Poslanička metodologija donošenja sudova o drugima (1 dio)

Priredio: Ersan Grahovac
Poslanička metodologija donošenja sudova o drugima (1 dio)Uvod: Sva hvala pripada samo Allahu dž.š.; neka je salevat i selam na povjerljiva upućivača Muhammeda sallallahu ‘alejhi we sellem, na njegovu časnu porodicu, na njegove ashabe, i na sve one koji se drže njegova sunneta, i njegovom stazom hode, do Sudnjega dana.

Kaže Uzvišeni Allah u Svojoj časnoj Knjizi:

„O vi koji vjerujete, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i u na svoju štetu…“ En-Nisa’, 135.

„O vi koji vjerujete, dužnosti prema Allahu izvršavajte i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite.“ El-Ma’ide, 8.

Kaže Resulullah, sallallahu ‘alejhi we sellem: „Doista je Allah, pošto je odredio stvaranje, napisao kod Sebe iznad ’Arša: „Uistinu je Moja milost ispred Moje srdžbe.“ (Buhari)

Kaže Resulullah, sallallahu ‘alejhi we sellem: „Vaš Gospodar je Sebi propisao svojom rukom prije nego je stvorio stvorenja: „Moja milost je ispred Moje srdžbe.“ (Ibn Madže)

Od odllike spašene skupine u islamskom ummetu je slijeđenje istine a ne zablude, pravde a ne nepravde, šerijata a ne pohtjeva, znanja a ne neznanja. Njihov je uzor Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, a njihovi su prethodnici ashabi plemeniti i oni koji ih u dobru slijede do Sudnjega dana od imama i učenjaka, njihova je historija ispunjena slijedjenjem istine i odbranom Sunneta, a njihovo je ophodjenje dawa sa mudrošću i vodjstvo uz znanje. Kada odgovaraju, odgovaraju sa znanjem i pravdom, kada sude, sude sa znanjem i pravdom, kada hvale, hvale sa znanjem i pravdom, kada kritikuju, kritikuju sa znanjem i pravdom. Njihov je menhedž najpotpuniji, i svi su u potrebi za njegovim upoznavanjem, kako bi se pravog puta držali u svim oblastima života, bilo vjerskim, bilo ovosvjetskim.

Doista je Ummet iskušan raznim vrstama razilaženja i razjedinjavanja, što je bolest za koju trebamo tražiti lijek, i znati kako se u tom iskušenju ponašati. Neka razilaženja su manja, a neka su veća, bilo po svojem obimu ili po svojoj opasnosti. Jedna od najvećih stvari koje doprinose povećavanju razdora među muslimina Ummeta uopšte, i među onima koji se pripisuju Ehli Sunnetu posebno, jeste i nepoznavanje metoda Ehli Sunneta u donošenju zaključaka i sudova o drugim osobama, pri čemu se uglavnom slijede prohtjevi duše, i sumnje koje ona ubacuje u srce čovjeka. Zato je veoma bitno dobro savladati ovu tematiku, kako ne bismo mi bili od onih koji stvaraju razdor kojeg nema, ili povećavaju već postojeći, već kako bismo bili faktor smanjenja razdora i sprečavanja pojave novih.

Islam je dao uputstva koja uređuju čovjekov život u svim njegovim aspektima, pa tako i međuljudske odnose, u šta spada i kakvoća donošenja zaključaka o drugim osoba, pripadnicima ovog ummeta, a uputa naših ispravnih prethodnika,, od ashaba i imama koji njihovom stazom koračaju, sadrži upravo ta uputstva islama primjenjena u praksi.

Doista je Allah Milostivi i voli milost, i doista Njegova milost prednjači nad Njegovom srdžbom. Allah je Milostiv prema stvorenjima uopšteno, a prema vjernicima posebno, a na koliko veličanstvenom

Cijela Allahova vjera je protkana ovim svojstvom, svojstvom milosti, jer je Allah iz milosti Svoje objavio u vjeru, kao što je iz milosti Svoje stvorio stvorenja. Komponenta milost u islamu je prisutna u svim njenim dijelovima, pa čak i u kaznama koje su propisane za razne prijestupe. Ta milost je uvijek ispred pravde, jer da je Allah prema nama samo pravedan, a ne i milostiv, odavno bismo bili zbrisani sa Zemlje, jer mi, kakvi smo, ni ne zaslužujemo nikakvu blagodat. Tu milost možemo vidjeti nekada direktno, iz nekog propisa, a nekada indirektno, kroz dublje promišljanje o nekom propisu. Čak je i u iskušenjima Allah dao milost, jer se čovjek očisti od grijeha kroz iskušenje i može dostići stepene duhovnog uzdizanja u teškoćama kako se nikad ne bi mogao očistiti, ili pak veoma teško, dobrovoljnim ibadetom. Kako je cijela vjera protkana milošću, tako je i njen veoma bitni dio – ljubav prema dobru i mržnja prema zlu – sazdana na ovom principu. To ćemo ovdje i objasniti.

