178

Po babi i amidžićima

Piše: Haris ef. Hasičić

Nepotizam (lat. nepos, nepotis – unučad, potomak, te nećak) je termin kojim se označava ponašanje pojedinca, najčešće nositelja vjerske, političke, ekonomske, vojne ili neke druge moći i utjecaja kojim, zbog svog položaja obezbjeđuje beneficije i druge pogodnosti članovima vlastite porodice, rođacima ili drugim bliskim osobama u odnosu na druge osobe. Kriterij stručnosti ili lične sposobnosti za određenu funkciju pri tome ne igra odlučujuću ulogu. Pojam je nastao u feudalno skrojenoj papinskoj vlasti. Nepotizam je, dakle, favoriziranje srodnika (pa i prijatelja ili „zemljaka“), umjesto napredovanja po sposobnostima i zaslugama. Nepotizam je okosnica feudalizma, ali i kriminala najrazličitijih vrsta. Nepotizam je prijetnja pravdi i pravičnosti, jer koncentriše moć u rukama jedne ili više porodica, familijarne ili neke druge klike, nauštrb raspodjeli moći po stvarnim sposobnostima. Nepisano geslo nepotizma glasi: „Pomoći svome!“ Tako je (papa) Pavao V svojoj obitelji prebacio oko 4 posto ukupnog imetka Crkve! (Esmir Halilović, Islamski stav spram nepotizma)

Uzevši u obzir gornje riječi, slobodno se može zaključiti kako kod nas nema ni jedne javne institucije, uključujuću i IZ, a da ne grca pod bremenom nepotizma! Opasnosti nepotizma su brojne. Mito, korupcija i nepotizam predstavljaju tri pogubne bolesti svakog društva, te sprečavaju bilo kakvo napredovanje. Ako bismo ove tri nepravde nazvali bolestima, najbolje bi ih bilo nazvati veneričnim bolestima društva. Jer društvo i institucije treba da se stide tih nepravdi, kao što se i pojedinac stidi venerične bolesti.

Kod nas je već poznato da ako nemaš štelu, rođačku ili poznaničku vezu da posla uopće ne moraš tražiti, jer ga nećeš dobiti. Pored činjenice da se na radna mjesta imenuju nestručni ljudi, koji više mogu naštetiti poslu nego pomoći, druga strana medalje nepotizma jeste da se upošljavanjem ili imenovanjem rođaka, učvršćuje pozicija onoga koji prakticira nepotizam, te se time čini još veća šteta. Evidentno je da kod takvih nema kvaliteta, jer kvalitet ne mora posezati za nepotizmom. Stoga, nepotizam je oružje nesigurnih.

Preporod društva ne može doći samo „odozgo“, već mora i „odozdo“. Uzvišeni Allah kaže:

إِنَّ اللَّهَ لَا يُغَيِّرُ مَا بِقَوْمٍ حَتَّىٰ يُغَيِّرُوا مَا بِأَنفُسِهِمْ

„Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni.“

Ovdje nastaje problem. Svi vidimo nepravdu koja se čini „odozgo“, odnosno vidimo kada direktor ili savjetnik, u javnoj instituciji uposli svoga rođaka. Ono što ne vidimo su nepravde „odozdo“, odnosno ne vidimo da se kod doktora prije nego se i predaju knjižice prvo predaju vrećice sa poklonima, ili ne vidimo da se kod policajca urgira: „nemoj pisat, evo za kafu“, ili ne vidimo „podmazivanje“ zupčanika aparatura koje daju kojekakve donacije. Kada ćemo vidjeti da je neko odbio posao ili poziciju razlogom što mu je amidža direktor? Ili kada ćemo vidjeti da je neko napustio posao zato što postoji neko kvalifikovaniji? Predhodne dvije situacije su neviđene na našim prostorima.

Naravno, upošljavanje rođaka ne mora biti nepotizam, ako je taj rođak najstručniji za dati posao ili poziciju. Sjetimo se Allahovog poslanika, s.a.v.s., i njegovog odnosa prema rođacima. Allahov poslanik, s.a.v.s., bi znao postavljati na pozicije svoje rođake, ali je postavljao i one koji mu nisu bili rođaci. S druge strane, u tadašnje vrijeme skoro svi su bili u nekoj rodbinskoj vezi. No u svemu, Allahov poslanik, s.a.v.s, bi se rukovodio principom pravednosti. Pa bi, recimo, muhadžirskoj vojnoj formaciji ili krilu imenovao za vođu muhadžira, a ensarijskoj ensariju.

