HUTBE

Osamnaestogodišnjica armije RBiH

Hatib:Nezim Halilović Muderris
Braćo i sestre u islamu! Danas 24. rebiu-l-ahira 1431. god. po H., 09. aprila 2010. godine, uz Allahovu, dželle še’nuhu, pomoć govorim o temi Osamnaestogodišnjica Armije Republike Bosne i Hercegovine. Za spomenutu temu sam se opredijelio jer se za šest dana, tačnije 15. aprila 2010. godine, navršava osamnaest godina od formiranja Armije Republike Bosne i Hercegovine i taj dan se na dijelu Federacije Bosne i Hercegovine s bošnjačkom većinom, obilježava kao Dan Armije. Današnja hutba govori o Armiji Republike Bosne i Hercegovine, njenim šehidima, invalidima znanim i neznanim junacima, pohvaljenim i nepohvaljenim herojima, demobiliziranim borcima, profesionalnim vojnicima  i svima onima koji su hrabro i bez oklijevanja stali u prve borbene redove da brane Republiku Bosnu i Hercegovinu. Policija Republike Bosne i Hercegovine i Armija Republike Bosne i Hercegovine su se uz Allahovu, dželle še’nuhu, pomoć, u nemogućim uvjetima oduprli znatno nadmoćnijim i brojnijim neprijateljima, koji su nadirali izvan granica Republike Bosne i Hercegovine, potpomognuti zločincima iznutra.
 
Braćo i sestre! Sjećajmo se sa ponosom dana u kojima se u Republici Bosni i Hercegovini vodila odsudna bitka za: vjeru, čast i državu i nemojmo kriti nepobitne historijske činjenice niti ih se stidjeti, jer se Bošnjaci nemaju čega stidjeti niti koga mimo Allaha, subhanehu ve te’ala, bojati! Armija Republike Bosne i Hercegovine je bila vojska koja je zajedno s jedinicama MUP-a, nakon Allahove, subhanehu ve te’ala, pomoći obezbijedila životni prostor za Bošnjake i za sve one koji osjećaju Bosnu i Hercegovinu svojom domovinom. Ona je obezbijedila da se u Bosni i Hercegovini sigurno osjeća svako, pa čak i oni koji to ne zaslužuju i koji je dalje pokušavaju uništiti ili destabilizirati i koji čak iz naziva žele izbaciti sve što je bosansko.
Muslimanima se propisuje borba koja im nije po volji, a ima stvari koje muslimani ne vole, a one su dobro za njih i onih koje vole, a one su zlo za njih, kao što stoji u 216. ajetu Sure El-Bekare:
Propisuje vam se borba, mada vam nije po volji! – Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. Allah zna, a vi ne znate.
 
Aprila 1992. godine došlo je vrijeme da Bošnjaci i druge patriote ginu za svoju zemlju, a više od jednog stoljeća su to činili za tuđe zemlje i tuđe interese, u prvim borbenim ešalonima – širom kršovitog Balkana i šire. Spominjali su se podvizi hrabrih Bošnjana na: Kavkazu, Austriji, Italiji, Mađarskoj i drugim zemljama, ali je ta borba bila pod nečijom tuđom komandom i za nečije “više ciljeve”. Bošnjaci su nakon dugog vremenskog perioda bili u prilici da se dokažu u odbrani: vjere, zemlje Bosne i Hercegovine i svih naroda u Bosni i Hercegovini. Došao je čas u kojem je svako imao priliku dokazati se ili popraviti, jer krvava agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu nije trajala nekoliko dana, već nekoliko godina. U tom vremenskom periodu je bilo prilike za svakoga: za heroje da uđu u legendu, za kukavice da očeliče, za neopredijeljene i bezlične da se opredijele, za zalutale, da dođu pameti, za uspavane da se probude itd. Zato se karakter svakog insana u Bosni i Hercegovini može realno ocijeniti kada se uzme u obzir njegov doprinos u odbrani Republike Bosne i Hercegovine, jer je azab koji se zvao agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu bio dug i graničio se s nemogućim.
 
U tako teškom historijskom trenutku, Armija Republike Bosne i Hercegovine i jedinice MUP-a se nisu svetile i vraćale istom mjerom za zločine koji su počinjeni nad njihovim narodom i drugim patriotama Republike Bosne i Hercegovine. One su pokazale najviši stupanj morala i spremnosti da se bore za najviše ciljeve, koji ostaju kao univerzalna vrijednost, a u redovima Armije i MUP-a je bilo mjesta za sve one koji su se željeli dokazati kao patriote ove zemlje.  
 
Hiljade šehida su pali na putu otpora agresorima, hiljade neznanih bosanskih junaka, čija se imena ne spominju u knjigama, ne čitaju na svečanim postrojavanjima i ne pozivaju na obilježavanja značajnijih događaja; svi oni su se svojim hrabrim podvizima nebrojeno puta suprotstavili agresoru oslobađajući kote za koje su vojni stratezi tvrdili da su neosvojive. Oni ostaju zapisani tamo odakle se ne brišu pohvale, gdje se ne poništavaju naredbe, gdje je vječnost, kod Onoga Koji sve stvara i rastvara.  
 