Suština ibadeta i njegov cilj jeste uputiti savršenu ljubav prema Savršenom Voljenom, koju prati potpuna pokornost. To je suština tewhida sa kojim su poslati vjerovjesnici i poslanici, i na kojem opstoje nebesa i Zemlja. Da samo Njega obožavamo i time se istinski povratimo iskonu od kojeg naša duša i potiče. Vidimo kakva veličanstvena ravnoteža i harmonija vladaju u prirodi koja je bespogovorno pokorna svom Stvoritelju i kakva anarhija vlada u svijetu ljudi kojima je Allah dao mogućnost izbora da budu i da ne budu pokorni. Veličanstvena harmonija će se ostvariti u skladu sa svom ostalom prirodom i u našoj duši (koja za razliku od prirode ima pravo izbora da li će biti pokorna ili ne) onda kada svjesno usmjerimo ljubav ka Allahu, i tako našu dušu uspemo da nadredimo prohtjevima, a podredimo Gospodaru. Tada u nama zavlada ta prirodna harmonija koja vlada u univerzumu i tek tada ispunjavamo svoju iskonsku prirodu i duhovno i tjelesno. Tada postajemo najsavršenija bića koja je Allah stvorio, jer samo tako ispunjavamo svrhu našeg stvaranja. Allah je stvorio sve radi nas, a nas je stvorio radi Njega, pa kada se okrenemo ka Stvoritelju, On nam podredi stvoreno, a kada se okrenemo od Stvoritelja, sami sebi nepravdu činimo.

Onaj koji voli teži onome koga voli i činjenju onoga što voljeni voli. Ovo biva izraženije što je intenzizet ljubavi jači. Allah Uzvišeni je u čovjeku ugradio ljubav i njenu suprotnost – mržnju, koja se prirodno javlja kada se ono što se voli na neki način ugrozi ili uvrijedi, i osjeća se prema onome koji to radi. Najuzvišeniji primjer toga jeste kod ljubavi i mržnje u ime Allaha s.w.t., bez kojih je iman čovjeka nepotpun. Jer onaj ko iskreno voli Allaha, u njegovoj duši se nužno mora javiti i ljubav prema onome što Allah voli i mržnja prema onome što vrijedja Njegovu vjeru i što je On Uzvišeni zabranio. Ljubav nužno prouzrokuje mržnju, a to dvoje prouzrokuju veći ili manji stepen prisnosti prema onome što se voli i odricanja od onoga što se mrzi. Što je stepen imana kod čovjeka potpuniji, to je mržnja prema zlu veća, i obratno. Najprije se ogleda u ljubavi prema temeljima vjere i mržnji prema njihovoj suprotnosti i onome što poništava te temelje, zatim u ljubavi prema farzovima i mržnji prema grijesima, zatim u ljubavi prema nafilama i mržnji prema mekruhima. Najpotpuniji tewhid znači da u potpunosti naša duša teži onome što Allah voli, što nužno prouzrokuje mržnju prema svemu onome što On ne voli. Mudrost koju u tome nalazimo jeste prije svega to da je mržnja prema zlu štit scu od toga da mu to zlo prestane smetati, iz čega slijedi mirenje sa tim zlom, iz čega slijedi, na duže staze gledano, i osjećanje naklonosti prema tom zlu i jednog dana slijedjenje zla, a iz čega slijedi i mržnja ili nelagodnost prema dobru koje je suprotno tom zlu. A to je upravo ono što šejtan želi učiniti sa sinovima Ademovim, a.s., da im zlo predstavi kao dobro a dobro kao zlo, i time im potpuno poremeti kriterijume za vrednovanje stvari i u duboku zabludu odvede. Zato je veoma opasna zamka u koju upadaju ljudi kada kažu „Ja ništa ne mrzim“, jer taj princip nije izgradjen na realnosti i nije prirodan, i vodi mirenju sa postojećim lošim stanjem i negativnim pojavama u društvu. A na drugoj strani u sličnu zamku po težini opasnosti upadaju i oni koji su pomiješali nefsansku mržnju, zasnovanu na prohjtevima, sa duhovnom-vjerskom mržnjom prema zlu, pa ljude mrze nefsanski ukoliko pri sebi imaju nešto od zla, bilo da su u osnovi vjernici ili nevjernici, i žele im potpunu propast, raduju se kad ih zadesi nesreća i misle da time ispunjavaju jedan od vadžiba vjere. Time upadaju u pravu novotariju, jer smatraju da čine ibadet, a ustvari dolaze sa nečim suprotnim šerijatu.

