Opasnost relativiziranja principa vjere

Piše: Sabahuddin ef. Sijamhodžić

Opasnost relativiziranja principa vjere upitnik1Jedna od osobina modernog vremena jeste i kriza autoriteta. Ugrožen je autoritet roditelja, učitelja, imama, šejha, alima,… Postalo je sve relativno. Sve se može dovesti u pitanje. Sve su češći slučajevi da i oni koji se smatraju muslimanima dovode u pitanje propise Kur’ana i Sunneta na način da ih svjesno drugačije čitaju i tumače. Ono što je važno i smjerodavno se zamjenjuje sa sporednim i nebitnim. Relativiziranje kur’anskih principa i principa Sunneta Muhammeda s.a.v.s. od strane nemuslimana je prisutno kroz cijelu povijest u većoj ili manjoj mjeri. Ovisno o tome koliko su muslimani bili u dodiru sa nemuslimanima i koliko su se islamski principi odnosili i imali utjecaja na njihove međusobne odnose. Vrijeme u kojem sad živimo karakteriše i činjenica da se ona pitanja i šerijatske postavke koja kroz 14 stoljeća islamskog interpretativnog mišljenja nisu dovođena u pitanje, danas relativiziraju. I to od strane onih koji bi trebali biti neupitni branitelji.

Radi ilustracije navodimo nekoliko primjera. Pod pritiskom antiislamske kampanje koja se svim sredstvima vodi protiv principa islama i muslimana, muslimani su počeli drugačije iščitavati i tumačiti brojne aspekte svoje vjere. Sve je češći slučaj da se islam svodi na samo ibadetski aspekt. Aspekt u kojem se islam redefinira po urneku kako treba sve vjere tretirati u modernom vremenu, a to je  mainstream učenje katoličke i velikih protestantskih crkava na Zapadu. Krščanske crkve su davno pristale na podjelu materijalističkog kolača po principu „caru carevo, Bogu Božije“ gdje je crkveno učenje „stjerano“ u zidove crkava i gdje je crkveno sveštenstvo pristalo da nema mjesta u stvarno životu. Taj kompromis je plaćen crkvenom sveštenstvu i kroz povijest je imao razne oblike. Moderni oblik kupovanja crkvene šutnje i njeno neuključivanje u rješavanje moralnih, ekonomskih, društvenih,… problema jeste budžetsko finansiranje sveštenstva ili tzv. crkveni porez. Tendencija slabljenja institucije Crkve na Zapadu ima za posljedicu preispitivanje ovakvog kompromisa.

Znači, islamu se želi oduzeti osobina da je on komplenat način života i svi neibadetski, u užem smislu riječi shvaćeno, obziri islama su na udaru. Tako ćemo danas naći da niko ne spori da musliman može klanjati u prostoru koji ne smije remetiti „vizuelni mir“ naselja gdje se ti objekti nalaze (primjer Švicarske i zabrane gradnje munara). Niko ne spori da musliman može postiti – sve dok njegov post ne utječe na njegovu poslovnu efektivnost. Niko ne spori da musliman daje zekat. Na taj način pomaže državi u rješavanju socijalnih pitanja. Obavljanje hadža je nešto egzotično za nemuslimane, a za muslimane sve manje prestaje biti vrhunac vjere, nego postaje popunjavanje u životu onoga što je još ostalo. Drugim riječima kazano, postaje turizam. Znači, formaliziranje ibadeta je za moderno vrijeme poželjno i njihovo dubinsko nerazumijevanje dobrodošlo. Na primjer, da je hadž formaliziran govori i činjenica da se o hadžu kao godišnjem kongresu muslimana skoro nikako i ne govori. Iz Harema u Mekki nemate godišnju poruku za kompletan ummet koja bi pomogla rješavanje ekonomskih, socijalnih i političkih pitanja muslimana. Sa hadža nemate informacije da su se tamo susreli ministri muslimanskih zemalja i tamo, pored časne Kabe potpisali ugovore o ekonomskoj saradnji i međusobnom potpomaganju. Sa hadža imate formalne poruke i bezlične upute.

Zar ovo nisu očigledni znaci da i muslimani sami pristaju na redefiniranje islama kao kompletnog modela života?

