Čovjek je dokaz (svjedok) protiv sebe, i uzaludna su pravdanja njegova

Pripremio: Mr. Semir Imamović
Čovjek je dokaz (svjedok) protiv sebe, i uzaludna su pravdanja njegova 0062mn5Gore navedeno pravilo predstavlja jednu od najvažnijih karika duševnog odgoja, nadogradnje i pročišćenja, i efikasan je lijek u borbi protiv opakih bolesti duše, prije svih bolesti oholosti i samoljublja. A da je odgoj duše (samoodgoj) uzvišena i časna misija i čovjekova prioritetna zadaća na ovom svijetu govori, između ostalog, i činjenica da je Uzvišeni Allah, dželle šanuhu, zagarantovao uspjeh i spas na oba svijeta samo onome ko pročisti i odgoji svoju dušu, potvrdivši to sa jedanaest različitih zakletvi. Naime, u suri Eš-Šems, Allah, dželle šanuhu, u prijevodu značenja, kaže: Tako mi Sunca i svjetla njegova, i mjeseca kada ga prati, i dana kada ga vidljivim učini, i noći kada ga zakloni,   i neba i Onoga koji ga sazda, i Zemlje i Onoga koji je ravnom učini, i duše i Onoga koji je stvori pa joj put dobra i put zla shvatljivim učinio, – uspjet će samo onaj ko je očisti, a bit će izgubljen onaj koji je na stranputicu odvodi!’’ (Eš-Šems, 1.-10.). I pored ovog jasnog kur’anskog svjedočanstva o veličini i značaju samoodgoja, naći ćemo da mali broj ljudi vodi istinsku brigu o svojoj duši, njenim mahanama i slabostima, a gotovo da i ne postoje oni koji, ozbiljno, strateški i planirano, rade na implementaciji ovog uzvišenog načela u svome životu.

Zasljepljenost tuđim mahanama
Žalosnije od toga je da su mnogi od nas, brigu o vlastitim, zamijenili brigom o tuđim mahanama i grijesima, i umjesto da svoje dragocjeno vrijeme, za kojeg će piti pitani pred Uzvišenim Gospodarem, troše u dobrim djelima i popravljanju vlastitog stanja, oni ga troše u blaćenju, ogovaranju i obezvrjeđivanju drugih, poklanjajući im na taj način i ono malo učinjenog dobra. Samoljublje je to koje čovjeka zasljepljuje i ne dozvoljava mu da vidi vlastite grijehe i mahane, makar oni bilo očiti i jasni kao dan, a da s druge strane vidi grijehe i mahane drugih, makar oni bili skriveniji od mrava u mrkloj noći. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je to opisao na sljedeći način: “Neki od vas vide trunku u tuđem oku, a u svom oku ne vide balvan.”  (Ibn Hibban, Ebu-Nu’ajm u El-Hilji, a šejh El-Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u Es-Sahiha, br. 33.). Poznati islamski učenjak Ebu-Hatim Ibn Hibban u osvrtu na ovaj hadis kaže: “Obaveza je svakog, razumom obdarenog, čovjeka da se drži puta spasa i sigurnosti, tako što će se, umjesto tuđim, posvetiti vlastitim mahanama. Onaj ko tako bude postupio, odmorit će i dušu i tijelo. Nakon što otkrije neku mahanu kod sebe, lakše će podnijeti kada tu istu mahanu otkrije kod drugih. Suprotno od toga, srce čovjeka koji, baveći se tuđim mahanama, zapostavi vlastite, postaje slijepo, a njegovo tijelo lijeno i nemoćno da se odupre tim mahanama. Veliki su slabići oni koji otkrivaju i iznose tuđe mahane, kojih su oni svjesni, a još veći slabići su oni koji ljude omalovažavaju zbog istih onih mahana koje i sami posjeduju. Rekao je pjesnik: “Pametan i pobožan čovjek je onaj koji, zbog svojih mahana, ne primjećuje mahane drugih, kao što bolesnik, zbog svoje boli, ne primjećuje bolest drugih ljudi.” A drugi je rekao: “Tuđa rana nije lijek za tvoju ranu.” Prenosi se da je neki čovjek uvrijedio drugog, a ovaj mu je odgovorio: “Ono što me sprečava da ti uzvratim jeste spoznaja o samom sebi (vlastitim mahanama).” Tj. ja sam svjestan da su moje greške i propusti veći od onoga zbog čega me koriš, i ta mi svijest jednostavno ne dopušta da ti se suprotstavim, da ti na bilo koji način oponiram i budem ti sudrug u svađi i prepirci.” Svijest o vlastitim mahanama, njihovoj obimnosti i raznovrsnosti, kojoj nas uči ovaj čovjek, osim što pomaže ljudima da prevaziđu međusobne nesuglasice i zajedno stvaraju i grade društvo u kojem će napetosti i tenzije biti svedeni na najmanji mogući nivo, isto tako pomaže čovjeku na putu njegovog unutarnjeg prosvjetljenja i izgradnji visoko moralne ličnosti, a što je zapravo i poruka kur’anskog pravila iz samog pročelja ovog teksta: Čovjek je dokaz (svjedok) protiv sebe, i uzaludna su pravdanja njegova. / Belil-insanu ‘ala nefsihi besîreh ve lev elka me’āzireh. Ma koliko se čovjek trudio da odbrani i opravda svoje pogrešne postupke i riječi, i bez obzira šta na tom putu uradio, on je u dubini svoje duše svjestan koliko je iskren u onome što govori i radi, i niko, od ljudi, ne zna bolje od njega šta se ustvari krije u njegovoj duši, i koliko su njegovi vanjski postupci usklađeni sa njegovom unutrašnjošću, motivima i pobudama. To bi mu, ustvari, trebao biti osnovni parametar po kojem bi se morao ravnati, a ne ono što iznosi u javnosti, i što, na osnovu toga, o njemu misle drugi ljudi.