Proizvod iskrene ljubavi i mržnje u ime Allaha jeste i to da ponos tražimo u islamu i onome što nam je Allah propisao od djela, unutrašnjih i spoljašnjih, i da budemo svjesni da je mimo islama poniženje. A posljedica svega toga jeste odricanje od zla i sljedbenika zla, čime se štitimo toga da jednoga dana postanemo sljedbenici zla i njegovih predstavnika. Sve to zajedno čini jednu nepremostivu prepreku šejtanu da ispuni svoje, na samom početku, zakazane ciljeve u zavodjenju potomaka Ademovih. Ljubav i mržnja u ime Allaha moraju biti regulisani šerijatom, kako ne bi bili regulisani prohtjevima. Tako je ljubav u ime Allaha prefinjenja i lijepih plodova, kao što je i mržnja u ime Njega drugačija od nefsanske mržnje čije su posljedice nesagledivo loše. Kod mnogih ljudi u svijetu ovo nije regulisano šerijatom pa vidimo da njihovo ispoljavanje ovog dijela akide ima puno loših posljedica i da je suprotno šerijatu. Mržnja u ime nefsa za koju se misli da je mržnja u ime Allaha znači mrko gledanje na sve oko sebe i želja da ti ljudi propadnu, bilo da se radi o griješnicima ili nevjernicima, zatim želja da se tim ljudima desi nešto loše i da propadne zajedno sa tim zlom. Mržnja u ime Allaha je daleko iznad toga što joj pripisuju neznalice, i ona je u potpunosti milost i korist. Korist je za onoga koji je posjeduje, jer je štit za njegovo srce kao i cijeli ummet, a korist je i za one prema kojima se osjeća, jer u sebi sadrži mnoge komponente, od kojih je ključna – iskrena želja da se ta osoba izbavi iz tog zla, i u toj želji je i milost prema toj osobi, jer onaj koji mrzi u ime Allaha zna da, ako ta osoba u zlu ustraje doživjeće propast, kao u primjerima poslanika, alejhimusselam. (1)