Islam se hoće i želi „stjerati“ u privatnost. U zidove vlastitog doma ili zidove džamija. Mnogi aspekti islama koji se tiču primjene islama u životima muslimana su na udaru.

Na udaru je vizuelni izgled muslimana i muslimanke. Da li muslimanka nosi hidžab i kako se odjeva je postao problem. A nije problem, recimo, ovih dana na ulicama Zuricha divljanje i javno orgijanje hiljada alkoholom i drogom opijenih mladih ljudi. Ukoliko muškarac nosi bradu, pa makar i kratku, i ne fura se na markiranu odjeću postaje „out“ u durštvu i takav se javno osuđuje kao zaostao i nesposoban da se integriše u moderne i napredne tokove. Ovo je svakako slučaj sa muslimanima u nemuslimanskim društvima. Ali ovo je slučaj u našim čaršijama i gradovima. Slijeđenje načina odijevanja jednog naroda i njegovo imitiranje je osuđeno jasnim hadiskim tekstovima. Do koje mjere seže relativizacija islamskih principa u našoj sredini govori i činjenica da o islamu i njegovim principima govore osobe koje javno krše farzove. Zar je validno da o hidžabu, na primjer, govori neko ko nema hidžab? Kao što o štetnosti alkoholizm ne može pričati alkoholičar, tako je apsurdno da o hidžabu govori neko ko svojom pojavom ne ispunjava uvjete hidžaba jasno definirane u fikhskim djelima.

Na udaru su islamski principi ishrane. Pravo muslimana da ne jedu hranu sa primjesama svinjetine i alkohola, te hranu pripremljenu u skladu sa šerijatskim propisima, se osporava. Musliman koji želi jesti halal hranu je u sredini u kojoj živi usamljenik i na njega se gleda s podozrenjem. Koliko se ovome pitanju pridaje pažnje govori da nakon šest godina od kako djeluje Agencija za certificiranje halal kvalitete u BiH jošuvijek najveći broj prozvoda na rafama trgovačkih centara nema halal certifikat. I što je još začudnije, najveći dio certificiranih proizvoda dolazi od firmi čiji vlasnici nisu muslimani. Šta se sve dešava s muslimanima u ovoj oblasti najbolje ilustrira nedavni događaj o konzumiranju svinjetine u sarajevskim vrtićima. Za taj se slučaj saznalo, a koliko je onih za koje ne znamo? Znamo li kakvo nam meso pakuju i prodaju u mesnicama? Znamo li kakava nam se hrana servira u ugostiteljstvu? Ukoliko samo pokrenete ovo pitanje i borite se za svoje pravo da jedete halal – bivate predmet čuđenja i posmatraju vas kao da ste s Marsa, a ne musliman koji vodi računa o principima svoje vjere.

Pristup kamatnom sistemu i kamatno poslovanje muslimana pojedinaca i firmi se i ne smatra kao problem. Mnoga neislamska društva su omogućila registraciju i djelovanje šerijatskih banaka gdje muslimani i nemuslimani mogu koristiti ekonomske halal usluge. Šerijatsko bankarstvo i profit ostvaren takvim poslovanjem premašuje profit ostvaren u konvencionalnom bankarstvu. To je temeljni razlog da se ovom pitanju šerijatskog prava pristupa bez predrasuda na Zapadu. Ali zato, pristupa se s predrasudama od strane muslimana.

Ono što je neprihvatljivo za muslimane jeste ne postojanje mogućnosti izbora da se živi kao musliman. Hajde što je to slučaj u nemuslimanskim sredinama, ali kakvo ćemo opravdanje imati pred Bogom dragim da smo poslovali na kamatnim principima. Pritom ne smijemo zaboraviti hadis Poslanika s.a.v.s. u kojem kaže:”Kamata ima sedamdeset troja vrata (oblika). Najlakši oblik je da čovjek oženi svoju majku, a zaista je najveći grijeh napad na čast muslimana.“ (Hakim)

Ako samo pokrenete pitanje ispravnosti kamatnog poslovanja pred muslimanima, pa i pred obrazovanim  muslimanima udarite u zid ili neodobravanje. I stotinu i jedan izgovor.

