ISTAKNUTORekaik

Pa šta?

8.16Kpregledi

Piše: Ammara Šabić

Nižu se minute. Svaka u sebi donosi ono što i odnosi. Neprimjetno, zar ne? Kako da i primijetimo išta, kad nam je sve ništa? Iz sekunde u sekundu mi, kao, previše osjećamo sve nešto što nam smeta da – osjetimo… ono što nas budi iz čekanja da napokon počnemo biti srcem živi. Kad kažemo „srce“, na koji kutak sebe mislimo? Onaj što pumpa krv, ili onaj što pumpa dušu? Istina je da je pravo srce tamo gdje je zdravlje od kojega smo zdravi čak i kad smo bolesni. Ili smo, ne dao Allah, bolesni zbog bolesti tog komadića u nama, čak i kad smo potpuno fizički zdravi. Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: „Zar u tijelu nema jedan organ, koji, ako je zdrav, zdravo je i cijelo tijelo, a ako je on bolestan, bolesno je i cijelo tijelo?! Zar to nije srce?!“ (Buharija, Muslim).

Poznajem jednog dedu koji ima dva bajpasa, nekoliko predinfarktnih iskustava, i  hospitalizacija sa nelijepim prognozama stručnjaka. I tako sedamnaest godina. Dedo ustaje svaku noć na noćni namaz. Ide na vaktove u džamiju usred Europe koja ne čuje ezan. Uči Kur’an od zore do izlaska Sunca. Ima blizu osamdeset godina. Zdraviji je od mnogih  tinejdžera. Pitala sam ga je li ovakav ibadet posljedica zdravog srca, ili je zdravo srce posljedica ovakvog ibadeta. Rekao je da nije važno šta je prvo, nego šta mu slijedi, i da se po tome treba gledati gdje da se počne.

U čemu nam je prošao dan? Ne pitam za sedmicu. Pitam za dan. U tome nam prolazi život. Moramo raditi, pa zato ne stignemo ibadetiti? Istina je da moramo ibadetiti, kako bismo od onoga što moramo raditi imali hajra. Zbog koje greške u koracima se stalno vrtimo u krugu svih „nećustići“? Ako nam iza početka slijedi zamršeni tok, pa onda i prazan završetak, zašto uvijek ponavljamo sve na isti kalup?  Poodavno sam čula savjet jednog uvaženog daije: „Da se ne bi gubili u oluji misli koje nam mute pamet, a stručno se zovu šejtanove vesvese, trebamo:

  1. Proučiti euzubismillu
  2. Reći mu „PA ŠTA?!“

Prvo je kur’ansko-sunnetski recept. Drugo je – iskustvo. Kad „mu“ kažeš „pa šta“, to ustvari sebi napominješ da niko i ništa ne diktira život, osim kadera. A on je ionako neupitan.“

Koliko puta se uhvatiš u situaciji da ne možeš posložiti prioritete i postupati po njima? Zašto ne možeš? Stvorena si za ibadet. Sve što radiš sa pravim nijjetom možeš time pretvoriti u svrhu. Počni, vidi gdje te vodi, nastavi ili promijeni nabolje. Šta ti ne da? Koje „ali“ ti smeta? Bi li to tvoje „ali“ bilo veće ili manje da ga odmjeriš kroz vječnost koja sigurno dolazi, jednako kao što ova prividna trajnost prolazi?

Daš od sebe sve najbolje, i onda ti neko „a šta ako“ remeti san? „Šta ako dobijem otkaz?“ – „PA ŠTA?“ Dobila si i posao, a wallahi si živjela i prije njega. Ne možeš izgubiti osim što si dobila, a ako si već dobila, možeš mjeriti korake u dobicima, a ne gubicima. Naučila si koliko god si mogla za ispit. Nekakvo „šta ako padnem“ te dovodi do ludila. „PA ŠTA?“, studiraš da bi znala. Valjda. Naučeno je tu gdje si ga spremila. Studiraš zbog diplome? Eto te, hodaš i bez nje. Dišeš bez nje. Srce ti kuca bez nje. Trudi se koliko možeš, trud ne može biti uzalud. Ovaj svijet vrednuju ljudi, a trud vrednuje Gospodar ljudi. On zna. I zato, „PA ŠTA“  ako ljudske mjere nisu baždarene po pravdi? Neka tvoja mjera bude po svijesti da je Uzvišeni Milostiv, prašta grijehe, ne zaboravlja, ne propušta, ne kasni, ne iznevjerava, ne napušta, ne prepušta… „PA ŠTA“ ako ljudi to sve urade? Trudiš se da radiš ono što Allah Uzvišeni voli, ali te neki ljudi baš i ne vole? „PA ŠTA?!?!“ Nisu voljeli ni bolje od tebe, jer… nije im Allah dao da vole ono što vrijedi voljeti.

Onaj dedo s početka priče je od ljudi dobio „dva mjeseca života sa takvim bolesnim srcem“. Od Uzvišenog je dobio do sada čitavu punoljetnost. Osamnaest godina.  Sa tako zdravim srcem. Eto, to ti je život. Dunjaluk pred Ahiretom može samo „ustati na noge“, pa tako i sam postati čvršći.

X