U svim tim primjerima, i mnogim drugim, vidimo da je mržnja u ime Allaha nešto sasvim drugo od nefsanske mržnje koja dolazi iz prohtjeva i srdžbe, jer mržnja u ime Allaha je mržnja prema kufru i širku i svakom drugom zlu, i želja da se ljudi izbave iz tog zla, jer ih to zlo vodi u propast. Zar to nije najveća milost prema stvorenjima, da im želimo da krenu pravim putem i zajedno udjemo u Džennet? Ili primjer dozvole muslimanima da žene nevjernice od kršćana i jevreja, čime se dozvoljava apsolutno sve ono u njegovom odnosu prema njoj što se dozvoljava u odnosu prema supruzi muslimanki, od ljubavi, plemenitog ponašanja, dobročinstva, pažnje itd., što se apsolutno kosi sa pogrešnim shvatanjem mržnje prema nevjernicima, koje je zastupljeno kod nekih muslimana. Nemoguće je spojiti mržnju nevjernika „od glave do pete“, kako to neki kažu, sa brakom sa tom osobom, jer je to pretvaranje braka u dunjalučki džehennem, a ne u samilost i ljubav, što je ustvari suština bračnog života. Ovdje je čovjeku dozvoljena nefsanska naklonost prema toj osobi, ona prirodna naklonost i ljubav koja ne vodi naklonosti i odobravanju onoga na čemu je od zablude, što se ispoljava kroz lijep odnos prema toj osobi, kao muža prema supruzi, ali je zabranjeno sve ono što vodi naklonosti prema njenoj vjeri i onoga na čemu je od neistine, što je ustvari duhovna, vjerska, mržnja prema zlu, kufru i nevjernicima, sa svim njenim komponentama, koja znači mržnja prema duhovnoj, vjerskoj, komponenti te osobe i onome što ona nosi pri sebi od zablude i zla, uz želju da se ta osoba izbavi iz toga što je vodi u propast i krene pravim putem, poduzimajući sve potrebne sebebe za to, poput pozivanja na najljepši način, sa mudrošću i lijepim savjetom. Ta druga komponenta osjećanja prema toj osobi se ispoljava u nedozvoljavanju propagiranja te zablude u kući, ili u odgoju djece i tome slično, i pogriješiti u ovom dijelu odnosa prema njoj nije ništa manje opasno od greške u prvom dijelu. Tako se dobija potpuni sklad u vjeri i životu, jer ostvaruje dobročinstvo prema dotičnoj osobi i gradi harmoničan brak, s jedne strane, i otvara put njenog spasenja na ahiretu kroz svoj ispravan angažman na putu njenog pozivanja, ne bivajući pasivan u tome. To znači da se dotična osoba ne voli „cijelim bićem“, pa da to odvede čovjeka opravdavanju onoga na čemu je od zablude i neistine, što je propast za datu osobu, iako čovjek misli da joj čini dobro, ili da postane naklon prema samom nevjerstvu, pa da i sam postane nevjernik, da Allah sačuva. Niti se, pak, mrzi „cijelim bićem“, pa da to odvede čovjeka da učini nepravdu toj osobi, ili da napravi dunjalučki džehennem od braka. Naprotiv, priroda ljubavi i mržnje je ovdje različita, i svaka od tih komponenata vjere ima svoje mjesto, svoje „zašto,  i svoje „kako“, i tako se postiže harmonija i sklad, a ne anarhija i nesklad. Zato je veoma bitno uklopiti ove komponente ljudskih osjećanja i staviti svaku komponentu na njeno mjesto, kako ne bi došlo do miješanja i kontradiktornosti u glavama ljudi, što može odvesti čovjeka u stranputicu jedne ili druge vrste. To isto važi i za roditelje nevjernike, i za sve ostale nevjernike, gdje čovjek mrzi u ime Allaha sve ono što je suprotno Allahovoj vjeri, ali prema osobama kod kojih se to nešto nalazi osjećanja bivaju regulisana šerijatom, kako smo to naveli. (2)

Kako je to samo daleko od nefsanske mržnje koju mnogi miješaju sa mržnjom prema zlu u islamu. Ovo pojašnjenje nam je puno bitno na ovom mjestu, jer je ono uvod u to šta osjećamo prema onome prema kome smo donijeli sud da je griješnik, novotar, ili pak nevjernik. Jer ovdje smo razjasnili suštinu ljubavi i mržnje u ime Allaha, i kada znamo ovu suštinu, ostalo se nadogradjuje na nju, shodno tome o kojoj situaciji govorimo.

Ovdje ćemo govoriti o načinu donošenja sudova prema drugim osobama i principima kojih se moramo pridržavati pri tome, kako bi taj, veoma bitan dio našeg života, bio odredjen šerijatom, a ne prothjevima kako je uglavnom slučaj. Mi ćemo se ograničiti prije svega na one koji su u osnovi muslimani, i prema kojima je osnova duhovno-vjerska ljubav, a mržnja izuzetak, a možda kasnije, u nekom od nastavaka ovog rada, budemo govorili o našem odnosu prema onima koji su u osnovi nevjernici, mada smo ukratko već spomenulio nešto.

Nedostatak ljubavi i mržnje u ime Allaha, nedostatak akide el-wela we-l-bera’ je uzrokom da muslimanske mase danas traže ponos u nečemu drugom mimo islama, doživljavaju duhovni poraz i osjećaj inferiornosti u odnosu na kjafire, vidimo ih da slijede nevjernike i oponašaju ih u svemu, u njihovim praznicima i običajima, muslimanska omladina oblači sta njihovi idoli iz kjafirskog svijeta oblače, misle kako oni misle, rade kako oni rade, ma koliko se sve to kosilo sa islamom. Smatraju lijepim ono što od njih dolazi, i ružnim ono što oni pokude, naprednim ono što oni propagiraju, a nazadnim ono što se od toga razlikuje. Tako ih vidimo utonule u grijehe, ogrezle u zlu, kako lijepo smatraju ružnim i obratno, a u najgorem slučaju kako se islama stide a kufrom ponose, i tako sebi vječnu vatru obezbjedjuju. Čak mnogi traže potvrdu od svojih islamskih zajednica kako oni nisu muslimani, kako bi se time hvalisali pred nevjernicima, da nas Allah sačuva zablude. Pa je Allah ponizio ovaj ummet koji je postao poput morske pjene, i neće ga uzdići dok se ne vrate svojoj iskonskoj čistoj fitri, dok iskreno Allaha ne zavole, sve ono što je plod toga ne primjene, a od čega je, dakako, ljubav i mržnja u ime Allaha, ponos islamom i aqida el-wela we-l-bera’.

