Poslanik s.a.v.s. – najpokorniji Allahov rob

Preveo: Amir Durmić
Stanovnici različitih geografskih područja i pripadnici raznih naroda vole se hvaliti svojim velikodostojnicima, prvacima i uglednim ličnostima. Na pričama o njima i njihovim podvizima odgajaju nove generacije djece i omladine te ih uče ponosu i slavi, i na taj način pišu historiju svoga naroda. Mi muslimani sa sigurnošću tvrdimo da nikada ni jedan čovjek u povijesti čovječanstva svome narodu nije učinio veću uslugu od Allahovog Poslanika i miljenika Muhammeda sallallahu alejhi ve sellem. Pored toga, mi kao da toga u potpunosti nismo ni svjesni, niti Uzvišenom Allahu na tome dovoljno zahvalni. Razmislimo malo o tome kako se prema svojim velikodostojnicima odnose Englezi, Francuzi, Nijemci, Amerikanci i drugi. Ogroman broj njihovih velikana nisu bili ništa drugo do okorjeli zločinci i bezbožnici koji su nepravedno krv po zemlji prolijevali i po njoj nered i nepravdu sijali. Mnogi od njih su svoju slavu i ugled podigli na odrubljenim glavama nevinih, a klicu svoga historijskog uspjeha su zalijevali krvlju nedužnih, ne prezajući ni od toga da ubijaju bespomoćne žene i djecu, da šire razvrat, anarhiju i nered, i da se uz sve to otvoreno bore protiv plemenitosti i svakog oblika časti i čovjekoljublja. Stoga je nepojmljivo i bez ikakve sumnje najstrože zabranjeno, lik i djelo našeg Poslanik sallallahu alejhi ve sellem uspoređivati s takvim ljudima ili ga na bilo koji način dovoditi u vezu s njima. On je čovjek potpuno drugog kova. Dovoljno je reći da je bio Allahov poslanik i Njegov odabranik. On je bez ikakve sumnje najveličanstveniji i najodabraniji od svih ljudi. Kada čujemo hvalospjeve na račun određene slavne i poznate osobe, treba nam biti jasno da je ona daleko od nivoa na kojeg su je ljudi uzdigli jer ljudi u globalu pretjeruju kada je riječ o hvaljenju uglednika i poznatih ličnosti. Međutim, i u ovom pravilu postoji izuzetak. Radi se naravno o Muhammedu sallallahu alejhi ve sellem, jer šta god ljudi o njemu s oduševljenjem govorili i koliko god ga hvalili, on je daleko bolji i vrjedniji od onoga što je o njemu rečeno. Stoga, nemoguće je o njemu sve reći i pobrojati njegove pozitivnosti pa ovom prilikom površno govorimo o samo jednom segmentu njegove ličnosti. Govorimo o njegovoj bogobojaznosti i njegovom ibadetu koji je prevazišao ibadet svih ostalih ljudi. Govorimo o njegovom namazu i postu, i o načinima kako je slavio i veličao svoga Uzvišenog Gospodara.