Ono što smatramo jako opasnim jeste i podsticanje mržnje i prezira, neopravdanog osuđivanja i proklinjanja muslimana širom svijeta. Često ćemo se naći u prilici gdje bi trebali činiti dovu za našu unesrećenu braću, ali ih mi umjesto dove preziremo, osuđujemo, a nerijetko ih i proklinjemo što su ovakvi ili onakvi. Pod utjecajem medija i vješto skovanog plana neprijatelja islama, islam se želi ocrniti u očima muslimana kako bi i sami muslimani osjećali kompleks niže vrijednosti jer su muslimani. Možete misliti u kakvom su stanju muslimani koji se stide vlastite vjere i nastoje se maskirati u vlastitoj privatnosti poput kameleona. Tjeranje islama iz javnog života u privatnost, i osuđivanje javnog prakticiranja islama seže i do te mjere da muslimani, ni čim ne uvjetovani, sami reduciraju islam na ibadetski obzir govoreći kako islamu nije mjesto u ekonomiji, politici, obrazovanju.

Neprisustvo religije, u ovome slučaju islama, u politici, ekonomiji, obrazovanju i uređenju društva uopće, ima za posljedicu gubljenje moralnih normi. Medijsko promoviranje apsolutnih individualnih sloboda i dopuštenosti svega ima za posljedicu rušenje autoriteta i moralnih normi. Do jučer je, na primjer, homoseksualizam smatran bolešću i nastranošču, a danas je pod izlikom borbe za prava na izbor vlastite seksualne orjentacije, nastran i bolestan onaj ko takvo što osuđuje i neodobrava. Druga dva unštavajuća oruđa u rastakanju čovjekovog duhovnog bića jestu muzika i film. Pod izlikom promoviranja umjetnosti, kroz film i muziku se čovjeku, prije svega mladima, servira takvo smeće i otrov koji truje i ostavlja duboke posljedice na dušama mladih. Dovoljno je samo analizirati tekstove pjesama koje danas omladina sluša, i odgledati film ili seriju, i zaključiti da se u tome veličaju blud, nemoral, prevara, pljačka, krađa, droga, alkohol… Veliča se širk, bračna nevjera, predbračni seksualni odnosi, nerad, neznanje,…

Na kako niske grane je čovjek pao kada mu je najbolji film onaj u kojem dominira nasilje i ubistva, a najbolja pjesma koja poziva na blud i prevaru. Zabrinjavajuće je da su današnjoj djeci jedino dobri oni crtani filmovi u kojima dominiraju čudovišta, nasilje i smrt.

Islamski poziv na moral i izgradnji moralnog društva je na udaru. Razvrat i nemoral se odavno uselio i u muslimanske sredine i muslimanske kuće. Bestidnost je postala principom modernosti i naprednosti. Stid i briga o svome moralu i moralu svojih ukućana je postala nazadna i predmet ismijavanja. Sve moralne norme su relativizirane. Ništa više nije zabranjeno i nemoralno. Model života koji se promovira jeste da je sve dozvoljeno.

Pa je tako postalo normalno, a to je moralno dno dna, da otac i majka sa djecom u pubertetu sasvim „normalno“ odlaze na plažu ili bazene. Seksualna revolucija i njeni nosioci razvaljuju moralne utvrde muslimanske porodice. Da, može dedo i nana nastaviti klanjati negdje u ćošku sobe, jer im ništa drugo nije ni preostalo, kako se obično doživljavaju ibadeti starijih osoba, a u isto vrijeme će sin i snaha sa svojom punoljetnom djecom svjedočiti moralni sunovrat. Ja još pamtim, iako imam manje od 40 godina, da se na golotinju gledalo s podozrenjem i da se držalo do morala.

Besramsnost i bestidnost ide ruku pod ruku sa sve većim konzumiranjem alkohola i droga. Sve veći broj neželjenih trudnoća i van braka rođene djece je direktna posljedica moralnog kraha. Možete misliti kakve psihološke traume takva saznanja ostavljaju na njihovim mladim životima, kada saznaju kako su njihovi životi počeli.

Prevara, laž, lažno svjedočenje, korupcija, igre na sreću, kocka, … su sumorna slika muslimanskog društva.