Zato napominjemo da ovim tekstovima u kojima govorimo o milosti i pravednosti prema onima kod kojih se nadje neki grijeh ili novotarija ne znači da se time ulagujemo novotarima, ili pak da branimo njihove novotarije, ili da je takvo postupanje razlog topljenja ili slabljenja ispravne ‘akide/vjerovanja, pred naletima zabluda, ili neažurnost na putu njenog ispoljavanja i uzdizanja u odnosu na sve druge pravce i neispravna mišljenja. Ne, napotiv, na nama je da se borimo protiv svake zle pojave, ali za to postoje principi i pravila, koja su sazdana na znanju, pravdi i objektivnosti, a ne na džehlu, nepravdi i pristrasnosti. Kaže Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje, rahmetullahi ‘alejhi: „Govor o ljudima mora biti utemeljen na znanju i pravdi, a ne na neznanju i na nepravdi kakva je praksa svih novotara!“ (3)

Mi ćemo ove čiste principe vidjeti u njegovom govoru o drugima, a detaljnije pojašnjenje će tek uslijediti. Na nama je da znamo da je od tih principa naša obaveza da ne svrstavamo sve osobe u isti koš, kada je u pitanju donošenja sudova o drugima ili pak naša osjećanja prema njima i naše postupanje prema njima, već, naprotiv, obaveza je razdvojiti između raznih vrsta osoba kod kojih se nadje neko djelo, i njihovih situacija. A sve to poslije poštovanja principa o neistraživanju tuđih mahana i tumačenja u skladu sa najljepšim značenjem.

Svakako da se ovdje razlikuju pravila kada su u pitanju oni kod kojih je osnova islam, i kada su u pitanju oni kod kojih je osnova da nisu muslimani, o čemu će više biti riječi. Ali ono što je zajedničko za oba slučaja je ta komponenta milosti koja kod nas prouzrokuje želju za uputom tih ljudi i njihovom izbavljivanju iz nekog zla u koje su upali, bilo da je to zlo to što uopšte nisu u vjeri, ili pak to što griješe iako su u vjeri, i ta želja mora prouzrokovati i ponašanje kojim će se najefektivnije i najefikasnije ti ljudi izbaviti iz onoga što ih vodi Allahovoj kazni.

Ovo je sve zbog toga što je pravilo da se jezik čuva od priče svega onoga što nije istina/hakk, kao i zbog čuvanja časti ljudi od povređivanja lažnog i potvorenog. Poslanik sallallahu ‘alejhi we sellem, kaže: „Ko vjeruje u Allaha i u Sudnji Dan, neka se boji Allaha, i neka zbori hajr ili neka ćuti!“ (4)

Na drugom mjestu Poslanik sallallahu ‘alejhi we sellem, kaže: „Dosta je čovjeku zla da potcijeni svoga brata muslimana; muslimanima su međusobno sveti i zabranjeni krv, imetak i čast!“ (Muslim)

Allah dž.š., je zabranio vrijeđanje i ezijjet vjernika, kao i imanje lošeg mišljenja o njima ili pak njihovo ogovaranje i gibet. Allah dž.š., kaže: „A oni koji vjernike i vjernice vrijeđaju, a oni to ne zaslužuju, tovare na sebe klevetu i pravi grijeh!“ (El-Ahzab, 58.) Allah dž.š., kaže: „O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su, zaista, grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga, a vama je to odvratno, zato se bojte Allaha, Allah, zaista, prima pokajanje i samilostan je!“ (El-Hudžurat, 12.)