Rob zahvalni i pokorni

U Kur’anu, Svevišnji Allah Muhammeda sallallahu alejhi ve sellem opisuje kao pokornog i zahvalnog roba pa u prijevodu značenja kaže: ”Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali. – On, uistinu, sve čuje i sve vidi.” (El-Isra, 1). I kaže: ”A kad je Allahov rob ustao da mu se pomoli, oni su se u gomilama oko njega tiskati stali.” (El-Džinn, 19), i reko je: ”Neka je uzvišen Onaj koji robu Svome objavljuje Kur’an da bi svjetovima bio opomena.” (El-Furkan, 1). Biti rob Gospodaru svjetova najveća je i najčasnije titula do koje može dospjeti jedan čovjek, pa je stoga Muhammed sallallahu alejhi ve sellem i bio Njegov rob, ali ne obični kao i drugi ljudi, već najpokorniji i najbogobojazniji rob koji je na najpotpuniji način obožavao svoga Gospodara. Obraćajući se Svome Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem, Uzvišeni Allah u prijevodu značenja kaže: ”I obožavaj Svoga Gospodara sve dok ti ne dođe jekin.’ (El-Hidžr, 99). Dakle, o Muhammede ustrajavaj u ibadetu i samo Gospodara svoga obožavaj sve dok ti ne dođe jekin (čvrsto ubjeđenje), tj. smrt. Ovdje su neki bezumnici izvitoperili značenje ovog ajeta te ga nakaradno protumačili govoreći da čovjek treba izvršavati i ibadete i vjerske obaveze sve do onog trenutka dok ne stekne čvrsto uvjerenje u Allahovu jednoću i Njegov neprikosnoveni monoteizam, a nakon toga ima pravo da napusti i ibadet i izvršavanje vjerskih obaveza jer je došao do nivoa čvrstog ubjeđenja pa mu ibadet više nije ni potreban. Nema sumnje da je ovo jasno i svjesno izokretanje značenja Allahovog govora i zabluda koja vodi u Vatru. Ovaj ajet u sušti ukazuje da je vjernik obavezan obožavati Allaha uvijek i u svim situacijama kroz čitav svoj život, sve dok ga ne sustigne smrt u čiji dolazak su ubijeđeni svi ljudi na svijetu. Govoreći nam dalje o Svome miljeniku, Uzvišeni Allah u prijevodu značenja kaže: ”O ti, umotani! probdij noć, osim malog dijela; polovinu njezinu ili malo manje od nje;ili malo više od nje, i izgovaraj Kur’an pažljivo Mi ćemo ti, doista, teške riječi slati..” (El-Muddesir, 1-5) U ovim ajetima Stvoritelj se obraća Svome Poslaniku i naređuje mu da ustane i krene u misiju popravljanja stanja u kojem su se nalazili ljudi. Naređuje mu da dadne sve od sebe kako bi ljudima ukazao na Pravi put i omilio im jedinu ispravnu vjeru, a on se ovoj naredbi zdušno odazvao te u vjeru pozivao dvadeset i tri godine. Za to vrijeme njegovo tijelo nije osjetilo fizički rahatluk, pa se on u tom periodu nije valjano naspavao niti odmorio već je Allahovoj vjeri podario svaki djelić svoga tijela i svoga imetka, i u toj misiji probdio noći i dane a sve u cilju uzdizanja Allahove riječi. U najvećoj tuzi, nevoljama, poteškoćama i belajima, hitao bi ibadetu govoreći: ”O Bilale, razrahati nas namazom!” Dok bi mu umirala djeca, dok bi ginuli njegovi najbliži i najvjerniji drugovi, ili u vremenima kada bi njegova vojska bila potisnuta i na trenutke i poražena, on bi i u tim najtežim trenutcima Bilalu govorio: ”Razrahati nas namazom o Bilale!” (Ebu Davud br. 4985, Ahmed 5/364). Isto tako, Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je