Konstatiranje moralnog sunovrata i ukazivanje na relativizaciju autoriteta islamskih principa, neće mnogo pomoći. Ono što hoće pomoći jeste ukazivanje na put izliječenja i moralnog oporavka. Povratak dostojanstva je jedino moguć kroz postizanje uspjeha i kreiranje pozitivnog ambijenta. Kao što je lakše pasti nego ustati, pokleknuti i prepustiti se strastima nego im se suprostaviti, tako se ozdravljenje društva ne može brzo očekivati. Ono što je jako važno jeste biti na tom putu. Prestati padati. Napraviti zaokret. Taj put je trnovit i težak, ali u isto vrijeme častan i za vjernika jedini moguć.

Naravno, ključno je pitanje ko prvi mora napraviti zaokret? Ko prvi mora širiti riječi nade i nuditi rješenja?

Bez imalo sumnje to su imami i ulema. Rame uz rame s njima to su učitelji i profesori. Profesija imama, alima, učitelja i profesora je više misija nego profesija. Uz činjenicu da veliki broj njih nastoji činiti dobro u okviru svojih mogućnosti i nastoji liječiti rane društva u sredine u kojem živi, potrebno je imati na umu da je jedini stvarni sudac ispravnosti tog nastojanja Kur’an i Sunnet. Dok djelovanje i rad pretpostavljenih lučonoša ozdravljenja i preporoda društva  budu riječi Božje i sunnet Njegovog poslanika s.a.v.s., to će taj put biti uspješniji i plodovi vidljiviji. Ono što brine jesta da neautentično, svojevoljno, ni na čemu neutemeljeno, reducirano i relativizirano tumačenje islama i njegovo prilagođavanje ambijentu ne pomaže, nego samo dalje gura društvo u bezizlaznost. Islamski principi ne mogu biti predmetom rasprave niti kur’anske postavke mogu postati predmetom dogovora. Imami i ulema moraju prestati prilagođavati islam muslimanima. Moraju prestati praviti kompromise sa šerijatskim propisima, samo zato što su i sami stjerani u ćošak. Nekad ambijentom i mjestom u kojem djeluju, nekad vlastitim izborom. Pošto sam i sam imam, i sve ovo što govorim i pišem, sebi govorim, naglašavam da imami moraju više poznavati svoju vjeru, više poznavati njene principe, voditi računa o validnim tumačenjima zabilježenim u stoljećima pisanoj i bogatoj interpretativnoj tradiciji islama, u djelima iz oblasti hadisa, tefsira, fikha, akaida,… A prestati se furati na nekakve moderne pristupe koji se ne mogu staviti u okvire šerijata. Radi ibreta navodim nekoliko primjera.

Kao model islama se promoviraju razna ćurlikanja pod plaštom „duhovne muzike islama“. Da Allah sačuva…  Kao da islam ima muziku.

Kao model se promoviraju modne revije za sestre, a da se ne naglasi da nakit i lijepa odjeća muslimanke je samo hakk njenog muža, a ne čaršije. O ovoj temi trebaju govoriti i pisati sestre koje ispravno razumijevaju hidžab i njegovu suštinu.

Kao model se promovira posjećivanje javnim bazenima i plažama, ali pod uvijetom da žena ima burkini, a muškarac gaće ispod koljena. Ne poteže se pitanje avreta i gledanje u avret.

Relativizira se i sami prostor džamije. Pa ćete tako naći da se mladenci nakon formalnog šerijatskog vjenčanja pred kamerama i poljube, i džamija postane idealno mjesto za photoshooting. Intimnost supružnika u javnosti, makar bila predstavljena i zagrljajem, nije poznata prethodnim generacijama muslimana.

Relativizira se časni ramazan i potreba za duhovnom pripremom za njega, kroz nekakve predramazanske koncerte i ćurlikanja.

Završavajući ovaj tekst u zadnjim danima ramazana, ne preostaje mi ništa drugo nego da zamolim Allaha dž.š. da nam se smiluje i da nam naše greške oprosti, da nam u srca ulije nadu da je popravljanje našeg stanja moguće i da nas učini od onih koji će tome dati svoj doprinos. Amin!

bosnjaci.net

Print Friendly  Opasnost relativiziranja principa vjere pf button both



X