Pravedno postupanje sa neistomišljenicima, makar oni bili na neistini, je menhedž hakka i istine kojeg je Allah dž.š., propisao poslanicima i robovima Svojim, na šta im uzvraća Svojim zadovoljstvom i ljubavlju, shodno ajetima objave Njegove. Muhammed sallallahu ‘alejhi we sellem, je te ajete u životu svome praktikovao, a za njim su se u tome povodile sve generacije selefa i sva ‘ulema ovoga ummeta.

Nepravilno donošenje zaključaka o drugim ljudima je dovelo do pojave velike mržnje i razjedinjavanja, bilo na nivou porodice, kao osnovne jedinice svakog društva, ili na višem nivou od toga, poput džemata, društva, ummeta. Ovo svakodnevno koriste neprijatelji islamskog budjenja, od ljudi i džina, koji jedva čekaju da se pojavi razdor među muslimanima, kako bi oni svoje planove lakše ostvarivali.

Jedna od prirodnih karakteristika duše jeste da drugima traži mahane, a sebi opravdanja. Ukoliko se čovjek ne pozabavi traženjem svojih manjkavosti i njihovim ispravljanjem, onda će se nužno pozabaviti traženjem tuđih manjkavosti, i obratno, ukoliko se pozabavi traženjem svojih manjkavosti i njihovim popravljanjem, nema vremena za traženje tuđih manjkavosti i njihovo ispravljanje. Zato ćemo primijetiti da što čovjek manje pazi o svojim manjkavostima, toliko više pazi o tuđim, i obratno.

Ovdje ima puno vrsta i podvrsta ove bolesti, koja ima svoje razne karakteristike, a mi ćemo pokušati da, na osnovu dogadjaja iz života Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, i govora imama Ehli Sunneta izložimo duh islama po ovom pitanju, kako bismo se klonili upadanja u greške po ovom pitanju.

Treba razdvojiti na samom početku ono što se kod nas većinom miješa, a to su tri stvari:
–    Donošenje suda o odredjenoj ličnosti,
–    Šta osjećamo prema toj ličnosti poslije donošenja suda,
–    Kako se ophodimo prema toj ličnosti u praksi.

Svo ovo troje ovisi o tome ko je ta ličnost, kakvog je karaktera, zatim o vremenu, prostoru, situaciji i prilikama, što ćemo i pokazati u ovom radu.

Zato ćemo u ovom radu najprije izložiti kratak pregled problema i bolesti po ovom pitanju i rješenja i lijekova u vidu pravila koja sprečavaju te bolesti i probleme, a poslije toga ćemo ta pravila vidjeti primjenjena kroz neke dogadjaje iz Sunneta i govora imama Ummeta, a poslije toga će biti detaljno izložena pravila u ovoj oblasti sa svojim dokazima i primjerima, poslije čega će ova tematika biti puno jasnija. Podjelu na kratak pregled i detaljan pregled smo napravili radi olakšanja onome koji čita, jer je tako preglednije, i sadrži u sebi postepenost koja olakšava shvatanje neke tematike.