rekao: ”Vrhunac zadovoljstva i uživanje pronalazim u namazu” (Nesai br. 3939, Ahmed 3/128 i drugi). Dakle, nije se mogao odmoriti niti duševni smiraj pronaći u nečem mimo namaza. Kada bi donio početni tekbir i stavio svoje ruke na prsa te skrušeno stao pred svoga Svevišnjeg Stvoritelja, tek bi tada osjetio potpuno zadovoljstvo i najveću sreću. Kaže Abdullah b. Eš-Šehhir: ”Ušao sam kod Poslanika sallallahu alejhi ve sellem i zatekao ga da klanja. Iz njegovih prsa se uslijed plača čulo brujanje poput onog koje proizvodi lonac koji vrije na uzavreloj vatri.” (Ebu Davud br. 903). Huzejfe radijallahu anhu govoreći o ibadetu Poslanika sallallahu alejhi ve sellem kaže: ”Klanjao sam jedne noći sa Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, pa je otpočeo namaz učenjem sure El-Bekare. Rekao sam (u sebi): ‘Učinit će pregibanje (ruku’) nakon stotinu proučenih ajeta’, ali je nastavio. Rekao sam: ‘Klanjat će cijeli rekat proučivši je’, ali je nastavio.  Rekao sam: ‘Učinit će ruku’ nakon što je prouči’, ali on započe učiti En-Nisa i prouči je, pa započe sa učenjem Ali Imran i prouči je. Učio je tako da se svaki harf raspoznavao. Kada bi proučio ajet u kome ima tesbih (spomen Allahove slave), i on bio rekao: ‘Subhanallah’. Kada bi proučio ajet u kome se nešto moli, i on bi zamolio. Kada bi proučio ajet u kojem se utječe Allahu od nečega, i on bi se utjecao, Potom je učinio pregibanje i počeo govoriti: ‘Subhane rabbijel-azim’ (neka je slava mome Gospodaru Velikom). Njegovo pregibanje potrajalo je koliko i stajanje. Potom je rekao: ‘Semi’allahu limen hamideh rabbena lekel-hamd’ (Čuje Allah onoga ko Mu zahvaljuje, Gospodaru naš, Tebi pripada zahvala). Potom se ispravio i dugo stajao približno onoliko koliko je ostao na ruku’u. Zatim je učinio sedždu i rekao: ‘Subhane rabbijel-ea’la’ (Neka je slava mome Uzvišenom Gospodaru). Njegova sedžda po dužini je bila približna njegovom stajanju.” (Muslim br. 772) Ovakav namaz kakvog je opisao Huzejfe radijallahu anhu iziskuje najmanje šest do sedam sati, a treba imati u vidu da ga je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem klanjao u stanju teškoće i oskudice kao i siromaštva i gladi. Preko dana je vodio različite vidove džihada, druge pozivao u vjeru, odgajao djecu i odrasle, brinuo se o svojoj porodici i bližnjima…, ali i pored svega toga, nalazio je vrijeme i imao volje i snage da u namazu provodi ovako dug period. Njegova stopala bi pucala od dužine stajanja, a na Aišino radijallahu anha začuđeno pitanje zbog  čeka tako postupa kada mu je Allah već sve unaprijed oprostio, on bi joj u formi pitanja odgovarao, ”Zar da ne budem rob zahvalni?” (Buhari 2/44, Muslim br. 2820). Na jednoj sedždi bi ostao toliko dugo koliko je nekom od nas potrebno da prouči pedeset ajeta, a na ruku’u bi ostao isto toliko. Ovako bi postupao klanjajući noćni namaz, plačući i moleći sve dok zora ne bi svanula. Hvaljen neka je Uzvišeni Allah Koji nas je počastio da budemo pripadnici ummeta ovakvog pokornog roba koji nam je svojim primjerom pokazao na koji način Allah treba obožavati i na koji način mu se istinski i predano pokoravati.