Budimo ponosni što smo bili sudionici herojske odbrane Republike Bosne i Hercegovine i što smo u svoju Bosnu i Hercegovinu ugradili dio sebe, a samo kukavice nisu ponosne na svoju časnu borbu! Zasigurno bi neprijatelji Republike Bosne i Hercegovine uz Allahovu, dželle še’nuhu, pomoć bili potpuno poraženi da im njihovi pomagači sa Zapada i Istoka nisu pomagali na razne načine. Embargo na uvoz oružja bio je jedan od poteza kojim nas je Zapad htio prisiliti na predaju! Uprkos tome nije se desio naš očekivani poraz i predaja bez borbe, već smo vodili borbu s kojom se treba ponositi svaki istinski građanin Bosne i Hercegovine.
 
Hiljade Bošnjaka se mjesecima goloruko odupiralo neprijatelju u nadi da će uspjeti zarobiti nešto od lahkog naoružanja, tenkovi su zaustavljani sa flašama benzina i balvanima i tako je obarana teorija o četvrtoj vojnoj sili u Evropi, koja se smatrala nepobjedivom. Koliko je vodovodnih cijevi prepravljeno u lovačke puške, koje su nerijetko eksplodirale u vlastiti rukama, kako su u početku spravljane ručne bombe, jer drugih nije bilo itd.?
Sve bi to bilo drugačije da Zapad nije potvrdio embargo na uvoz naoružanja.
Bošnjaci su bili izloženi napadu onih koji su se Zapadu predstavljali za one koji i njih čuvaju od islama ili kako to oni kažu “zelene opasnosti”. Naravno, Armija Republike Bosne i Hercegovine i Policija BiH su potvrdile kur’ansku istinu iz 249. ajeta Sure El-Bekare:
”Koliko je malih skupina pobijedilo velike skupine, Allahovom voljom! Uistinu je Allah sa strpljivima!

Koliko je samo malih skupina uz Allahovu, subhanehu ve ta’ala, pomoć pružilo neviđen otpor nemanima, kada su nasrtale da zatru tragove islama?! Kako su se u zvjerskom obliku pojavili oni koji su do juče imali puna usta bratstva i jedinstva, a naivni Bošnjaci bili ubijeđeni da agresije, a posebno genocida neće biti? Kako se Bošnjacima krvava historija ponavlja i miješa sa stvarnošću, dovodeći ih u dilemu šta je stvarnost, a šta ružan san?
 
Armija Republike Bosne i Hercegovine se rodila u krvi i u kricima vlastitog naroda, koji nije imao drugog izbora, nego da se suprotstavi zlu, makar to suprotstavljanje ne imalo zdravu logiku i vrlo malo šanse po aršinima eksperata rata. Zbog toga bi mogli kazati da je borba u Bosni i Hercegovini bila puna kerameta, koji su se pojavljivali na naše oči, ali o njima Bošnjaci stidljivo ili nikako ne pričaju. Možda je razlog za to što kerameti nisu dolazili sa Zapada, pa ih je bilo stid da ih neko ne ospori, jer je “dobro” samo ono što je dolazilo i dolazi sa Zapada ili je padalo odozgo iz utroba transportnih aviona, kao humanitarna pomoć Bošnjacima, koji tu preveliku “dobrotu” svijeta nikada neće zaboraviti. Prije nekoliko godina je, na inicijativu Nebojše Šerića Šobe, u blizini Zemaljskog muzeja u Sarajevu, podignut spomenik međunarodnoj zajednici u obliku “Icara”, nama dobro poznate konzerve, čiji sastav, porijeklo i rok trajanja nikada nismo saznali, a bila je najizdašniji vid pomoći međunarodne zajednice u toku agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu.
Takvi su Bošnajci; sve znaju priznati, osim uspjeha vlastitog naroda i sve znaju spominjati, osim svoje rezultate…
Bosna i Hercegovina je zemlja čuda, zemlja u kojoj su zagarantirana prava svih njenih građana, a najmanje onih koji su se istinski borili za nju…
 
Danas u Bosni i Hercegovini klasično oružje šuti, ali se vodi teška borba na drugim poljima na kojima imamo sve manje istinskih boraca. Zato svi odgovorni Bošnjaci i patriote iz reda drugih naroda trebaju stalno imati na umu težinu odgovornosti koju su preuzeli na svoja pleća i predano raditi na očuvanju države koja je skupo plaćena!
Braćo i sestre, moramo mijenjati svoje stavove i predrasude, kako nam svi drugi osim nas žele dobro, te kako su samo drugi sposobni i spremni na žrtvu! A, nije tako!!!

Gospodaru, nagradi najboljom nagradom naše šehide i sve istinske borce, oslobodi nasilja one kojima se ono nanosi, opomeni i uputi nasilnike, prije nego dođe konačni obračun, budi nam Milostiv na Sudnjem danu i počasti nas u džennetu društvom poslanika, iskrenih, šehida i dobrih ljudi!

 
Sarajevo: 24. rebiu-l-ahir 1431. god. po H.    /     09. april 2010. god.                             
Hutba: Džamija “Kralj Fahd”
Nezim Halilović Muderris
 
Print Friendly  Osamnaestogodišnjica armije RBiH pf button both



X