i sunneta, njihovom veličanju i radu po njima u svojoj spoljašnjosti i unutrašnjosti. Selefije uzimaju Kur’an i sunnet za sudiju u svom ubjeđenju – vjerovanju, djelima i govoru, tumače i shvataju sve prethodno spomenuto shodno tumačenju i shvatanju ispravnih prethodnika, kao što su Poslanikovi drugovi – ashabi, druga generacija nakon njih – tabiini, i svi oni koji su ih slijedili u dobru, hodili njihovom stazom i pravcem, kao što su priznati imami koji se slijede i drugi učenjaci i radnici za Allahovu vjeru. Ovo je zapravo put koji je Allah naredio svim muslimanima da ga slijede: “Onoga ko se suprotstavi Poslaniku, a poznat mu je Pravi put, i koji pođe putem koji nije put vjernika, pustit ćemo da čini šta hoće, i bacit ćemo ga u Džehennem – a užasno je on boravište!” (Prijevod značenja En-Nisa, 115.) Ove činjenice dobro su poznate svima onima koji se deklariraju kao sljedbenici ispravnih prethodnika, bez obzira radilo se o pojedincima ili džematima. Njihovu spoljašnost stavit ćemo na vagu selefizma, a njegovu unutrašnjost prepustit ćemo Uzvišenom Allahu, što je ujedno i stroga obaveza – vadžib.
Danas se dešava da se mnogi ponašaju suprotno ovoj osnovi – temelju, tj. negiraju slijeđenje ispravnih prethodnika drugome bez prethodnog utvrđivanja i provjere, odnosno i najmanja sumnja, a ponekad i želja za naslađivanjem i osvetom, dovode do ovakvog postupanja. Međutim, onaj koji posmatra historiju islamskog ummeta, naročito njegove početke, naći će zaista čudne stvari. U bitki Džemel i bitki na Siffinu došlo je do međusobne borbe Poslanikovih drugova, ali to ih nije dovelo do činjenja nepravde jednih prema drugima tako što će negirati sve njihove vrijednosti i tako ih udaljiti iz kruga jedne zajednice – džemata. Ammar ibn Jasir, Allah mu se smilovao, čuo je čovjeka da je rekao: “Postali su nevjernici stanovnici Šama.” Na to je Ammar rekao: “Nisu postali nevjernici! Zaista je njihov argument i naš jedan, njihova i naša Kaba je jedna, s tim da su oni iskušan narod koji se udaljio od istine, pa je nama dužnost da ih vratimo istini.“ (Ibn Asakir, ”Tarihu Dimešk”) Draga moja braćo! Nikome nije dozvoljeno da negira slijeđenje ispravnih prethodnika drugome samo zbog razilaženja sa njime ili svojih strasti, čak i da se pretpostavi da dođe do razilaženja u pravcu – menhedžu, bilo da se radi o jednom ili više pitanja. Jer to nije dovoljno za negiranje slijeđenja selefa, osim ako bi se dotični razišao u nekoj stvari u kojoj nema i ne smije biti razilaženja i oko koje postoji jasan konsenzus (saglasnost) kod prvih generacija. Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao, rekao je: “Na onoga koji pogrešno tumači i na neznalicu kojemu je opravdanje u neznanju ne odnosi se isti propis kao na inadžiju i pokvarenjaka. Naprotiv, zaista je Allah za sve odredio određenu mjeru.”

4) Ružno mišljenje o onima sa kojima se razilazimo i nasumično optuživanje. Osnova stanja muslimana jeste ispravnost od nevjerstva, novotarija i prijestupa. Ova osnova se ne mijenja izuzev u slučaju ubjeđenja, naročito ukoliko se dotični bori za islam i poziva ka pravcu selefa, brani ga i tvrdi da njemu pripada. Ukoliko se kod čestitih muslimana pojavi nešto što se suprotstavlja pravcu selefa, obaveza je da njegov govor i djela tumačimo na najbolji mogući način. Jer njegova spomenuta greška će se utopiti u moru prethodne čestitost i ispravnog znanja. Upitajmo se a koja to osoba ne počini propust, pogrešku i neke sitnice? Dakle, podnošenje greške čestite osobe i opraštanje njegove pogreške je jedna stvar, a šutnja na neistini koja dolazi od njega je druga stvar. Velika je razlika u nasumičnom optuživanju prema smatranju da je neko pogriješio u nečemu. Treba imati u vidu da se optuživanjem drugi međusobno obračunavaju na osnovu skrivenih stvari u svojim dušama, tumačeći riječi koje izgovore u konverzaciji na najgori način.

5) Odsustvo sveukupnog autoriteta, tj. učenjaka koji su uopćeno prihvatljivi kod sljedbenika dobrih prethodnika, tako da ih prihvataju kao autoritet, te uvažavaju njihovo mišljenje prilikom razilaženja ili kod novonastale situacije. Uzvišeni Allah naredio je da se vraćamo ovim autoritetima kada god za tim postoji potreba: “Kada saznaju za nešto važno, a tiče se sigurnosti ili opasnosti, oni to razglase. A da se oni s tim obrate Poslaniku ili predstavnicima svojim, saznali bi od njih ono što žele saznati. A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, i vi biste, osim malo vas, sigurno, šejtana slijedili“ (prijevod značenja En-Nisa, 83), tj, njihovi predstavnici bi ih uputili sa svojim ispravnim razmišljanjem, mišljenjem i znanjem da saznaju ono što je ispravno.

