ISTAKNUTOSira

Poslanikova hidžra u Medinu

58pregledi

Preveo: Amir Durmić

U Meki je, i nakon što se u Medinu odselila većina muslimana, još uvijek boravio Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, koji je čekao da mu njegov Uzvišeni Gospodar dozvoli da učini hidžru, a uz sebe je zadržao i Aliju, radijallahu anhu. Što se tiče Ebu Bekra, radijallahu anhu, on je u više navrata od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zatražio dozvolu da se iseli u Medinu, a Poslanik bi ga svaki put odvratio od tog nauma, govoreći: ”Ne žuri! Možda će ti Allah na tom putu dati i saputnika.” Nakon ovih riječi, Ebu Bekr, radijallahu anhu, potajno se nadao da bi on mogao biti taj saputnik.

Upravo tih dana su Kurejšije strahovale da bi se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mogao odlučiti za hidžru u Medinu i tako se pridružiti ensarijama, po prirodi gordom i snažnom narodu, a koji je već u svoje okrilje prihvatio muslimane iz Meke. Stoga su odlučili da se sastanu u kući poznatoj kao Saborna kuća[1] i da na tom sastanku, kojem će prisustvovati ugledni članovi vijeća,  konačno odluče šta im je činiti i kako dalje postupati sa Muhammedom. Kurejšije jedan za drugim počeše odlaziti u Sabornu kuću, a kada su stigli, pred njom zatekoše jednog naoko uglađenog i dostojanstvenog starca. Upitaše ga ko je, a on im odgovori: ”Ja sam starac iz Nedžda. Čuo sam za vaš dogovor pa mu želim prisustvovati. Možda i od mene čujete kakav dobar prijedlog ili savjet”, nakon čega zajedno s njima uđe u Sabornu kuću. Vijeću su prisustvovali Ebu Sufjan, Ebu Džehl, Nadr b. Haris i ostali velikodostojnici iz Kurejša, te započe rasprava i polemika s ciljem da se pronađe konačno rješenje u vezi sa ”Muhammedovim pitanjem”. Neki od njih rekoše: ”Ovaj čovjek (misleći na Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem), uradio je ono što je uradio, i s njim se desilo ono što se desilo. Tako mi Allaha, mi više uopće nismo sigurni od toga da on neće, zajedno sa onima koji ga slijede, a koji nama ne pripadaju, na nas nasrnuti. Stoga, što prije donesite zajedničku odluku u vezi s njim!” Drugi rekoše: ”Bacite ga u okove i vrata tamnice za njim zatvorite, pa čekajte dok ga ne snađe ono što je snašlo prijašnje pjesnike poput njega”, odnosno sve dok u zatvoru ne umre. U vezi s ovim njihovim prijedlogom, Uzvišeni Allah objavio je: ”Zar oni da govore: ’On je pjesnik, sačekat ćemo da vidimo šta će mu suđeno biti’” (Et-Tur, 30), kao i: ”I kad su ti nevjernici zamke razapinjali da bi te u tamnicu bacili…” (El-Enfal, 30), odnosno htjeli su ga željezom okovati  i držati u  tamnici sve dok ne umre.