Ibadet i u teškoći

Gledajući na materijalne okolnosti i stanje u kojem je bio Poslanik sallallahu alejhi ve sellem i ibadet kojeg je uprkos svim poteškoćama ustrajno činio, ne možemo a da se ne zapitamo o našem stanju i ibadetu kojeg mi upražnjavamo. Većina nas živi u stanju totalne sigurnosti i velikog blagostanja te nam je dostupno gotovo sve što poželjeti možemo, ali i pored toga, naše imansko stanje je slabo, a naši ibadeti malobrojni i krnjavi. Šta je to s nama? Kakva su to srca u našim grudima, i kakve prljavštine u sebi nosimo kada i pored svih blagodati koje uživamo često puta ostavljamo namaz u džematu ili se pri pozivu na namaz lijeno dižemo? Bilježe Ibn Džerir i Ibn Merdavejh, da je Bilal radijallahu anhu jedne prilike prije sabah namaza prošao pored Poslanika sallallahu alejhi ve sellem i čuo ga kako plače. Kada ga je upitao za razlog njegovog plača, on mu je odgovorio: ”Noćas su mi objavljeni ajeti, teško li se onome ko ih bude čitao a o njima ne bude razmišljao.” Bilal ga upita o kojim se ajetima radi, a on ih plačući prouči: ”U stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su, zaista, znamenja za razumom obdarene, za one koje i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju. “Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio; hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u vatri!” (Ali Imran, 191 -192) Poslanik sallallahu alejhi ve sellem bi ponekad bez prekida uzastopno postio nekoliko dana i noći, pa su neki ashabi željeli postupiti kao i on, pa im je rekao: ”Nemojte to činiti jer vi niste kao ja. Ja zanoćim pa me moj Gospodar i hrani i poji.” (Buhari 2/232, Muslim br. 1102) Ibadet i slavljenje Allaha su bili njegova suštinska hrana koju je redovno konzumirao u svim prilikama i u svim situacijama. Poslanik bi postio i na putu, po najvećim žegama i najvećoj sparini. Rekao je Ebu Derda radijallahu anhu: ”Putovali bismo, a vrućina bi bila toliko jaka da bi neko od nas na svoju glavu stavljao ruku. Niko od nas nije postio osim Poslanika sallallahu alejhi ve sellem i Abdullaha b. Revvahe radijallahu anhu.” Jednom je sjedio među svojim drugovima, pa reče Abdullahu b. Mes’udu radijallahu anhu: ”Uči mi Kur’an!” On je započe s učenjem i nastavi sve dok nije došao do riječi: ”A šta će, tek, biti kada dovedemo svjedoka iz svakog naroda, a tebe dovedemo kao svjedoka protiv ovih?” (En-Nisa, 41). Tada je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: ”Dosta je bilo.” Kaže Ibn Mes’ud radijallahu anhu: ”Tada sam pogledao u Poslanika s.a.v.s. i vidio kako mu iz očiju teku suze.”Plakao je Muhammed sallallahu alejhi ve sellem iz bogobojaznosti i velike milosti prema svome ummetu.   

Ugledajmo se na njega i na naše ispravne prethodnike

Mnoge predaje govore o tome da bi ljudi koji bi u kasne noćne sate prolazili kroz Medinu iz mnogih kuća čuli plač i jecaj ukućana koji su to vrijeme provodili u ibadetu. Učili su Kur’an, klanjali i sjećali se Svoga Uzvišenog Gospodara. Njihov uzor je bio Muhammed sallallahu alejhi ve sellem o čijem smo ibadetu upravo govorili, pa su se za njim u tome i povodili. Razmislimo li malo o našem stanju u kojem se nalazimo i o našim kućama u kojima živimo, da li ćemo naći sličnost između nas i naših kuća i muslimana iz prvih generacija i njihovih kuća? Razlika je ogromna a sličnost gotovo zanemarljiva. Nažalost, naše su kuće često ispunjena muzikom i galamom, a noćno bdijenje nije uzrokovano ibadetom i učenjem Kur’ana, već je povod besanih noći igra i zabava, filmovi i sapunice. Bilježi Ibn Ebi Hatim da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem jedne prilike noću obilazio Medinu s ciljem da vidi u kakvom je stanju njeno stanovništvo i kako se odnose spram namaza i ibadeta. Prošao je pored kuće jedne starice i začuo je kako jecajući od plača uči ajet: ”Da li je doprla do tebe vijest o teškoj nevolji?” (El-Gašije, 1). Plakala je i stalno ponavljala ovaj plemeniti ajet, a začuvši je, Poslanik sallallahu alejhi ve sellem svoju glavu nasloni na vrata te i on gorko zaplaka govoreći: ”Da, da, vijest mi je došla, vijest mi je došla!”. Ovako je postupala jedna nemoćna i slaba starica, a mi se pitamo gdje je naša omladina, koja je puna fizičke snage ali duhovno oronula i nemoćna? Istinsku snagu posjeduje onaj ko se najdosljednije pokorava Allahu, istinski sretnik je onaj ko krene Putem islama a istinska hrabrost se ogleda u čovjekovoj spremnosti da čini ono čime je Allah zadovoljan. Ovo je samo nekoliko primjera iz života Allahovog Poslanika s.a.v.s. kod kojih treba zastati i razmisliti te iz primjera njegove pokornosti i bogobojaznosti uzeti pouku i dosljedno njegovim stopama krenuti.

Iz knjige hutbi ”El-Misku vel-anber fi hutabil-minber”, dr. Aid el-Karni

Print Friendly  Poslanik s.a.v.s. – najpokorniji Allahov rob pf button both



X