Bilješke:
1-    Poslanik sallallahu ‘alejhi we sellem je bio najpotpunijeg imana i akide, ali u njegovoj siri vidimo kako se ponašao prema nevjernicima i griješnicima, vidimo kako se ponašao prema Ebu Talibu i drugima koji nisu ratovali protiv njega, i vidimo da je to daleko iznad one nefsanske mržnje i njenih plodova. Vidimo u njegovoj siri da je bio žestok prema nevjenicima tek onda kada bi sve granice zla prekoračili i pored njegovog lijepog ophodjenja prema njima i njegovog savjetovanja i pozivanja mudrošću i lijepim savjetom. Vidimo da je Ibrahim a.s. rekao svom narodu da se njih odriče i da postoji medju njima mržnja i neprijateljstvo dok ne povjeruju u jednog Allaha – ali tek pošto ih je na najljepši način pozivao, pa su sve granice zla prekoračili i u najveću ga vatru bacili, i pored njegove dobrote i sabura. Tek tada je došlo vrijeme da se ispolji neprijateljstvo, jer im je uputu dostavio na takav način da poslije toga nisu imali izgovora, a oni su se čak usudili da ga bace u vatru od čije su se žestine palile i ptice u letu. I vidimo kako je Nuh, a.s., saburao sa svojim narodom i na najljepši način ih pozivao 950 godina, dok su se oni podsmijevali njemu i njegovim sljedbenicima, i da je tek poslije tog dugog perioda strpljivog pozivanja na najljepši način – dovio Allahu da ih sve uništi i na Zemlji ne ostavi nijednog nevjernika. I vidimo kako je Allah kaznio Junusa, a.s., kada je pao u očaj da njegov narod neće da prihvati uputu i pored strpljivog pozivanja, pa ih je napustio prije nego mu je to Allah naredio, pa ga je Allah iskušao time što ga je progutala riba u čijem je stomaku uputio dovu pokajanja Allahu Uzvišenom.
2-    Tako ćemo pomiriti ajete koji govore o dobročinstvu prema nevjernicima koji nisu ratoborno i neprijateljski raspoloženi prema nama, ili ajete o dozvoli braka sa kršćankama i jevrejkama, ili ajete koji govore o lijepom ophodjenju Ibrahima a.s. sa svojim ocem oslovljavajući ga sa „očiću moj“, sa ajetima koji govore o borbi protiv nevjernika i ispoljavanju neprijateljstva prema njima, odricanju od njih i zabrani prijateljevanja sa njima, odricanju Ibrahima, a.s., od svog naroda i svog oca i ispoljavanja neprijateljstva prema njima, jer se u situacijama i povodima objave tih ajeta krije i suština njihovog značenja. Pa tako Vidimo da ajeti koji su objavljeni o dobročinstvu prema nevjernicima, lijepom ophodjenju i prirodnoj ljubavi prema bližnjima koji nisu muslimani, ili dozvoli braka sa kršćankama i jevrejkama, govore o onim nevjernicima kojima njihovo nevjerstvo nije ovladalo njihovim cijelim bićem, pa da ih natjera da ratuju protiv nas i iz naših domova nas istjeruju zato što smo muslimani, već je to nevjerstvo njihova osnova koja se tiče samo njih i čija šteta se zadržava samo na njima, pa tako ni našim bićem nije preovladalo osjećanje mržnje prema njima u cjelini, već je svaka komponenta na svom mjestu, kako je to navedeno, i postoji sklad izmedju samilosti, prirodne nefsanske naklonosti, sažaljenja i dobročinstva s jedne strane, i duhovno-vjerske mržnje prema zlu i odricanja od zla, mržnje prema toj duhovno-vjerskoj dimenziji dotične osobe, koja je oličena u nevjerstvu, s napomenom da se ta mržnja razlikuje od nefsanske jer u sebi sadrži iskrenu želju za uputom te osobe i njenim izbavljenjem iz kandži zablude, i zato što u njenom ostajanju na zabludi je propast za samu tu osobu. Dok, ajeti koji govore suprotno, odnose se na osobe kod kojih se izgubi svaka realna nada da će prihvatiti istinu, pri čemu će se prema toj osobi ispoljiti ono što mogućnosti i situacija nalažu, pa će prema nekom to biti napuštanje te osobe ili naroda, ukoliko su muslimani potlačeni, a prema nekom ratovanje, ukoliko su muslimani gornji i imaju mogućnost silom zaustaviti zlo dotične osobe ili skupine. Tako Vidimo da je Ibrahim, a.s., lijepo postupao prema svom ocu i lijepo pozivao svoj narod, sve dok ga nisu bacili u vatru zbog toga što im je samo dobro i uputu želio, i da je Muhammed, sallallahu ‘alejhi we sellem, lijepo postupao prema onim mušricima koji nisu ratovali protiv njega, što se ispoljilo pri osvojenju Mekke, kada im je svima oprostio i pustio ih, osim nekoliko pojedinaca koji su bili toliko ogrezli u neprijateljstvu prema islamu i Poslaniku, sallallahu ‘alejhi we sellem, izrugujući se i boreći se protiv Allahove vjere, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, naredio da budu ubijeni makar se držali za pokrivače Ka’be i molili za milost. Tako Vidimo da nisu isti svi nevjenici, i da nije isto ophodjenje prema onima koji su obični nevjernici, i onima koji sve granice zla prekoračuju, i da svako ima svoj tretman, shodno njegovom stanju.
3-    Vidjeti: Minhadžus-sunneh en-nebevijjeh, 4/337., Mu’essesetu Qurtuba, 1406. h.g.
4-    Sahih, Musned Ahmed b. Hanbel.

Nastaviće se inšallah…

Print Friendly  Poslanička metodologija donošenja sudova o drugima (1 dio) pf button both



X