ISTAKNUTOSira

Poslanikova, s.a.v.s., istinoljubivost

188pregledi

Preveo: Smail L. Handžić

Ibn Abbas, radijallahu anhuma, pripovijeda: „Kada je objavljeno: ‘I opominji rodbinu svoju najbližu!‘ i iskrene ljude od njih, izašao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i popeo se na brdo Safa uzvikujući: ‘Opasnost!’ ‘Ko je ovo?!’, povikali su i okupili se oko njega, a on ih upita: ‘Šta mislite, kada bih vas obavijestio da konjica izlazi iz podnožja ovog brda, da li biste mi povjerovali?’ ‘Kod tebe nikada nismo zapazili laž!’, odgovorili su. ‘Ja vas, zaista, opominjem pred žestokom kaznom!’, reče on. ‘Teško tebi! Zar si nas sakupio samo zbog toga?!’, reče Ebu Leheb. Nakon toga je ustao, pa je objavljeno: ‘Neka propadne Ebu Leheb, i propao je!‘“[1]

Razmislite o njihovim riječima: ”Kod tebe nikada nismo zapazili laž!” Dakle, niti jedanput! Ova rečenica izgovorena je pred velikim skupom i niko na nju nije prigovorio, pa i pored činjenice da je sa ovim ljudima živio četrdeset godina prije negoli je odabran za poslanika. I pored toga, dakle, nikada im ništa nije slagao!

Čak štaviše, dešavalo bi se da ga osoba, nakon što ga prvi put ugleda, smatra istinoljubivim iako ga prethodno nikada nije poznavala.

Prenosi se da je Abdullah ibn Selam kazao: „Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, stigao u Medinu, ljudi pohitaše k njemu i bijaše rečeno: ‘Stigao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem!’ Prišao sam sa ostalim ljudima kako bih ga vidio. Kada sam se uvjerio da gledam u lice Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, odmah sam znao da njegovo lice nije lice nekog lašca. Prvo što je kazao bilo je: ‘O ljudi, nazivajte selam, dijelite hranu i klanjajte dok ljudi spavaju – ući ćete u Džennet sa selamom!’“[2]

Ibn Revaha, radijallahu anhu, kazao je u stihu:

Čak da pri njemu i ne postoje očigledni znaci,

Na osnovu intuicije znao bi da je pri njemu neko dobro.[3]

Ko god bi saslušao njegov govor, znao bi da je istinoljubiv. Od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, prenosi se da je ”Dimad stigao u Mekku, a bijaše iz ratobornog plemena Ezda i također se bavio liječenjem rukjom. Kada je čuo razvratnike iz Mekke kako govore: ‘Muhammed je poludio’, pomisli: ‘Kada bih susreo ovog čovjeka, možda bi Allah dao da ga izliječim!’ Kada ga je susreo, reče mu: ‘Muhammede, ja se bavim liječenjem. Allah je dao da mnoge ljude izliječim, pa hoćeš li i ti?’ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Potpuna zahvala pripada isključivo Allahu. Njega hvalimo i od Njega pomoć molimo! Kome Allah podari uputu, takvoga zabluđivač na stranputicu neće odvesti, a koga odvede u zabludu, za takvoga ne postoji upućivač! Svjedočim da nema istinskog božanstva osim Allaha koji nema sudruga, i da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik! Potom…’ (Dimad) reče: ‘Ponovi mi te riječi!’ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ponovi ih tri puta, a on reče: ‘Slušao sam govor vračeva, govor sihirbaza i pjesnika, međutim, nikada nisam čuo nešto slično ovim riječima! Njima se dosegnulo samo dno mora!’ Reče: ‘Daj mi ruku da ti dadnem prisegu na islam!’ Rekao je: ‘On mu je dao prisegu, a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Daješ li je i za svoj narod?’ ‘I za svoj narod’, odgovori on. Rekao je: ‘Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao bojni odred, i kada oni naiđoše pored njegovog naroda, komandant odreda reče vojsci: ‘Da li ste išta od njih uzeli?’ Jedan iz skupine vojnika reče: ‘Ja sam uzeo jedan ibrik.’ On reče: ‘Vrati ga, jer to su pripadnici Dimadovog naroda!’“[4]

Dakle, onaj ko je živio s njim, onaj koji ga je prvi put vidio, onaj koji ga je uživo slušao i onaj koji je o njemu nešto čuo, poput Heraklija, pa čak i njegovi neprijatelji, poput Ebu Sufjana, svi oni su nesumnjivo posvjedočili njegovu istinoljubivost. Pa, da li i nakon ovih činjenica treba da postoji tračak sumnje u nju?