Ovdje se umiješa starac iz Nedžda, koji nije bio niko drugi do prokleti Iblis lično, samo što im je došao u liku čestitog starca, kako bi njegove misli i prijedloge uzeli ozbiljno i povjerovali u njegovu iskrenost. Sada je došao s namjerom da se osveti Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, te reče Kurejšijama: ”Ne, nikako! Taj prijedlog uopće nije dobar. Allahom se kunem, ako njega uhapsite i zatvorite, onako kako predlažete, to neće spriječiti njegove misli i ideje da i kroz zaključana vrata izađu i do njegovih drugova put svoj pronađu. Uskoro bi na vas nasrnuli i izbavili ga iz vaših ruku. Poslije bi vas, uz njegovu pomoć, brojčano premašili, a zatim i nadvladali i od vas vlast preoteli. To što predlažete, dakle, nikako nije dobro rješenje, pa razmotrite neku drugu opciju!” Kurejšije se nastaviše dogovarati, sve dok opet neko od njih ne reče: ”Otjerajmo ga od sebe i protjerajmo iz našeg mjesta! Kada nas napusti, Allahom se kunem, dalje nas nije briga kuda će otići.” Starac iz Nedžda se opet umiješa: ”Allahom vam se kunem da ni to nije dobar prijedlog! Zar ne vidite kako je samo slatkorječiv i kako plijeni svojim govorom? Zar ne vidite kako je sposoban da drugima nametne svoje misli i ideje koje propagira? U vezi s njim morate donijeti drugačiju odluku!” Tada se javi Ebu Džehl: ”Tako mi Allaha, ja imam prijedlog za koji smatram da mu se niko od vas neće usprotiviti, niti će mu iko od vas bilo kakvu zamjerku naći.” ”A koji prijedlog imaš, o Ebu Džehle?”, upitaše ga, a on odgovori: ”Predlažem da iz svakog našeg plemena odaberemo po jednog mladića koji ima časno i slavno porijeklo, te da svakom od njih damo britku sablju, a potom neka ga svi zajedno sabljama udare kao jedan, ubiju ga, pa da ga se konačno oslobodimo. Tada će se njegova krv raspodijeliti na sva plemena[2], a potomci Abdu Menafa neće biti u stanju da se upuste u rat sa svima, već će biti primorani da se zadovolje samo krvarinom koju ćemo im isplatiti.”

Nakon ovog prijedloga, starac iz Nedžda, odnosno prokleti Iblis, reče: ”Eh, ovo je rješenje od kojeg, po mom mišljenju, ne postoji bolje! Jednoglasno ga usvojite i što prije ga sprovedite u djelo!” Poslije ovoga, Kurejšije vrlo brzo krenuše u akciju s ciljem da ovaj pakleni plan sprovedu u djelo.

Uzvišeni Allah objavom je o svemu izvijestio Svoga poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, koji svome amidžiću Aliji, radijallahu anhu, naredi da spava u njegovoj postelji i da se zaogrne njegovim ogrtačem, obavijestivši ga da mu se, uz Allahovu pomoć, neće desiti ništa što on prezire i od čega strahuje. Potom Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uze pregršt prašine i polagahno izađe iz kuće učeći početak sure Ja Sin: ”Ja Sin. Tako Mi Kur’ana mudrog, ti si, uistinu, poslanik, na Pravome putu, po objavi Silnoga i Samilosnoga, da opominješ narod čiji preci nisu bili opominjani, pa je ravnodušan! O većini njih se već obistinila Riječ – zato oni neće vjerovati. Mi smo učinili da budu kao oni na čije smo vratove sindžire stavili sve do podbradaka – zato su oni glava uzdignutih, i kao oni ispred kojih i iza kojih smo pregradu metnuli i na oči im koprenu stavili – zato oni ne vide” (Ja Sin, 1–9). Tada ih je Uzvišeni Allah slijepim učinio, tako da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prošao pored njih sipajući im na glave prašinu iz svoje ruke, a da oni to ništa nisu osjetili. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nastavi svojim putem, a oni ostadoše tamo gdje su i bili, sve dok im, nakon otprilike sat vremena, ne dođe neki čovjek koji ih upita: ”Koga tu čekate?”, a oni mu odgovoriše da čekaju Muhammeda. On im tada reče: ”Allah je dao pa vam se plan izjalovio! Tako mi Allaha, on vam je prošao ispred nosa i nikoga od vas nije ostavio a da mu glavu prašinom nije zasuo!”, i ode za svojim poslom. Svi prisutni se počeše pipati po glavi i uvjeriše se da je glava svakoga od njih uistinu zasuta prašinom. Ipak, proviriše kroz pukotine na vratima kuće i ugledaše Aliju, radijallahu anhu, kako pokriven Poslanikovim, sallallahu alejhi ve sellem, ogrtačem spava na njegovoj postelji, te rekoše: ”Eno ga, tako nam Allaha! Ono je Muhammed! Spava pokriven svojim ogrtačem!” Ostadoše tako na svojim položajima sve dok nije svanulo. Alija, radijallahu anhu, tada ustade iz postelje, a oni, kada su ga vidjeli i prepoznali, rekoše: ”Tako nam Allaha, istinu nam je rekao onaj čovjek!” Nakon toga se raziđoše.