Šejtanove zamke

Kur’anski pojam besîreh označava jasan dokaz, koji ne može biti predmetom nikakvih špekulacija i sumnji, i ciljano je odabran između ostalih pojmova koji u sebi nose slično značenje, što samo dodatno potvrđuje prethodno iznešenu konstataciju da je čovjek najveći i najjasniji dokaz za i protiv sebe. Sve što čovjek bude svjesniji ove činjenice, to su njegove šanse za izbjegavanje šejtanovih zamki, u koje on hvata samoumišljenje i samoobmanjene, veće i izvjesnije, a sve što je više bude zanemarivao i ignorisao, to će biti bliži propasti i nesreći na ovom i budućem svijetu. Jer, šta je upropastilo Iblisa, faraona, Karuna, ako ne njihova oholost, samoljublje i umišljenost i uobraženost. Iblis je, kada mu je naređeno da se pokloni Ademu, rekao:  “Ja sam bolji od njega; mene si od vatre stvorio, a njega od ilovače” (Prijevod značenja, El-A’raf, 12. ). Faraon je, kada ga je Musa, alejhi selam, pozvao u obožvanje Allaha Jedinog, rekao: “O narode moj, zar meni ne pripada carstvo u Misiru i ovi rukavci rijeke koji ispred mene teku, – shvaćate li? I zar nisam ja bolji od ovog bijednika koji jedva umije da govori? Zašto mu nisu stavljene narukvice od zlata ili zašto zajedno sa njim nisu došli meleki?” (Prijevod značenja, Ez-Zuhruf, 51.-53.). Karun, kojem je Allah, dželle šanuhu, podario silno blago čije ključeve je jedva nosila gomila snažnih ljudi, jednog dana je izašao među svoj narod, i potpuno zaboravivši na Onoga koji mu je to blago dao, rekao: “Ovo što imam stekao sam znanjem svojim, tako ja mislim” (Prijevod značenja, El-Kasas, 78.). Kakav je bio njihov kraj? Iblis je protjeran iz Dženneta, pokuđen i ponižen, njegovo konačno boravište bit će Džehhennem, a u Džehennemu će završiti i oni koji ga budu slijedili u oholosti i uobraženosti. Faraon je zaveo narod svoj, pa mu se pokorio; oni su, doista, bili narod grješni. A kada su izazvali Božiji gnjev, On ih je kaznio i sve ih potopio. Karuna i njegov dvorac Allah, dželle šanuhu, je u zemlju utjerao, i niko ga od Allahove kazne nije mogao odbraniti, a ni sam sebi nije mogao pomoći. Kur’an ova kazivanja ne navodi kako bi ljude izvjestio o onome što se događalo u određenom historijskom periodu i na određenom geografskom prostoru, i kako bi ih ljudi čitali kao bilo koju drugu priču, sa zanimljivim uvodom, zapletom i raspletom, to je, u kontekstu Božijeg obraćanja ljudima, sasvim irelevantno, istinska namjera ovih kazivanja pojašnjena je u zadnjem ajetu sure Jusuf, u kojem se kaže: U kazivanju o njima je pouka za one koji su razumom obdareni. Kur’an nije izmišljena besjeda, on priznaje da su istinite Knjige prije njega objavljene, i objašnjava sve, i putokaz je i milost naroda koji vjeruje.