6) Razilaženje po pitanju primjenjivanja šerijatskog propisa u stvarnosti. Oko određenog šerijatskog pitanja vlada sloga, s tim da se razilaze oko njegove primjene u stvarnosti. Razlog spomenutog razilaženja su različiti pogledi na stvarnost, njeno razumijevanje ili poimanje, spoznaja mogućih posljedica i svih detalja. Međutim, to ne bi trebalo biti povod dijeljenja, izbjegavanja i odbacivanja ukoliko je osnova u tretiranju stvarnosti zasnovana na pravcu ispravnih prethodnika.

7) Nedostatak znanja i anarhija na naučnom i da’vetskom polju. Pod anarhijom se podrazumijeva smjelost i odvažnost u govoru u svim poglavljima znanja i da’ve od strane ljudi koji nisu dostigli stepen dobrih učenika, a kamoli stepen učenjaka. Izdaju fetvu pa sami zalutaju i druge odvedu u zabludu. Ovo nije nova stvar, s tim da su savremena sredstva informiranja uveličala njegovo pogubno djelovanje i opasnost. Otuda na različitim internetskim forumima uočavamo često pravi rat. Čudimo se smjelosti ulaska pojedinaca u ono za što nisu kompetentni, iako im je poznata opasnost izdavanja fetve bez znanja. Možda je razlog toga krivo poimanje slobode izražavanja i mišljenja, koje je postalo glavni oslonac u grupnoj svijesti kod većine ljudi. Tako će pojedinac koji nije učio pred učenjacima i koji se zadovoljio slušanjem snimljenih dersova i praćenja informacija po forumima biti nesposoban da razlikuje prihvatljivo i neprihvatljivo u nekoj temi.

8) Neispravnost u mjerilima vrednovanja. Posmatrač uviđa da povod razilaženja između sljedbenika selefa i polja djelovanja nije na stepenu važnosti koja mu je data. Razilaze se oko onoga što su ispravni prethodnici prešutjeli, ili je ono nad čemu je nečemu drugom data prednost, dok je obaveza da se kasnije uradi, ili mu je dat veći obim nego što mu pripada itd. Ova bolest, kao i mnoge druge, nije ništa novo, naprotiv, u Buharijinom Sahihu navodi se: ”Neki je čovjek upitao Ibn Omera za krv komarca, a Omer ga je upitao: “Odakle si?“ Odgovorio je da je iz Iraka, a Ibn Omer je rekao: “Vidite ovoga. Pita me o krvi komarca, a zaista su ubili sina Poslanika, sallallahu alejhi ve selem! (tj. njegovog unuka Husejna). A čuo sam Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve selem, da je rekao: ‘Oni su moja dva rejhana na dunjaluku!'” (tj. Hasan i Husejn). Vidite ovog čovjeka kod kojeg se poremetilo mjerilo. Kako je smatrao velikim pitanje o krvi komarca, a nije smatrao važnim ono što se desilo Husejnu, Allah bio sa njime zadovoljan, kada su ga pozvali, a potom predali njegovim neprijateljima. To kod njega ne zaslužuje pitanje, kajanje i pridavanje pažnje. Zato nekad osoba izražava neprijateljstvo prema drugome, a ustvari on to i ne zaslužije, pa zbog toga dolazi do podjele.

9) Oni koji traže zlo i ne provjeravaju riječi koje prenose. U dugoj islamskoj historiji pojavio se termin ”zli učenjaci”, a u današnje vrijeme pojedince bismo mogli nazvati ”tragačima zla”. To su oni koji prisustvuju dersovima određenih učenjaka, a potom ono što su čuli kod njih prenose drugim učenjacima koji imaju suprotno mišljenje. Čak štaviše, riječima tih učenjaka znaju dodati od sebe ili ih pogrešno shvatiti. Ko god tako postupa nije svjestan da pripisivanje određene stvari određenom učenjaku pričinjava zlo koje samo Allah zna. A gore od svega prethodnog jeste kada ”tragač zla” zna za razilaženje u određenom pitanju, a potom dođe učenjaku, koji ne želi nikoga vrijeđati, i njegov govor prenese drugom učenjaku: ”Taj i taj je rekao o tebi to i to”. S druge strane, određeni dio odgovornosti pada na same učenjake zato što su prihvatili riječi tih učenika i nisu ih provjerili.

10) Žestina umjesto blagosti. Zbog razilaženja mora doći do rasprave, dijaloga i pojašnjenja. Nakon toga uviđa se žestina prema onome sa kojim se razišlo i ružno se govori o njemu sa puno uvreda. Sve to vrlo mnogo povređuje duše onih kojima su uvrede upućene.

Piše: Šejh Nasir Omer

Časopis El-Asr

Print Friendly  Povodi i razlozi podjele između sljedbenika ispravnih prethodnika pf button both



X