A što se tiče Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i onoga što je uslijedilo poslije ovog događaja, prepuštamo Aiši, radijallahu anha, majci vjernika, da nam ispriča kako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, krenuo putem hidžre. Dakle, Aiša, radijallahu anha, pripovijeda:

”Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, svakodnevno je, i to bez izuzetka, navraćao u kuću Ebu Bekra, a dolazio bi početkom ili krajem dana. Međutim, onog dana kada je Uzvišeni Allah dozvolio da učini hidžru, navratio nam je u vrijeme podnevske žege, što nikada do tada nije učinio. Ugledavši Poslanika, Ebu Bekr reče: ’Samo je neka velika novost mogla natjerati Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da u ovo vrijeme izađe i dođe do nas.’ Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ušao, Ebu Bekr se malo pomjeri na krevetu i napravi mu mjesto gdje će sjesti, nakon čega on i sjede. Tada se kod Ebu Bekra nije nalazio niko drugi osim mene i moje sestre Esme. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče Ebu Bekru: ’Neka napuste prostoriju svi osim tebe.’ ’Allahov poslaniče, to su moje kćeri. Reci o čemu se radi, ti koji si mi draži i od oca i majke’, uzvrati mu Ebu Bekr. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, tada reče: ’Allah mi je dozvolio da odem, da učinim hidžru.’ ’Društvo želiš, o Allahov Poslaniče?’ upita Ebu Bekr. ’Da, društvo!’ odgovori mu Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem.”

Aiša, radijallahu anha, nastavlja pripovijedanje: ”Tako mi Allaha, nikada prije toga nisam mogla shvatiti da neko može plakati od veselja i radosti sve dok tog dana nisam vidjela Ebu Bekra kako plače od sreće. On reče: ’Allahov Vjerovjesniče, ja sam već unaprijed za ovaj put pripremio dvije deve!’…” Nakon toga su stupili u kontakt sa idolopoklonikom Abdullahom b. Erkatom[3], porijeklom iz klana Benu Dil, kojeg su unajmili da im bude vodič na putu za Medinu. Dali su mu one dvije deve koje je Ebu Bekr prethodno kupio, a njegov je zadatak bio da ih napasa i timari sve do dogovorenog roka polaska za Medinu. Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odredio rok polaska, zadužio je Aliju b. Ebu Taliba, radijallahu anhu, da ostane u Meki još neko vrijeme, kako bi ljudima vratio vrijedne stvari koje su po običaju pohranjivali kod Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, povjeravajući mu brigu o njima. Naime, ljudi su kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, čuvali vrijedne stvari za koje su se pribojavali da bi im se nešto moglo desiti, a tako su postupali jer su shvatili da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, vrlo povjerljiv i pouzdan čovjek.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, otišao je kod Ebu Bekra, a potom su zajedno izašli na stražnja vrata njegove kuće i uputili se ka pećini Sevr[4]. Ebu Bekr je prije toga svome sinu Abdullahu naredio da preko dana osluškuje sve vijesti koje se tiču njih dvojice, a da ih navečer obiđe kako bi im prenio najnovije dnevne informacije. Isto tako, zadužio je svoga slugu Amira b. Fuhejru da čuva ovce danju, a da uvečer zajedno sa stadom navrati do njih dvojice kako bi ih opskrbio svježim mlijekom. Usput bi Amir pri povratku tjerao ovce putem kojim je u pećinu sa vijestima dolazio Ebu Bekrov sin Abdullah, i kojim je sa hranom išla Abdullahova sestra Esma, tako da bi u potpunosti zametnuo njihove tragove.

Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, ostao je u pećini s Ebu Bekrom puna tri dana, a sve to vrijeme mušrici su uzaludno tragali za njima. Dok su njih dvojica boravili u pećini, desili su se neki jasni pokazatelji istinitosti Muhammedovog, sallallahu alejhi ve sellem, vjerovjesništva – pauk je opleo mrežu na ulazu u pećinu, a tu je i golubica svila svoje gnijezdo i u njemu snijela jaje, kako bi zavarali tragaoce i naveli ih na pomisao da u pećini već odavno niko nije boravio.[5]

Nakon tri dana, kada se potraga stišala a progonitelji izgubili nadu da će ih pronaći, dođe im vodič kojeg su unajmili. Sa sobom je, po dogovoru, doveo i dvije deve. Navratila je i Esma sa pripremljenom hranom za put. Međutim, zaboravila je donijeti remen kojim bi zavežljaj sa hranom pričvrstila za sedlo deve. Tada je uzela svoj pojas i rascijepila ga na dvoje, potom je jednim dijelom pričvrstila zavežljaj s hranom na devu, a drugim se dijelom omotala. Od tada joj dadoše nadimak Zatun-nitakajn (Vlasnica dvaju pojasa).