Samosvjesnost

Koliko je ova kur’anska smjernica (o čovjekovoj samosvjesnosti), ukoliko je ispravno shvatimo i primijenimo u svom životu, gledano sa praktičnog stanovišta, značajna i korisna, pokazat će nam sljedeći primjeri. Samosvjesna osoba, ili osoba koja stvari posmatra iz perspektive svog unutarnjeg stanja i spoznaje, nikada neće doći u nedoumicu u pogledu postupanja u skladu sa jasnim, pa i dvosmislenim, kur’anskim ili hadiskim nalogom, kojim se nešto naređuje ili zabranjuje, i neće ih pokušati protumačiti tako da odgovaraju njegovim prohtjevima i strastima, jer kakve fajde ima od toga, da pod ovim ili onim izgovorom, odbije izvršiti naredbu ili ostaviti zabranu, ako zna da je to motivirano unutarnjim porivima i pobudama, a ne objektivnim i stvarnim razlozima. Istinski vjernik se ponaša u skladu sa sljedećim kur’anskim uputstvom: I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore. (Prijevod značenja, En-Nisa, 65.). Opisujući stanje onih koji se prema Božijim propisima odnose kao prema teretu kojeg bi se najradije oslobodili, Ibnul-Kajjim kaže: “Slavljen neka je Allah! Koliko je ljudi koji osjećaju bol u duši, vrućinu u prsima i gorčinu u grlu, zbog mnogih vjerskih tekstova, za koje bi najradije voljeli da nisu ni objavljeni.” (Er-Risāletu-t-tebûkijje). Samosvjesna osoba brigu o vlastitim mahanama nikada neće podrediti brizi o tuđim mahanama, niti će joj ikada tuđi grijesi i sramote biti ispred vlastitih. Ono čime se ona rukovodi jesu tri važne činjenice: prva je da je ljudski vijek isuviše kratak da bi bio potrošen na onome od čega, na Sudnjem danu, čovjek neće imati nikakvu korist, ako ne bude imao štetu; druga je, da na Sudnjem danu niko neće biti pitan za grijehe drugog, po principu: Što god ko uradi, sebi uradi, i svaki grješnik će samo svoje breme nositi. (Prijevod značenja, El-En’am, 164.), i treći je da čovjek ima dovoljno svojih grijeha, koji će mu, ukoliko se ne pozabavi njima na ovome, donijeti glavobolju na budućem svijetu, a logično je da onaj ko se bavi tuđim grijesima, neće imati dovoljno vremena za vlastite. Zapravo, najveća briga kojom će ljudi biti zaokupljeni na Sudnjem danu jeste ishod vaganja dobrih i loših dijela, jer od tog ishoda ovisi i njihov konačni ishod, oni čija dobra djela prevagnu, oni će šta žele postići; a oni čija dobra djela budu lahka, oni će, zato što dokaze Naše nisu priznavali, stradati. (Prijevod značenja, El-A’raf, 9.), i zašto se onda već od ovog trenutka ne bi počeli pripremati za taj presudni čas. Od Bekra ibn Abdullaha el-Muzenija se prenosi da je rekao: “Kada vidite čovjeka koji se posvetio tuđim mahanama a zapostavio je vlastite, znajte da je obmanjen i prevaren, i da se neprimjetno približava Božijoj kazni.” Samosvjesna osoba svoje grijehe i mahane ne prepušta slučaju, nego permanentno radi na njihovom otkrivanju i otklanjanju, i ne povodi se za onim što drugi o njoj misle i govore, jer oni ne znaju ni djelić onoga što ta osoba zna o sebi. Nema ništa bolje za čovjekovu vjeru od iskrenog odnosa prema vlastitoj duši, njenim slabostima, mahanama i direktnog suočavanja sa svim onim što može biti uzrokom kajanja na budućem svijetu. Kako ovaj, po svemu hrabri poduhvat, izgleda u praksi, demonstrirao je na vlastitom primjeru poznati andaluški alim Ibn Hazm, koji je, u nekoliko sažetih poslanica, do u detalje, opisao sve bolesti duše s kojima se on lično suočavao na putu duševnog odgoja i moralne nadogradnje. U jednoj od tih poslanica Ibn Hazm kaže: “Kao i svaki drugi čovjek posjedovao sam određene mahane, a onda sam se posvetio izučavanju svega što su o odgoju i bolestima duše kazali Božiji poslanici, prijašnji i kasniji mudraci, da bi nakon toga potrošio dane i noći u primjeni onoga što sam naučio, liječeći i odgajajući svoju dušu, sve dok, uz Allahovu pomoć, nisam uspio otklonuti većinu tih mahana. Apsolutna pravednost prema sebi i drugima, istinska predanost odgoju duše i ispravno postupanje i u najkritičnijim trenucima, ustvari je vid čovjekovog priznanja, koje će jednog dana nekome koristiti.’’ (Resāil Ibn Hazm, 1/354.).