Nužno je poznata činjenica da je apsolutno nemoguće da ne bude razotkriven i prepoznat onaj lažac koji konstantno ustrajava u svojim lažima i koji svakodnevno tvrdi da mu dolazi nova objava od Uzvišenog Allaha. Onaj koji u svom srcu krije suprotno od onoga što na javu iznosi, neminovno je da će nekada posrnuti i da će se na osnovu jezičkog lapsusa i greške u govoru razotkriti da laže. U tom smislu Uzvišeni je o licemjerima kazao: „A da hoćemo, Mi bismo ti ih, uistinu, pokazali i ti bi ih, sigurno, po biljezima njihovim poznao. Ali, ti ćeš ih prepoznati po načinu govora njihova. A Allah zna postupke vaše.[5]

Prenosi se da je Osman ibn Affan, radijallahu anhu, kazao: ”Ko god da je nešto skrivao, to bi mu se pokazalo na obrisima njegova lica i u govornoj grešci.”[6]

Znaj da, ma koliko od svoje duše udaljio rahatluk ubjeđenja koje imaš, dopustio joj da razvija sumnje do njihovog vrhunca i da nagađa najružnije pretpostavke u vezi s nekim događajem – a svaki događaj iz njegove časne biografije je sam po sebi izuzetan – pa ako bi analizirao i skupinu događaja iz nje, ni tada ne bi bio u stanju da poništiš svoje ubjeđenje, osim ako bi posumnjao u samog sebe i razboritost svoga razuma! Svjedoci smo da ljudi izučavaju život pjesnika na osnovu njihove poezije, i da na osnovu nje i riječi pjesnika dobivaju potpuni profil njegove ličnosti, kakva je imao ubjeđenja, interese, kakvog je morala bio, na koji je način razmišljao, kako je živio… Ljepota i dopadljivost pjesničkog izražavanja ne mogu ih omesti da razotkriju njegove skrivene tajne i da razlikuju kajmak od mlijeka (vidljivo od skrivenog). To je zbog toga što suština ima toliko prodornu snagu da izađe na vidjelo i pored tajnovitog vela, pa da čitaš među redovima i prepoznaješ govorne posrtaje. Koliko god da se čovjek posveti onome što radi da ga vješto prikrije i druge da time obmane, neminovno je da će napraviti neki propust ili u svome govoru ili u postupku, i to onda kada bude sigurno zaštićen ili doveden u neprijatnu situaciju, kada bude za nečim u potrebi ili kada pobijedi, ili kada se, pak, osami sa povjerljivom osobom, što će, naposljetku, razotkriti njegovu pravu ličnost.

I kakva god pri čovjeku priroda da bila,

Njena gorčina pokazat će se ljudima.

Pa, šta onda kazati za vjerovjesnički život koji ti u svakoj novoj epizodi nudi čisto ogledalo u kome se Poslanik vidi. Ono ti pokazuje razliku između njegove unutrašnjosti i vanjštine, njegovu istinoljubivost i iskrenost u svakoj riječi koju je izustio i u svakom postupku koji je učinio! Čak štaviše, onaj ko ga promatra, ako su iole jaki njegova pronicljivost i inteligencija, zapazit će visoke norme Poslanikovog morala što ukazuju na njegov život, pa makar on ništa i ne progovorio ili ništa ne učinio. Upravo zbog toga, mnogi muslimani kojima je Uzvišeni Allah raširio prsa ka islamu nikada ne bi pitali Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dokaz za riječi koje je kazao. Takvi su bili njegovi najbliži[7] koji su ga dobro poznavali na osnovu njegove veličanstvene biografije, a takav je bio i onaj stranac koji ga je prepoznao po biljezima na njegovom licu[8], kao što se to desilo Abdullahu ibn Selamu, radijallahu anhu.

Također moramo primijetiti i to da, ukoliko bi lašcu čak i pošlo za rukom da prevari sve ljude, on nije u stanju da samog sebe slaže i da povjeruje vlastitoj laži.

Među primjerima koji dokazuju ovu činjenicu su i riječi Uzvišenog: „O Poslaniče, kazuj ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga – ako ne učiniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu – a Allah će te od ljudi štititi. Allah zaista neće ukazati na Pravi put narodu koji neće da vjeruje.[9]

Prenosi se da je Aiša kazala: „Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, imao je svoje tjelohranitelje sve dok nije objavljen ajet: ‘..a Allah će te od ljudi štititi.‘ Nakon njega izvirio je iz šatora i povikao im: ‘O ljudi, idite jer me je Allah stavio pod Svoju zaštitu.’“[10] Da li bi ovakvo nešto učinio neki lažac? Po koju cijenu bi neki lažac otpustio svoje tjelohranitelje, tvrdeći da će ga Allah zaštititi, a da, pritom, duboko u sebi zna da je to laž?! U to vrijeme su ga Arapi već prethodno pokušali likvidirati i vrebali su ga u svojim zasjedama. Zar mislite da se ne bi plašio atentata?!