Za vrijeme Poslanikovog i Ebu Bekrovog boravka u pećini, desio se još jedan interesantan događaj. Naime, dok su mušrici tragali za Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, i Ebu Bekrom, a njih se dvojica nalazila u pećini, Ebu Bekr je čuo topot obuće progonitelja, što u njemu izazva strah i tugu, te se obrati Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem: ”Allahov Poslaniče, da neko od njih samo pogleda u svoja stopala, vidio bi nas.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ”O Ebu Bekre, šta misliš o dvojici sa kojima je Allah treći?”[6] U vezi s ovim je Uzvišeni je Allah objavio: ”Ako ga vi ne pomognete – pa pomogao ga je Allah onda kad su ga oni koji ne vjeruju prisilili da ode, kada je s njim bio samo drug njegov, kada su njih dvojica bila u pećini i kada je on rekao drugu svome: ’Ne brini se, Allah je s nama!…’” (Et-Tevbe, 40)

Zaključci, pouke i poruke

  1. Ebu Bekr, radijallahu anhu, izuzetno je mnogo volio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. To se, između ostalog, vidi i iz činjenice da je silno želio biti njegov pratilac na putu hidžre, a kada je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, Uzvišeni Allah dozvolio da krene put Medine i kada ga je on izabrao za svoga saputnika, zaplakao je od silne radosti i sreće.
  2. Objasnili smo na koji je način u Sabornoj kući skovan zločinački plan u kojem je učestvovao i sam šejtan, neka je na njega Allahovo prokletstvo. Iblis, ovaj prokletnik, rado je prihvatio i zadovoljio se konačnim jednoglasno usvojenim planom o ubistvu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i to na način da se odgovornost za njegovo ubistvo ravnomjerno raspodijeli među svim plemenima, što bi spriječilo Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, porodicu da traži odmazdu, natjeravši ih da se zadovolje samo krvarinom.
  3. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nesmetano je napustio svoju kuću i prošao pored mušrika, zasipajući njihove glave prašinom, a da oni to uopće nisu osjetili, u čemu je jasan znak za one pameću obdarene.
  4. Jedan od prvih primjera spremnosti da se fizički žrtvuje u korist islama jeste primjer Alije, radijallahu anhu, koji je dobrovoljno pristao da se žrtvuje zbog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tako da je ostao ležati u njegovoj postelji dok su mušrici mislili da se radi o Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.
  5. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, davao je sve od sebe i činio sve što je bilo u njegovoj moći da ostvari određene ciljeve, odnosno poduzimao je sve neophodne korake na putu ostvarenja svojih namjera, a nakon toga bi se oslonio na Allaha. Na to najbolje ukazuje činjenica da je Aliju, radijallahu anhu, ostavio da spava u njegovoj postelji, želeći tako obmanuti mušrike. Isto tako, za put je unaprijed pripremio dvije jahalice i unajmio vještog vodiča koji je vrlo dobro poznavao sve puteve i puteljke. Ovome dodajemo i činjenicu da je prije polaska na put ka Medini tri dana proveo u pećini Sevr, krijući se u njoj od mušrika koji su bjesomučno tragali za njim.
  6. Kao vid prikrivanja i zaštite Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a ujedno i zavaravanja mušrika koji su tragali za njim, pauk je na ulazu u pećinu opleo svoju mrežu, a golubica je napravila gnijezdo u koje je položila jaje, što je jedan od znakova i dokaza istinitosti Muhammedovog, sallallahu alejhi ve sellem, vjerovjesništva. Ovakvo ponašanje pomenutih stvorenja uopće nije čudno, jer znamo i za suprotan slučaj kada je jedna vrsta guštera[7] puhala u vatru u koju je bačen Allahov poslanik Ibrahim, alejhis-selam, s ciljem da je još više rasplamsa.[8] Zbog toga ova vrsta guštera spada u najodvratnije životinje, a vjerodostojan hadis ukazuje da za njegovo ubijanje slijedi nagrada.[9]
  7. Svi članovi Ebu Bekrove porodice, bili oni muškarci ili žene, bile su izuzetno časne i posebno odabrane osobe. Isto tako, spomenut je i razlog zbog kojeg je Esma, radijallahu anha, kćerka Ebu Bekrova, dobila nadimak Vlasnica dvaju pojasa.