Allahovi poslanici kao uzor
I na kraju, samosvjesna osoba ne libi se od toga da prizna svoju grešku i grijeh, bez obzira šta to u datom trenutku značilo, i kakve konsekvence to uzrokovalo, po njegov ljudski i moralni kredibilitet. Da je to vrhunac pobožnosti, istinoljubivosti i iskrenosti prema Uzvišenom Gospodaru, potvrđuju mnogobrojna kur’anska svjedočanstva o priznanju grijeha i traženja oprosta od strane najodabranijih Božijih robova, Njegovih poslanika i vjerovjesnika, počevši od Adema, preko Nuha, pa do Musāa, alejhimu selam. Svi oni su nakon učinjene pogreške, izrazili otvoreno priznanje i kajanje zbog onoga što su učinili, i najponiznije, što su mogli, zatražili oprost od Uzvišenog Allaha, dželle šanuhu,  a On je primio njihovo pokajanje i pohvalio njihovu iskrenost i otvorenost, ovjekovječivši to ajetima, koje će ljudi učiti i proučavati do Sudnjeg dana. Evo nekih od tih ajeta: I na prevaru ih zavede. A kad oni ono drvo okusiše, stidna mjesta njihova im se ukazaše i oni po sebi džennetsko lišće stavljati počeše. “Zar vam to drvo nisam zabranio?!” – zovnu ih Gospodar njihov – “i rekao vam: ‘Šejtan vam je, zbilja, otvoreni neprijatelj.’” “Gospodaru naš”, – rekoše oni – “sami smo sebi krivi, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni.” (Prijevod značenja, El-A’raf, 22., 23.). A Nuh je bio zamolio Gospodara svoga i rekao: “Gospodaru moj, sin moj je čeljade moje, a obećanje Tvoje je zaista istinito i Ti si od mudrih Najmudriji!’ “O Nuhu, on nije čeljade tvoje” – rekao je On – “jer radi ono što ne valja, zato Me ne moli za ono što ne znaš! Savjetujem ti da neznalica ne budeš.” “Gospodaru moj” – reče – “tebi se ja utičem da Te više nikad ne zamolim za ono što ne znam! Ako mi ne oprostiš i ne smiluješ mi se, bit ću izgubljen.” (Prijevod značenja, Hud, 45.-47.).  I on uđe u grad neopažen od stanovnika njegovih i u njemu zateče dvojicu ljudi kako se tuku, jedan je pripadao njegovu, a drugi neprijateljskom narodu, pa ga zovnu u pomoć onaj iz njegova naroda protiv onog iz neprijateljskog naroda, i Musa ga udari šakom i – usmrti. “Ovo je šejtanov posao!” – uzviknu – “on je, zaista, otvoreni neprijatelj koji u zabludu dovodi! Gospodaru moj” – reče onda – “ja sam sam sebi zlo nanio, oprosti mi!” I On mu oprosti, On, uistinu, prašta i On je milostiv. “Gospodaru moj” – reče – “tako mi blagodati koju si mi ukazao, više nikada nevjernicima neću biti od pomoći!” (Prijevod značenja, El-Kasas, 15.-17.).

Saff br. 274

Print Friendly  Čovjek je dokaz (svjedok) protiv sebe, i uzaludna su pravdanja njegova pf button both



X