Kako su se Allahov poslanik, s.a.v.s. i ashabi, radijallahu anhum, odnosili prema nepotizmu, govore nam dva slučaja koja su vremenski bliska.

Prvi slučaj je slučaj urgiranja izostavljanja šerijatske kazne odsjecanja ruke za krađu. Fatima bin Esed bint Abdul Esed, kćerka Ebu Seleminog brata, iz plemena Benu Mahzum je ukrala. A od Aiše, r.a., se prenosi da su se Kurejšije zabrinule za nju pa su rekli: „Ko bi se za nju zauzeo kod Allahovog poslanika s.a.v.s.?“ Rekoše: „To bi se usudio samo Usama ibn Zejd, miljenik Allahovog poslanika s.a.v.s.“ Usama je pokušao o tome razgovarati s Poslanikom, s.a.v.s., a Allahov poslanik s.a.v.s. mu reče: „O Usame, zar se zauzimaš za izuzeće jedne od Allahovih šerijatskih kazni?“ Potom Poslanik, s.a.v.s., ustade i održa govor, rekavši: „Zaista su stradali oni prije vas zbog toga što, kada bi njihov plemić nešto ukrao, ostavili bi ga nekažnjenog, a kada bi ukrao slabašni, oni bi nad njim izvršavali kaznu. Tako mi Allaha, kada bi Fatima, kćerka Muhamedova, ukrala, ja bih joj odsjekao ruku.“ (Buhari, 3475; Muslim, 1688; Ebu Davud, 4373; Tirmizi, 1430; Nasai, 4891; Ibn Madže, 25)

Drugi slučaj se desio za vrijeme bitke na Mu’ti. U toj bitci, koju su vodili 3.000 muslimana protiv 200.000 Bizantinaca i arapskih kršćana, stradala su trojica zapovjednika koje je imenovano Allahov Poslanik, s.a.v.s.: Zejd ibn Haris, Džafer ibn Ebu Talib i Abdullah ibn Revvaha, radijallahu anhum. Nakon pogibije trećeg zapovjednika, zastavu je ugrabio ensarija Sabit ibn Akreme, r.a., jer bi padanje zastave u ruke neprijatelja značilo predaju. Okupio je Sabit, r.a., oko sebe muslimane i povikao ko će preuzeti vođstvo. Muslimani su izabrali onoga ko je spasio zastavu. No, Sabit, r.a., učesnik bitke na Bedru, je odbio preuzeti vođstvo, te zastavu i zapovjedništvo predao onome ko je bio vještiji, odnosno kvalifikovaniji u pitanjima rata i strategije od njega, odnosno zastavu je predao Halid ibn Velidu, r.a. Sabit, r.a. nije poslušao većinu koja ga je izabrala, nije ga povela želja za vlašću i moći. Sabit, r.a, je bio dostojan vođstva, ali je smatrao da ima neko sposobniji od njega, iako je Halid ibn Velid, r.a., primio islam par mjeseci prije bitke na Mu’ti. A da Sabit, r.a., nije pogriješio, govori strategija koju je Halid, r.a., izabrao u nastavku bitke. Jedina pobjeda je bila povlačenje. Jer 3.000 kvalitetnih boraca ne mogu parirati 200.000 neprijateljskih vojnika. Halidova, r.a., pobjeda se ogleda u činjenici da je u toku bitke i povlačenja poginulo samo 12 muslimanskih boraca. Neprijatelj je imao daleko više gubitaka. Halid, r.a., je sam polomio devet sablji ubijajući neprijatelja.

Kada je u pitanju nepotizam, mi odozdo se moramo ponašati onako kako nam nalažu Kur’an i sunet, a ako se budemo tako ponašali, oni odozgo će morati to pratiti, htjeli ili ne htjeli.

Molim Uzvišenog Allaha da nam da dobro oba svijeta.

Print Friendly  Po babi i amidžićima pf button both



X