 

Iz knjige ”Čovjek kojeg treba voljeti”

_______________________________________

[1] Darun-nedva ili Saborna kuća. Danas bismo to mogli uporediti sa gradskom vijećnicom ili čak parlamentom. U Sabornoj kući su se okupljali ugledni ljudi iz Kurejša kako bi riješili neki spor ili donijeli zajednički stav u vezi sa nekim bitnim pitanjem. Navodno je ovu ustanovu osnovao lično Kusajj.

[2] Odnosno odgovornost za njegovu smrt preuzet će sva plemena zajedno.

[3] U nekim izvorima se navodi da mu je ime Abdullah b. Urkud, a u drugim, opet, Abdullah b. Urejkit.

[4] Ova pećina se nalazi na istoimenom brdu smještenom u blizini Meke. (op. a.)

[5] Pored toga što je priča o pauku i golubici (u nekim predajama spominju se dva goluba) vrlo proširena, i gotovo da je bez izuzetka spominju autori Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, životopisa, istina je da su mnogi stručnjaci hadisa prigovorili predajama u kojima se spominje ovaj događaj. Šejh Albani je u vezi s tim kazao: ”Ne postoji vjerodostojan hadis koji bi potvrdio da se događaj sa paukom i dva goluba kod ulaza u pećinu uistinu desio, bez obzira na to što se taj događaj spominje u gotovo svim knjigama Poslanikovog životopisa, kao što se i ustrajno prepričava na svim predavanjima koja se održavaju prilikom sjećanja na Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, hidžru u Medinu…” Vidjeti: Albani, Silsiletul-ehadis ed-da’ife, 3/239, komentar hadisa br. 1189. Vidjeti, također, isto djelo, hadisi br. 1128 i 1129. Ipak, imam Ahmed u Musnedu, 1/348, br. 3251, od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, bilježi predaju u kojoj se spominje pauk koji je ispleo mrežu na ulazu u pećinu (ali ne i golubovi), i ova predaja je, od svih predaja koje se prenose na ovu temu, najbliža vjerodostojnosti. Ovu predaju su dobrom ocijenili Ibn Hadžer i Ibn Kesir. Vidjeti: Ibn Hadžer, Fethul-Bari, 7/236, i Ibn Kesir, Es-Siretun-nebevijje, 2/239.

[6] Buhari, Sahih, br. 3653, i Muslim, Sahih, br. 2381.

[7] U arapskom jeziku se ova vrsta guštera zove el-vezig. U komentarima hadisa se navodi da se radi o gekonu, gušteru koji po sebi ima pjege i vjerovatno pripada porodici gecko (tropskih) guštera, kojih ima veoma mnogo vrsta. Neki su ovaj termin preveli kao zelembać, međutim zelembać pripada grupi pravih ili običnih guštera, koji uglavnom žive u Evropi i u hladnijim predjelima, tako da je malo vjerovatno da se radi baš o toj vrsti, posebno ako imamo u vidu da je klima u podneblju u kojem se pomenuti događaj desio izuzetno suha i topla.

[8] Ummu Šerik, radijallahu anha, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se ubije gekon, rekavši: ”On je pušući rasplamsavao vatru u koju je bačen Ibrahim, alejhis-selam.” Buhari, Sahih, br. 3359.

[9] Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obećao je i nagradu za ubijanje ove vrste guštera: ”Ko ubije gekona prvim udarcem, bit će mu upisano stotinu sevapa; ko ga ubije s dva udarca, imat će nešto manje sevap; a ko ga ubije iz trećeg pokušaja, taj će imati još manje sevapa.” Muslim, Sahih, br. 2240.

X