Ovakvo što mogla je učiniti isključivo istinoljubiva osoba, osoba kojoj je pruženo sigurno i pouzdano utočište. Poslanik je imao pouzdanje u Allaha koji ga je poslao da će ga i štititi od svih opasnosti.

Na ovu temu prenosi se predanje od Džabira, radijallahu anhu, koji kaže: „Učestvovali smo sa Allahovim Poslanikom u bitki prema Nedždu, pa nas je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sustigao u dolini punoj trnovitog drveća. On je odsjeo pod jednim drvetom, te je objesio svoju sablju na njegovu granu.“ Reče: „I drugi ljudi su se razišli tražeći hladovinu. Potom je prišao jedan idolopoklonik uzeo i izvukao Vjerovjesnikovu, sallallahu alejhi ve sellem, sablju, te upitao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Bojiš li me se?’ ‘Ne’, odgovori on. On ga upita: ‘Ko će te spasiti od mene!’ ‘Allah će me zaštititi od tebe!’, odgovori mu. I dok smo odmarali, iznenada nas pozva Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i mi dođosmo, kad ono jedan beduin sjedi pred njim, pa reče: ‘Ovaj mi je prišao dok sam spavao, pa mi je uzeo sablju. Probudio sam se, a on stoji iznad moje glave i drži isukanu sablju, izvučenu iz korica, i govori: ‘Ko će te spasiti od mene!’ ‘Allah’, odgovorio sam ja, a on stavi sablju u korice i sjede. I eto, to je on.’“  ”Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ga kaznio”, kaže Džabir.[11]

”Među istaknute događaje koji potvrđuju ovu istinitu informaciju svakako spada i začuđujući događaj koji se desio Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, u bitki na Hunejnu, kada je bio sam ispred svojih neprijatelja, i kada su muslimani bili razbijeni i počeli se povlačiti. On nije napuštao svoj položaj već je na svojoj mazgi hitao prema neprijatelju. El-Abbas ibn Abdul-Muttalib, radijallahu anhu, čuvao joj je uzde pokušavajući je usporiti. Kada su idolopoklonici prišli Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i opkolili ga, on nije bježao niti ustuknuo. Čak naprotiv, sišao je sa svoje mazge kao da ih sam sve može savladati, te počeo govoriti: ‘Ja sam Vjerovjesnik, i to nije laž…, ja sam potomak Abdul-Muttaliba!’[12] Kao da ih je ovim riječima pozivao u borbu, ukazujući im na sebe i svoj položaj. Tako mi Allaha, nisu mu ništa mogli učiniti! Allah ga je potpomogao Svojom pobjedom i od njihovih ruku ga je sačuvao Svojom rukom!”

Iz knjige ”Neporecivi argumenti o istinitosti Muhammedovog, sallallahu alejhi ve sellem, poslanstva”

Autor: dr. Abdul-Muhsin bin Zebn el-Mutajri

______________________________

[1] Prijevod značenja El-Mesed, 1.

[2] Ahmed, 23272. Et-Tirmizi, 2485. Ibn Madže, 1334. Ed-Darimi, 1460. Lanac njegovih prenosilaca je vjerodostojan, a takvim su ga ocijenili Et-Tirmizi, Albani u djelu „Sahihut-Tirmizi“, 2/303, Abdul-Kadir el-Arnaut u djelu „Džami’ul-usul“, 9/551, i drugi.

[3] „Divanu Abdullah ibn Revaha“, str. 95. Zbirku je sabrao i izvršio naučnu valorizaciju dr. Hasan Muhammed Ba Dževde.

[4] Muslim, 868.

[5] Prijevod značenja Muhammed, 30.

[6] Ovo predanje spomenuo je Ibn Tejmijje u djelu „El-Dževabus-sahih“, 6/487. Nažalost, on nije spomenuo ko ga je zabilježio. Također, predanje je spomenuo i Ibn Muflih u djelu „El-Furu’“, 1/153, bez spominjanja mjesta porijekla predanja. Iako sam dosta vremena posvetio istraživanju, ni ja nisam mogao otkriti izvor ovog predanja. U svakom slučaju, njegovo značenje je vjerodostojno.

[7] Najbliži, to su supružnik, rodbina ili bliski prijatelji. Među njima je, nesumnjivo, bio i Ebu Bekr es-Siddik, radijallahu anhu.

[8] „En-Nebe’ul-azim“, str. 37.

[9] Prijevod značenja El-Maide, 67.

[10] Et-Tirmizi, 3046. Šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u djelu „Sahihut-Tirmizi“, 2440.

[11] Muttefekun alejhi. El-Buhari, 3908. Muslim, 843.

[12] Muttefekun alejhi. El-Buhari, 2877. Muslim, 1776.

X